Poslovni broj: Usž-1891/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenicima Marku Križanecu, Luciji Car-Pavlic, Josipu Popariću i Karlu Mujiću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlic & Poparić, Zagreb, Gajeva 19, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojno-stegovnog suda, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV./1, radi stegovne odgovornosti, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l- 4613/2025-8 od 12. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja CA iz [adresa] i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-4613/2025-8 od 12. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-4613/2025-8 od 12. ožujka 2026. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojno-stegovnog suda, klasa: UP/I-815-01/25-01/3, urbroj: 512-08-25-37 od 25. rujna 2025. i vraćanje predmeta na ponovni postupak (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navod i da prvostupanjski sud obrazlaže svoju odluku pozivajući se na službene zabilješke u disciplinskom postupku, uz pomoć kojih pokušava opravdati zaključke tuženika iz disciplinskog postupka o nevjerodostojnosti iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka. Smatra da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da činjenica što je u dijelu terećenog razdoblja bio upisan kao prokurist, a potom kao član i direktor društva, predstavlja kontinuitet faktičnog obavljanja upravljačkih poslova tijekom cijelog razdoblja, jer takav zaključak ne proizlazi iz provedenih dokaza. Ističe da niti Ustavni sud ne zauzima pravno stajalište da se svaka službena zabilješka, neovisno o načinu njezina nastanka, sadržaju i osporavanju od strane osoba na koje se odnosi, može automatski koristiti kao vjerodostojan dokaz. Saslušani svjedoci suglasno iskazuju na istu okolnost, a to je da istima nije bila prezentirana službena zabilješka vojne policije, niti su istu ovjerili svojim potpisom. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud službenim zabilješkama ne daje smo pomoćnu ili orijentacijsku vrijednost, već upravo na njima temelji zaključak da su raspravni iskazi tužitelja i svjedoka nevjerodostojni. Sud, dakle, službenim zabilješkama daje veću dokaznu snagu od neposredno danih iskaza na raspravi, iako su iste osporene od osoba na koje se odnose. Iako je imao mogućnost osporavati sadržaj zabilješki na način da su saslušani svjedoci neposredno ispitani, svjedoci su u postupku iskazivali suprotno onome što je u tim zabilješkama navedeno, pri čemu proizlazi da sadržaj zabilješki ne odgovara njihovim stvarnim iskazima. Pored navedenog, prvostupanjski sud navodi da je "krajnje neobično i životno neuvjerljivo" da bi osoba koja stvarno boravi na području Zagreba samo 12 dana ostvarila kontakt s tog područja, dok bi 276 dana ostvarila kontakt s područja [adresa]. Prvostupanjski sud za takav zaključak ne provodi nikakvo vještačenje, ne utvrđuje metodologiju analize komunikacijske evidencije, niti utvrđuje može li se iz samih komunikacijskih podataka s dovoljnim stupnjem sigurnosti zaključivati o stvarnom mjestu boravka osobe. Posebno napominje da ukoliko osoba ima troškove i u mjestu svojeg prebivališta, kao i u mjestu svojeg boravišta, sasvim je opravdano i logično zaključiti da ima povećane troškove života, što je decidirano i naveo u svom iskazu pred Vojno - stegovnim sudom. Iz njegovog iskaza te iskaza svjedoka proizlazi da je za vrijeme boravka u Zagrebu imao upravo takve troškove, i to u vidu režijskih troškova i svakodnevnih životnih troškova. Međutim, te iskaze prvostupanjski sud zanemaruje, a istodobno pogrešno sužava pojam povećanih troškova života isključivo na plaćanje najamnine. U tom smislu upućuje na praksu ovoga Suda u presudi, poslovni broj: Usž- 407/2025. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu te presudom preinači pobijanu presudu Upravnog suda u Zagrebu i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka, a podredno predlaže poniš titi pobijanu prvostupanjsku presudu te vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova.

3. Tuženik je dostavio odgovor na žalbu tužitelja u kojem navodi da ostaje kod svih svojih navoda iznijetih tijekom upravnog spora te smatra da je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev, na zakonu osnovana i da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, pa slijedom toga predlaže da ovaj Sud žalbu tužitelja odbije.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. i 39/26.), ovaj Sud nalazi da se presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj navedenom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima u spisu predmeta postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama Zakona o upravnim sporovima, a prvostupanjski sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je pravilno zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Iz podataka u spisu predmeta dostavljenih ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je protiv tužitelja proveden stegovni postupak, u kojem je utvrđeno da je tužitelj kao nadnarednik, utvrđeni odgovornim što je 28. srpnja 2020. do 26. lipnja 2024. bez prethodnog odobrenja Ministra obrane obavljao poslove za fitnes centar "MY WAY TEAM" d.o.o., tada sa sjedištem u [adresa] i mjestom poslovanja na adresi [adresa], čiji je osnivač bila TA, a u razdoblju od 27. lipnja 2024. nadalje obavlja samostalnu gospodarsku djelatnost kao osnivač tog društva, sa sjedištem u [adresa] i kao osoba ovlaštena za njegovo zastupanje, dakle, obavljao je djelatnost koja je u suprotnosti s odredbama Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ili bez prethodnog odobrenja Ministra obrane, čime je počinio stegovni prijestup iz članka 175. stavka 3. točke 33. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", 73/13., 75/15., 50/16., 30/18., 125/19., 155/23., 158/23. i 14/24. – dalje: Zakona o službi u OS RH). Nadalje, tužitelj je proglašen odgovornim što je prijavio boravište na više adresa u [adresa] u različitim razdobljima, a sve kako bi udovoljio uvjetima iz članka 133. stavka 1. Zakona o službi u OS RH za nastavak priznavanja prava na naknadu za stanovanje, iako na tim adresama nije imao povećane troškove života zbog najma stambenog prostora, nego je s adrese prebivališta [adresa], a potom s adrese u [adresa], putovao na posao u mjesto službe Podvornica te se za vrijeme posebnog oblika odmora i korištenja slobodnih dana vraćao s posla na naprijed navedene adrese prebivališta na temelju čega je 28. svibnja 2020. zapovjedništvu bojne ZMIN podnio zahtjev za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje, kako je to pobliže opisano u izreci osporavanog rješenja tuženika, dakle, postupao je suprotno propisima iz područja obrane kojima se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske, čime je počinio stegovni prijestup iz članka 175. stavka 3. točke 45. Zakona o službi u OS RH, pa mu je na temelju članka 41. stavka 2. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti i članka 181. stavka 1. točka 1. navedenog Zakona izrečena stegovna kazna zaustavljanja u napredovanju u trajanju od tri godine.

7. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

8. Prema ocjeni ovoga Suda na tako utvrđeno činjenično stanje koje proizlazi iz rezultata provedenog dokaznog postupka pred tuženikom Vojno -stegovnim sudom Ministarstva obrane, pravilno su prvostupanjski sud i tuženik primijenili materijalno pravo, zaključivši da su se u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja ispunile pretpostavke za izricanje stegovne kazne zbog navedenih stegovnih prijestupa, i to zaustavljanje u napredovanju u službi u trajanju od tri godine.

9. Naime, prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da činjenica da je tužitelj u dijelu spornog razdoblja bio upisan kao prokurist, a potom kao član i direktor društva, samo potvrđuje kontinuitet i formalno priznanje faktičnog obavljanja upravljačkih poslova od strane tužitelja tijekom cjelokupnog razdoblja, a spremnost tužitelja da se bez odobrenja Ministra javno registrira kao direktor i član društva pokazuje da je tužitelj i u prethodnom razdoblju obavljao bitne poslove za navedeno trgovačko društvo i da je s tim društvom u značajnoj mjeri bio faktično povezan, zbog čega nakon prestanka bračne veze više nije bilo mogućnosti da se njegova bivša supruga formalno vodi kao direktor i član društva. Nadalje, iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj u spornom razdoblju samo formalno bio prijavljen na adresama u [adresa] u svrhu neosnovanog ostvarenja prava na naknadu za stanovanje, dok je na posao putovao s adrese prebivališta u [adresa], odnosno [adresa].

10. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud, kao i tuženik na osnovi rezultata cjelokupnog dokaznog postupka pravilno ocijenio da je tužitelj počinio stegovne prijestupe koji mu se stavljaju na teret te mu je za počinjenje istih izrečena primjerena stegovna kazna, s obzirom na prirodu i težinu počinjenih prijestupa, pri čemu se odluka o kazni temelji na diskrecijskoj ocjeni tuženika, koja je zakonito izrečena u granicama ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana.

11. Ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim prigovore tužitelja u pogledu korištenja službenih zabilješki kao dokaza u predmetnom postupku te u tom smislu u cijelosti prihvaća razloge koje je za takvu svoju ocjenu naveo prvostupanjski sud. Naime, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da nema zapreke da se u disciplinskom postupku koristi kao dokaz podatak koji se u drugom, odnosno kaznenom postupku eventualno može kvalificirati kao nezakoniti dokaz, a kako to proizlazi i iz dosljedne prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske, a pored toga tužitelju je bila pružena mogućnost da dokazuje suprotno, saslušani su svjedoci koje je predložio te je bio upoznat sa sadržajem zabilješki o obavljenim razgovorima, dok je prvostupanjski sud dao obrazloženje iz kojih razloga smatra pravilnim zaključke tuženika u pogledu stegovne odgovornosti tužitelja.

Ovaj Sud nalazi da se prvostupanjska presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene ni povrede pravila postupka, budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostane razloge o odlučnim činjenicama.

12. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

13. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a kako nije uspio niti sa žalbom protiv prvostupanjske presude iz istih razloga trebalo je odbiti i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Blanša Turić