- 1 -              Rev 3927/2019-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3927/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja R. Š. iz M., OIB: ..., i 2. tužitelja I. K. iz G. V., OIB: ..., oba zastupani po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-687/19-2 od 21. svibnja 2019., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pr-104/17-15 od 14. veljače 2019., u sjednici održanoj 13. veljače 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-687/19-2 od 21. svibnja 2019. u toč. II. i III. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica isplatiti 1. tužitelju iznos od 13.518,15 kn, a 2. tužitelju iznos od 14.374,58 kn, kao i naknaditi im trošak parničnog postupka u iznosu od 10.250,00 kn, sve sa zateznom kamatom.

 

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je odluka o odbijanju troškova parničnog postupka tuženici preko 3.000,00 kn te je preinačena prvostupanjska presuda i tužbeni  zahtjev u cijelosti odbijen (toč. II. izreke), a tužitelji obvezani na naknadu parničnog troška tuženici u iznosu od 3.000,00 kn (toč. III. izreke) te žalbenog troška u iznosu od 1.250,00 kn (toč. IV. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu (toč. V. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji podnose reviziju s prijedlogom da se revizija prihvati i drugostupanjska odluka preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, sve uz naknadu troškova revizijskog postupka.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tužitelja je osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3.

 

7. Tužitelji u reviziji navode pitanja za koje smatraju da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, koja pitanja glase:

 

„1. Da li je sud vezan konačnošću i pravomoćnošću utvrđenog izrekom pojedinačnog upravnog akta i može li sud odlučiti da neće primijeniti takav akt ako zaključi da isti nije u skladu s podzakonskim općim aktom, osobito u situaciji kada se radi o potrebi primjene najpovoljnijeg prava za radnika kada je određeno pravo uređeno s više izvora prava?

 

2. Ako je o pravu na naknadu troškova prijevoza riješeno pravomoćnim i izvršnim rješenjem kao konačnim upravnim aktom koji jednako obvezuje i tužitelja i tuženu, a kojim je tužitelju priznato pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene mjesečne autobusne karte ili karte vlaka, ima li poslodavac mogućnost umanjenja tako utvrđene naknade pozivajući se na odredbe čl. 2. st. 5. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine" broj 141/04 i 22/05) posebice ako takva mogućnost umanjenja nije predviđena samim rješenjem kao konačnim upravnim aktom?

 

3. Ima li tuženik u mjesecu u kojem je npr. tužitelj koristio godišnji odmor (čl. 2. st. 5. Pravilnika) pravo na umanjenje rješenjem priznate naknade matematički razmjerno danima kada je tužitelj imao potrebu putovati na posao i s posla ili se naknada troškova u tom mjesecu obračunava prema cijeni pojedinačne karte prema broju dana u mjesecu provedenom na poslu?"

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike troškova prijevoza na posao i s posla u utuženom razdoblju od 1. listopada 2012. do 31. prosinca 2013., na relaciji u odnosu na 1. tužitelja M. - V. - Z., te 2. tužitelja G. V. - V. - Z., koja se očituje u razlici između visine cijene mjesečne karte i iznosa troškova prijevoza isplaćenih razmjerno broju dana stvarno provedenih na poslu.

 

9. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da su tužitelji djelatne vojne osobe koje su u utuženom razdoblju putovali na posao i s posla na relaciji M. - V. - Z., odnosno G. V. - V. - Z. i natrag,

 

- da je tuženica donijela rješenja od 17. svibnja 2010. i od 26. travnja 2012. kojima je tužiteljima priznato pravo na naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla na navedenim relacijama u visini cijene mjesečne autobusne karte javnog međumjesnog prijevoza,

 

- da je tužiteljima tuženica isplaćivala priznatu naknadu umanjujući mjesečne iznose pozivom na odredbu čl. 2. st. 5. Pravilnika o naknadi troškova u vezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji ("Narodne novine", broj 141/04 i 22/05 - dalje: Pravilnik/04) i čl. 2. st. 1. Pravilnika o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza ("Narodne novine", broj 131/13 – Pravilnik/13).

 

10. Prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim uz shvaćanje da se tužiteljima ima isplatiti puni iznos mjesečne karte kako je to i priznato rješenjem tuženice odnosno, isplatiti utužena razlika između cijene mjesečne karte i stvarno isplaćene naknade troškova prijevoza.

 

11. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku odluku navodeći da je odredbom čl. 2. st. 2. Pravilnika/04 propisano da će se djelatnoj vojnoj osobi kojoj na putu ili na dijelu puta od mjesta stanovanja do mjesta rada nije organiziran prijevoz na posao i s posla, isplatiti naknada troškova prijevoza na posao i s posla u visini mjesečne cijene karte prijevoza najbližeg mjesta u kojem je taj prijevoz organiziran; a st. 5. da se djelatnoj vojnoj osobi neće isplaćivati naknada troškova prijevoza na posao i s posla za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada nema trošak prijevoza na posao i s posla. Pritom, smatra da obvezatna vezanost za upravni akt ne isključuje mogućnost da se rješenjem određena naknada smanji zbog okolnosti predviđenih odredbom čl. 2. st. 5. Pravilnika/04. Nadalje smatra da tužitelji nisu priložili kupljene mjesečne karte pa da tako nisu ni dokazali da su imali predmetni trošak.

 

12. Ustaljena je praksa ovog suda, izražena i u odlukama broj Revr 249/17-2 od 23. siječnja 2018. i broj Revr 747/17-2 od 17. srpnja 2018. i dr., da je za odlučivanje o pravu djelatne vojne osobe za naknadu troškova prijevoza, nadležno tijelo tuženice jer isto predstavlja upravnu stvar o kojoj se odlučuje u upravnom postupku te tako doneseni pravomoćni i izvršni akt (u konkretnom slučaju rješenje o naknadi troška prijevoza u visini mjesečne cijene karte) obvezuje upravno tijelo koje ga je donijelo.

 

13. Prema shvaćanju izraženom u odluci ovoga suda broj Rev 4777/2019-2 od 19. studenoga 2019., revizijski sud je, kao i u odluci ovog suda broj Revr 669/17-2 od 20. veljače 2018., imao u vidu odredbu čl. 14. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine'', broj 33/02, 58/02, 175,03, 136/04 i 76/07) koji određuje da se o svim pitanjima koja nisu uređena tim zakonom ili propisima donijetima na temelju tog zakona primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima; nadalje, odredbu čl. 63. st. 1. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07 i 27/0) kojom je propisano da je odlučivanje o rasporedu na radno mjesto te drugim pravima i obvezama državnih službenika, kao i prestanku državne službe, upravna stvar, te čl. 4. st. 1. Pravilnika/04 kojim je propisano da djelatna vojna osoba zahtjev za osiguranje prijevoza na posao i s posla, odnosno naknadu troškova prijevoza, podnosi zapovjedniku samostalne postrojbe odnosno čelniku ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen. Također navodi da treba imati u vidu čl. 5. st. 6. i 7. Pravilnika/04 kojim je određeno da je za djelatnike Ministarstva obrane RH rješenje ovlašten donijeti čelnik ustrojstvene jedinice u koju je djelatnik raspoređen, a da o zahtjevu za naknadu troškova prijevoza osoba raspoređenih u oružane snage odlučuju osobe koje odredi načelnik Glavnog stožera oružanih snaga, dok je odredbom čl. 5. st. 8. Pravilnika/04 određeno da o žalbi na rješenje odlučuje pomoćnik ministra obrane za ljudske sustave. Navodi i da treba uzeti u obzir i odredbu čl. 133. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 43/09) prema kojoj se rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava nakon što postane izvršno.

 

14. Nastavno tome, kako to pravilno navode oba nižestupanjska suda, budući da je tužiteljima u upravnom postupku, rješenjem nadležnog tijela tuženice priznato pravo na naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla na relaciji M. - V. - Z., odnosno G. V. - V. - Z., u visini cijene mjesečne karte javnog međumjesnog prijevoza, i koje rješenje je postalo pravomoćno, to se sud u parničnom postupku ne može upuštati u ocjenu pravilnosti i zakonitosti takvog rješenja (čl. 12. ZPP), te ono obvezuje i tuženicu kao poslodavca isplaćivati tužitelju naknadu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla.

 

15. Pritom, sud drugog stupnja pravilno smatra da treba primijeniti i citiranu odredbu čl. 2. st. 5. Pravilnika/04; međutim, prema stajalištu ovoga suda, pored bolovanja, godišnjeg odmora i korištenja slobodnih dana, „drugi slučajevi kada djelatna vojna osoba ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i posla“ predstavljaju one situacije u kojima djelatna vojna osoba ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog, uobičajenog rasporeda obavljanja službe, a ne i one dane kada je tužitelj sukladno rasporedu poslodavca obavljao službu dežurstva, straže, odnosno kada je radio na terenu, a koje slučajeve (odnosno za dane provedene na dežurstvu, straži, odnosno dane provedene na terenu) nižestupanjski sud nije imao u vidu (tako i Revr 668/17 od 20. ožujka 2018., Rev 294/2022-2 od 19. rujna 2023. i dr.).

 

16. Slijedom navedenog, budući da zbog navedenog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud nije dao jasne razloge za svoju odluku (posebice je li na naprijed navedeni način tuženica vršila umanjenje isplate troškova prijevoza), nema mjesta za preinaku pobijane presude, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

17. Odluka iz toč. II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 13. veljače 2024.