Poslovni broj: Usž-3155/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Krešimiru Vukoviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Gordana Vuković i Krešimir Vuković, Omiš, Č. Ž. Dražojevića 1a, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreznog nadzora – utvrđivanja poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2969/2024-6 od 9. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja OO iz [adresa] i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2969/2024-6 od 9. travnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2969/2024-6 od 9. travnja 2025. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa:
UP/II-471-02/24-01/10, urbroj: 513-04-24-3 od 2. listopada 2024. (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovana (točka II. izreke presude).
2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba upravnog spora. U žalbi u bitnom navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da ugovor o pozajmici od 23. studenoga 2018. i izjava njegovog djeda ĆO kojima potvrđuje da je unuku pozajmio iznos od 268.000,00 eura nisu vjerodostojne isprave te da istima nije dokazao izvore pozajmica. Dakle, iako su prvostupanjskom sudu dostavljene tri isprave u pisanoj formi kojima se dokazuje postojanje zajma, sud za taj neformalni pravni posao kao dokaz njegova nepostojanja uzima nedostatke u formi tih isprava o tom pravnom poslu, iako se po odredbama Zakona o obveznim odnosima za valjanost tog pravnog posla ne zahtjeva forma, posebno ne pisana forma. Smatra da prvostupanjski sud za pobijanu odluku ne navodi objektivne i valjane razloge i obrazloženje, pa je takva presuda arbitrarna i nezakonita. Činjenica da u ispravi nema datuma sastavljanja iste i što potpis izjavitelja nije ovjeren kod javnog bilježnika ne čini ispravu nevjerodostojnom/nevaljanom. Smatra da je prvostupanjski sud trebao pozvati njegovog djeda i njega da se izravno na zapisnik očituju o datim ispravama te sudu daju sve nužne obavijesti o tom pravnom poslu. Prvostupanjski sud je nekritičkim prihvaćanjem navoda ranijih upravnih tijela, nepotrebno i netočno utvrdio činjenično stanje i na tako manjkavo utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava to jest odredbe Zakona o porezu na dohodak. Prvostupanjski sud se u pobijanoj odluci uopće nije referirao na tužbeni navod kako su upravna tijela u prethodnim upravnim postupcima na njegovu štetu povrijedila i odredbe Zakona o općem upravnom postupku, jer u tijeku tih upravnih postupaka nisu primijenila načelo pomoći stranci iz odredbe članka 7. Zakona o općem upravnom postupku. Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu i poništi pobijanu presudu te sam otkloni nedostatke i presudom riješi stvar ili da žalbu usvoji i poništi prvostupanjsku presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje i obveže tuženika na naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio Sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. i 39/26.), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak o čemu je sastavljen zapisnik od 1. kolovoza 2023. U provedenom postupku poreznog nadzora prikupljeni su podaci o primitcima i izdacima tužitelja za nadzirano razdoblje od 1. siječnja 2018. do 10. listopada 2018., a na temelju tih podataka za 2018. godinu utvrđeni su nedokazani primitci u iznosu od 683.053,30 kn i za početno stanje na deviznom računu od 61.706,00 eura ili 457.735,11 kn, zbog pravilnog obračuna pa je izračunat iznos pozajmica koje se utvrđuje kao izdatak u iznosu od 688.771,59 kn. Slijedom toga tužitelju je utvrđen drugi dohodak po osnovi razlike vrijednosti imovine i visine sredstava kojima je stečena za 2018. godinu u iznosu od 780.072,95 kn. Naime, utvrđeno je da tužitelj nije vjerodostojno dokazao stjecanje imovine u smislu odredbe članka 76. Zakona o porezu na dohodak za 2018. godinu pa da razlika između vrijednosti stečene imovine i dokazane visine sredstava predstavlja drugi dohodak.
7. Prvostupanjski sud je održao raspravu i na taj način strankama sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima omogućio da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga izvršio je uvid u spis tuženika i sudski spis te na temelju navedenog utvrdio da izvori imovine tužitelja nisu dokazani i da kao takvi predstavljaju prihod na koji je tužitelj dužan platiti porez i prirez na drugi dohodak. Obrazlažući svoj stav prvostupanjski sud navodi da porezni obveznici moraju vjerodostojnim ispravama dokazati podrijetlo svoje imovine te u tom smislu pravilno upućuje na odredbe članka 76. stavka 1., 78. stavka 1., 88. stavka 1., 2. i 3. i 89. stavka 1., 2. i 3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ 115/16. – 138/20.).
8. Prema ocjeni ovoga Suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj svoje navode o porijeklu imovine morao prvenstveno dokazati odgovarajućim vjerodostojnim ispravama, a što nije učinio budući da isprave koje je dostavio, same po sebi, ne predstavljaju vjerodostojan dokaz o porijeklu imovine. Naime, tužitelj izjavama svog djeda ĆO o pozajmici 268.000,00 eura tužitelju nije dokazao postojanje navedene pozajmice, a izjave se ne mogu cijeniti kao vjerodostojne isprave jer u njima nije naveden datum sastavljanja, radi čega se ne može utvrditi kada je isprava sastavljena te na izjavama nema ovjere potpisa od strane javnog bilježnika niti je navedeno kada tužitelj posuđeni iznos treba vratiti. Dakle, tužitelj nije dokazao vjerodostojnom dokumentacijom da su sredstva na njegovom računu odnosno imovina kojom raspolaže, a koja višestruko premašuje njegove primitke, stečena na valjan odnosno zakonit način i zbog toga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je porezno tijelo bilo dužno utvrditi tužitelju drugi dohodak, kao razliku između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje.
9. Nadalje, time što je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge tužitelja nije povrijedio odredbu članka 49. Zakona o upravnim sporovima jer prema stavku 4. navedene odredbe proizlazi da stranke mogu predlagati činjenice koje treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Vodeći računa o tome da je osnovno načelo poreznog postupka, načelo dokumentarnosti, dakle, da se odlučne činjenice utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom i koju je tužitelj bio u obvezi dostaviti tijekom poreznog nadzora, a što je propustio učiniti, pa je i prema ocjeni ovoga Suda saslušanje tužitelja te njegovog djeda kao svjedoka na okolnost vjerodostojnosti izjava djeda tužitelja pravilno od strane prvostupanjskog suda ocijenjeno nepotrebnim jer je na temelju stanja spisa mogla biti donesena pravila i zakonita odluka bez predloženog saslušanja.
10. Imajući na umu navedeno, prvostupanjski sud je ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika na temelju dokaza utvrđenih u upravnom postupku i uvida u dokumentaciju u sudskom spisu pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
11. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovoga Suda osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
12. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.
13. S obzirom da tužitelj nije uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je odbio njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, a s obzirom da tužitelj nije uspio niti sa žalbom u predmetnom upravnom sporu ovaj Sud je odbio njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, a sve primjenom odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu 15. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća
Blanša Turić
