Poslovni broj: Usž-2123/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić & partneri, Rijeka, Nikole Tesle 9, Radnička cesta 30, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-48/2026-4 od 23. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-48/2026-4 od 23. ožujka 2026.
Obrazloženje
1. Rješenjem Upravnog suda u Rijeci odbijen je prijedlog tužiteljice za određivanje odgodnog učinka tužbe.
2. Protiv navedenog rješenja tužiteljica je podnijela žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za određivanje odgodnog učinka tužbe u smislu odredbe članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima. Ističe da je osporavanim rješenjima pokrenut postupak prisilne naplate uslijed čega su novčana sredstva tužiteljice povučena sa računa čime joj je onemogućeno redovito raspolaganje sredstvima nužnim za podmirenje osnovnih životnih potreba. Nadalje, tužiteljica ukazuje na svoje osobne i obiteljske okolnosti odnosno na narušeno zdravstveno stanje nje i njezinog supruga što zahtijeva kontinuirano liječenje, medicinske preglede i dodatne financijske izdatke. Zaključuje da stoga u takvim okolnostima provedbom ovrhe i daljnjim uskraćivanjem pristupa financijskim sredstvima tužiteljici nastaje šteta koja nije samo imovinske naravi već znatno utječe na njezinu egzistenciju i mogućnost ostvarivanja nužne zdravstvene skrbi pa je riječ o teško nadoknadivoj šteti. Ukazuje da je u konkretnom slučaju potrebno ocijeniti postojanje javnog interesa u odnosu na okolnosti pojedinog slučaja. Smatra da je odgoda izvršenja rješenja privremena mjera koja ne prejudicira konačnu odluku te da sama činjenica postojanja porezne obveze ne isključuje mogućnost odgode već je odlučno postoji li konkretna šteta i je li odgoda protivna javnom interesu. U nastavku za svoja utvrđenja ukazuje na odluke Upravnog suda u Rijeci, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Ističe da iz sudske prakse proizlazi jasan i dosljedan pravni standard da se javni interes ne može tumačiti apstraktno i u korist izvršenja, već se mora konkretnom ocijeniti u odnosu na posljedice koje izvršenje proizvodi pri čemu sama odgoda izvršenja kao privremena mjera ne predstavlja štetu javnom interesu ako se njome ne dovodi u pitanje postojanje ili ostvarenje tražbine. Zaključuje da odgoda izvršenja ne može prouzročiti štetu javnom interesu budući da se pravni položaj javnopravnog tijela ne mijenja niti dovodi u pitanje ostvarenje prava koja proizlaze iz osporavanog rješenja već se odgađa njihova prisilna realizacija do okončanja sudskog postupka. Predlaže da Sud uvaži žalbu te preinači osporeno rješenje prvostupanjskog suda, podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Ispitujući zakonitost rješenja prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je osporavano žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24. i 39/26.), a u vezi s člankom 128. stavkom 4. istog Zakona, Sud nalazi da time što je prvostupanjski sud odbio prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe, nije povrijedio zakon na njegovu štetu.
4. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica rješenjem tuženika obvezana na plaćanje poreza na dohodak te je tužiteljica podnijela tužbu osporavajući predmetno rješenje, a u tužbi je predložila i određivanje odgodnog učinka tužbe.
5. Prema odredbi članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.
6. Dakle, sud može iznimno odlučiti da tužba ima odgodni učinak pod uvjetom da su za isto kumulativno ispunjene zakonom propisane pretpostavke, međutim, tužiteljica u prijedlogu za odgodni učinak tužbe mora dokazati ili bar učiniti vjerojatnim da bi izvršenje osporene odluke dovelo do nanošenja štete koja bi se teško mogla popraviti, što je ovdje izostalo.
7. Naime, tužiteljica nastanak štete koja bi se teško mogla popraviti navodima u prijedlogu za odgodni učinak tužbe nije učinila vjerojatnim i nije dokazala da bi joj zbog izvršenja rješenja tuženika prijetila teško popravljiva šteta, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud navodeći da tužiteljica štetu koja bi joj nastala izvršenjem rješenja tuženika ničim nije dokumentirala, odnosno takve svoje navode tužiteljica nije potkrijepila dostavljanjem bilo kakve dokumentacije iz koje bi isto bilo razvidno.
8. Imajući na umu navedeno, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je pozivom na odredbu članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima, odbio prijedlog tužiteljice za odgodnim učinkom tužbe jer nisu kumulativno ispunjeni uvjeti iz navedenog članka zakona.
9. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. u vezi s člankom 128. stavkom 4. Zakona o upravnim sporovima žalbu tužiteljice odbiti.
U Zagrebu 15. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
