Poslovni broj: Usž-2249/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku, odvjetniku Matiji Goriću u Zagrebu, Švarcova 2, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška ulica 43/IV, OIB: 18683136487, radi ovrhe poreznog duga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3195/2023-10 od 10. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3195/2023-10 od 10. travnja 2025.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-01/22-01/638, urbroj: 513- 04/23-3 od 2. lipnja 2023. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: UP/I-415-02/2022-001/01429, urbroj: 513-007-01/2022-01 od 22. veljače 2022. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 2. lipnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja o ovrsi kojim je utvrđeno da tužitelj na temelju ovršnih isprava na dan 22. veljače 2022. duguje iznos od 21.340,13 kn (glavnica i kamata).
3 Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u bitnom ističe kako ne spori da nije podmirio iznos navedenog prvostupanjskog rješenja iz razloga što mu isto nije dostavljeno, o čemu se tužitelj očitovao u podnesku od 7. prosinca 2023., kojim je zatražio poništenje rješenja tuženika i prvostupanjsko rješenje o ovrsi. Navodi da tuženik tijekom postupka nije dostavio ni jedan dokaz da je izvršena uredna dostava tužitelju. Tužitelj nadalje u odnosu na prigovor zastare ističe da je prvostupanjsko tijelo donijelo porezno rješenje 10. studenoga 2014. te da je rok zastare počeo teći 1. siječnja 2015. pa je prema odredbama članka 108. Općeg poreznog zakona nastupila zastara 1. siječnja 2021. Tužitelj smatra kako nije pravilan stav prvostupanjskog suda i tuženika da je zastara prava na naplatu počela teći 1. siječnja 2020., budući da su navodni prekršaji prema dokumentaciji koja prileži spisu počinjeni još 2013., te je očito da je rješenje o ovrsi doneseno nakon apsolutnog zastarnog roka. Tužitelj zaključno ističe kako nije prihvatljiv navod prvostupanjskog suda da utvrđeni nedostatci kod navođenja ovršne isprave ne dovode u pitanje njegovu zakonitost. Tužitelj ponavlja kako nije počinio nikakav prekršaj pa iz naprijed navedenih razloga predlaže ovom Sudu da poništi prvostupanjsku presudu, otkloni nedostatke i sam riješi stvar, budući da je prvostupanjski sud o činjeničnom stanju izveo pogrešan zaključak i pogrešno primijenio materijalno pravo.
4. Tuženik iako uredno pozvan, nije dostavio odgovorio na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporenu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. i 39/26. - dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje o ovrsi budući da tužitelj temeljem ovršnih isprava navedenih u rješenju o ovrsi duguje dospjelu, a neplaćenu obvezu poreza i prireza na dohodak po godišnjoj prijavi i pripadajuće kamate. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da tužitelj ničim nije dokazao da je podmirio navedeno dugovanje pa je prvostupanjskim rješenjem u smislu članka 136. i članka 104. stavka 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22. – dalje: OPZ) osnovano određena ovrha radi naplate poreznog duga i kamata.
8. U odnosu na ponovljeni navod tužitelja da je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava na platu poreznog duga, ovaj Sud ponavlja da je u konkretnom slučaju tužitelju obveza utvrđena poreznim rješenjem od 10. studenoga 2014., koje je postalo izvršno 2019. pa je u konkretnom slučaju zastara prava na naplatu poreznog duga u smislu članka 108. stavka 1. i 4. OPZ-a, počela teći 1. siječnja 2020. slijedom čega nije protekao šestogodišnji zastarni rok iz članka 108. stavka 1. OPZ-a do donošenja rješenja o ovrsi.
9. S obzirom da se navodi žalbe koji su istovjetni navodima tužbe ne nalaze osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari to je trebalo temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 15. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
