Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž Ovr-131/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Mariji Bušković, kao sucu pojedincu, u ovršnom postupku ovrhovoditelja GE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], protiv ovršenika ... .... [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Alen Kalčić, odvjetnik iz Poreča, radi odgode ovrhe izravnom naplatom, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču, poslovni broj Ovr-375/2026-2 od 21. svibnja 2026., 15. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču, poslovni broj Ovr-375/2026-2 od 21. svibnja 2026.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču, poslovni broj Ovr- 375/2026-2 od 21. svibnja 2026. odbijen je prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe u postupku izravne naplate novčane tražbine.

2. Ovršenik pobija prvostupanjsko rješenje zbog bitne povrede odredaba ovršnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se isto preinači, podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U bitnom tvrdi da pobijano rješenje nema razloge o odlučnim činjenicama te da je proturječno, da ne sadrži razloge o tome zašto njegov zakonski zastupnik nije saslušan na okolnost postojanja razloga za odgodu prijenosa te da je pri donošenju istog zanemareno načelo ravnom jernosti i da je prvostupanjski sud dužan osigurati ravnotežu interesa ovrhovoditelja i ovršenika. Naglašava da nenadoknadiva štete ne pretpostavlja samo ne mogućnost vraćanja sredstava već i nastanak posljedica koje se povratom novca ne mogu u cijelosti otkloniti ili bi njihovo otklanjanje zahtijevalo nerazmjeran teret i dodatne sudske postupke.

3. Žalba ovršenika je neosnovana.

4. Predmet odlučivanja je odgoda prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava ovršenika u postupku izravne naplate tražbine.

5. Ispitujući pobijano prvostupanjsko rješenje utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio povrede iz čl. 50. st.1. toč. 1., 3., 5. i 6. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22 i 6/24, dalje u tekstu OZ) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 50. st. 5. OZ-a, u vezi sa čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP), na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a na koju ovršenik ukazuje u žalbi. Pobijano prvostupanjsko rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama te je pravilnost istog moguće ispitati.

6. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da je ovršenik podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti bjanko zadužnice – ovršne isprave temeljem koje se provodi ovrha, no da nije dokazao postojanje vjerojatnosti nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete. Prvostupanjski sud zaključuje da ovršenik nije dokazao da bi imovinske prilike konkretnog ovrhovoditelja bile takve da postoji vjerojatnost da njegova imovina neće biti dostatna za eventualni kasniji povrat iznosa koji će biti prenesen u postupku izravne naplate, uz napomenu da sama činjenica da je ovrhovoditelj pomorac ne ukazuje na nemogućnost ili otežanu mogućnost evenutalnog povrata imovine prenesene u postupku izravne naplate. Konačno, zaključuje da je svaki postupak prisilnog namirenja tražbine otegotan za egzistenciju ovršenika, ali da je odgoda ovrha propisana kao iznimka i to isključivo kada je interes ovršenika za odgodom ovrhe bitniji od interesa ovrhovoditelja za namirenje njegove tražbine bez odgađanja, što ovršenik nije dokazao.

7. Ovaj sud u bitnom prihvaća utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda na koje je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Naime, kao što prvostupanjski sud pravilno utvrđuje, ovršenik je dokazao ispunjenje samo jedne od dvije kumulativne pretpostavke za odgodu ovrhe propisane čl. 65. st. 1. OZ-a, a isto stoga jer je isti dokazao da je pokrenuo spor radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave – bjanko zadužnice.

9. U odnosu na drugu zakonsku pretpostavku za odgodu ovrhe u vidu nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, ukazuje se da se mora raditi o konkretnoj i vjerojatnoj šteti, a posljedice koje su takve da objektivno opravdavaju odgodu prava ovrhovoditelja na prisilnu naplatu tražbine jer pretpostavljaju da se sredstva zaštite koja ovršeniku stoje na raspolaganju nisu odgovarajuća i učinkovita da bi se ovršeniku, u slučaju prava na vraćanje stečenog u postupku prisilne naplate, omogućilo vraćanje imovine bez znatnog trajnog utjecaja na njegova prava.

10.1. Kao što prvostupanjski sud pravilno utvrđuje i zaključuje, ovršenik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost imovinskog stanja ovrhovoditelja u vezi s nemogućnostima namirenja eventualnog potraživanja prema njemu iz imovine ovrhovoditelja, dapače isti isključivo navodi da je ovrhovoditelj pomorac koji plovi u inozemstvu, a navedena okolnost sama po sebi ne upućuje da ovrhovoditelj nema imovine iz koje bi se eventualno potraživanje ovršenika moglo namiriti.

10.2. Nadalje, a na okolnost da se šteta za ovršenika sastoji u opasnosti otežanog poslovanja/likvidnosti te opasnosti prestanka poslovanja ovršenika kao trgovačkog društva, ukazuje da se i sam ovršenik navodi da je njegova imovina već zaplijenjena i da u ovom postupku zahtijeva samo odgodu prijenosa iste ovrhovoditelju. Kao što prvostupanjski sud pravilno ukazuje, u takvim okolnostima opasnost nastanka nenadoknadive i teško nadoknadive štete proizlazi iz vjerojatnosti da ovrhovoditelj nema imovine iz koje bi se moglo osigurati vraćanje imovine ovršenika, dok samo poslovanje ovršenika nije odlučna činjenica. Navedeno je logično uzimajući u obzir da ovršenik nema mogućnost raspolaganja zaplijen jenom imovinom neovisno o samom prijenosu imovine, odnosno dok traje postupak izravne naplate tražbine ovrhovoditelja, čime ovršenik niti nije u mogućnosti zaplijenjena sredstva koristiti za svoje poslovanje , pa samom odgodom prijenosa ne ostvaruje zaštitu od nastanka nenadoknadive štete u vidu znatno otežanog poslovanja ili pak prestanka poslovanja, a kako to isti navodi.

11. U odnosu na žalbene navode ovršenika o nepotpunoj ocjeni dokaza, ističe se da je ovršenik na okolnost svojih tvrdnji od nenadoknadivoj/teško nadoknadivoj šteti predložio isključivo saslušanje svog zakonskog zastupnika i financijski izvještaj o svom poslovanju za 2025. godinu, a kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da činjenica samog poslovanja tužitelja nije odlučna, jasno je da niti dokazi na navedenu okolnost nisu izvedeni niti cijenjeni kao odlučni za odluku o prijedlogu ovršenika, čime sud nije nepotpuno utvrdio odlučne činjenice.

12.1. U odnosu na žalbene navode ovršenika o primjeni tumačenja Europskog suda u predmetu C-407/2018 od 26. lipnja 2019., ukazuje se da u ovom predmetu nema mjesta primjeni navedenog tumačenja jer ovršenik nije potrošač već trgovac u smislu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Navedena odluka te tumačenje prava EU se odnose na zaštitu prava potrošača kao slabijih ugovornih strana te sukladno istoj, kao i zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 11. ožujka 2022. (broj Su-IV-87/2022), podrazumijeva pojačanu zaštitu potrošača u vidu kontrole nepoštenosti/ništetnosti ugovornih odredbi u ovršnim isprava temeljem kojih se protiv potrošača provode ovršni postupci. Da se navedeno tumačenje odnosi isključivo na zaštitu dobrobiti potrošača, a ne trgovaca, proizlazi i iz odluka Europskog suda u predmetima C-618/10 Banco Español de Crédito, C-415/11 G, C76/10 Pohotovost’ i C-77/14 I Radlingerová.

12.2. Ovršenik je trgovac u smislu prethodno navedene direktive čime je pri potpisivanju ovršne isprave – bjanko zadužnice bio dužan postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika, dok su predmet ovrhe novčana sredstva – novac kao zamjenjiva stvar, čime sama ništetnost ovršne isprave ne pretpostavlja da bi mu provedbom ovrhe nastala nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta u smislu nemogućnosti vraćanja ekvivalenta ovršene imovine.

12.3. Pri tome, logično je da svaka prisilna naplata izravno ili neizravno utječe na poslovanje ovršenika, ali isto samo po sebi ne predstavlja razlog za odgodu ovrhe jer bi navedeno pretpostavljalo da niti jedan vjerovnik ne bi mogao svoju dospjelu tražbinu namiriti u ovršnom postupku, a što je osnovna svrha i cilj ovršnog postupka. Upravo radi navedenog, a kako pravilno prvostupanjski sud zaključuje, za odgodu ovrhe je odlučno je li postoji vjerojatnost da ovršenik, u slučaju uspjeha u sporu koji je pokrenuo u vezi ovršne isprave, neće moći namiriti svoju tražbinu povrata naplaćenog temeljem takve ovršne isprave, a kada su predmet ovrhe računi ovršenika, navedena vjerojatnost bi postojala samo ukoliko ovršenik učini vjerojatnim da ovrhovoditelj nema imovine koja bi se mogla ovršiti radi naplate eventualnog potraživanja ovršenika, što ovršenik ne dokazuje u ovom postupku.

13. Slijedom navedenog, primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a, u vezi s čl. 21. OZ-a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Dubrovnik, 15. srpnja 2026.

Sutkinja

Marija Bušković