Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1651/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Anita Vrkić i Iva Vrkić u Rijeci, protiv tuženice "Raiffeisenbank Austria" d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić i Lui u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1193/2024- 17 od 25. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1193/2024-17 od 25. ožujka 2026. u pobijanom dijelu: a) pod točkom III. izreke i

b) pod točkom IV. izreke i to baš u dijelu u kojem tužiteljici nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 704,64 eura sa zateznim kamatama.

II. a) Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1193/2024-17 od 25. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke i to baš u dijelu do dosađujućega iznosa od 454,64 eura sa zateznim kamatama.

b) Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1193/2024-17 od 25. ožujka 2026. u dijelu pod točkom IV. izreke presude i to baš u dijelu preko dosuđenog iznosa od 454,64 eura do ukupno dosuđenog iznosa od 704,64 eura (dakle za razliku od 250,00 eura) s pripadajućim zateznim kamatama na način da se u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan .

III. Nalaže se tužiteljici da, u roku 15 dana, s osnove naknade parničnog troška sastava žalbe isplati tuženici iznos od 74,57 eura.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu P-1193/2024-17 od 25. ožujka 2026. kojom je u točki I. izreke presudio da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 628-50-4338988 od 29. kolovoza 2007. koja određuje da banka ima pravo od korisnika kredita naplatiti naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno. U točki II. izreke presude prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 407,03 eura s osnova plaćene naknade sa zateznim kamatama. Nadalje, u točki IIII. Izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je ništetna odredba članka 3. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita snosi trošak prijenosa prava vlasništva vozila kod nadležnog tijela. Konačno, prvostupanjski sud je u točki IV. izreke naložio tuženici da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 704,64 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2.1. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu pod točkom III. izreke i pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem tužiteljici nije dosuđen daljnji zatraženi parniči trošak, tužiteljica je podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka , zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje ZPP). Tužiteljica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da u tom dijelu prihvati tužbeni zahtjev kao osnovan, odnosno podredno da ju u tom dijelu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu.

2.2. Također je protiv prvostupanjske presude tuženica, u dijelu pod točkom IV. izreke kojom je odlučeno o parničnom trošku, podnijela žalbu bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava , žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. ZPP-a. Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači odluku o trošku podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužitelja.

4. Žalba tužitelja nije osnovana. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe naknadi za plaćanje pristojbe upisa osiguranja kredita fiducijarnim prijenosom prava vlasništva vozila u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina na pokretnim stvarima i pravima koji se vodi pri Financijskoj agenciji (dalje: FINA) te pitanje pravilnosti odluke o parničnom trošku.

6. Prvostupanjski sud odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužiteljici, kao korisniku kredita, naplaćuje trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, kao i isplatu iznosa od 46,45 eura koji se odnosi na trošak upisa navedenog osiguranja kredita u nadležni upisnik pri FINI uz zaključak da se ne radi o ništetnoj odredbi.

7. Žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je citirana ugovorna odredba nije ništetna, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

9. Odredbom članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.; dalje ZZP), važeće u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Nadalje, odredbom članka 99. stavak 1. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

Odredbom članka 102. stavak 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da predmetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj ica snosi trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela nije nerazumljiva, nejasna i nepoštena ugovorna odredba koja bi izazvala značajnu neravnotežu, pa time nije ni ništetna. Naime, kako to pravilno navodi prvostupanjski sud, članak 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužiteljice da plati trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela treba povezati s člankom 9. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužiteljice podmiriti (…) "sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja", a isto tako i s člankom 8. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren prijenos prava vlasništva na osobnom vozilu radi osiguranja naplate tražbine iz Ugovora o kreditu u korist tuženice na način da tuženica ishodi upis prijenosa prava vlasništva na osobnom vozilu na svoje ime u Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima koji se vodi kod Službe upisa pri Financijskoj agenciji, uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva obavljen radi osiguranja svih novčanih tražbina tuženice iz Ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe kojima je ugovoreno da tužiteljica snosi troškove upisa fiducijarnog vlasništva u korist tuženice na osobnom vozilu nisu nejasne niti nerazumljive . Naime, u kontekstu ugovorene mjere osiguranja, kojoj je jasno ugovorena svrha i koja se zasniva upisom, jasno je navedeno da troškove njezine provedbe snosi tužitelj ica. Kada se isto poveže s činjenicom da je tuženica imala stvarni trošak upisa fiducijarnog vlasništva na osobnom vozilu i zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja kao predlagatelj upisa temeljem članka 10. Zakona o Upisniku sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima („Narodne novine“ br. 121/05. , dalje: Zakon o Upisniku) i članka 4. stavak 1. Pravilnika o naknadama za upise u Upisnik („Narodne novine“ br. 71/06., u daljnjem tekstu: Pravilnik), a koji trošak prema članku 6. Pravilnika iznosi 250,00 kuna (sada 33,18 eura)[1] za upis osiguranja te 100,00 kuna (sada13,27 eura) za upis zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja osobnog vozila, kao i da tuženica dokazuje da je taj trošak plaćen upravo u iznosu od 350,00 kuna ili 46,45 eura, što proizlazi iz potvrde na stranici 178. spisa, jasno proizlazi zaključak da u konkretnom slučaju, kada je dokazana svrha i visina troška koji je tužiteljica platila, nije stvorena znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelj ice. Stoga se ne radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu citiranih odredbi članka 96., 99. i 102. ZZP-a.

11. Za istaknuti je i to da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 100. ZZP-a (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP - a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovaca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U predmetnom slučaju, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, tužiteljica je informirana o obvezi plaćanja naknade te je bi la informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje takve naknade, a to je trošak naknade za fiducijarno osiguranje tražbine sukladno Pravilniku o naknadama za upise u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima koji se vodi kod Službe upisa pri FINI. Naime, predmetni kredit bio je osiguran fiducijarnim prijenosom vlasništva kupljenog vozila, a koje osiguranje je nužno upisati u nadležni Upisnik pri FINI s obzirom da upis ima konstitutivni karakter za nastanak osiguranja tražbine prijenosom vlasništva pokretnine (članak 18. Zakona o Upisniku).

12. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom III. Izreke, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I.a) izreke drugostupanjske presude.

13. U odnosu na odluku o parničnom trošku sadržanu u točki IV. Izreke prvostupanjske presude za reći je slijedeće.

14. Kako tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetne odredbe o naknadi za upis fiducijarnog osiguranja tražbine u Upisnik nije osnovan, kao ni zahtjev za isplatom po tom osnovu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj ica u sporu uspjela ukupno sa 70% (u osnovu 50% i visini 90%) zbog čega je tužitelj ici dosudio 40% troška (70-30=40), a u suglasju s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a.

Pozivanje tužiteljice na Direktivu EU br. 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nije osnovano. Naime, prema Direktivi sud u parnici za zaštitu potrošača može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. U predmetnom slučaju odmjeravanje parničnog troška sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a ne dovodi do prekomjernog i nerazumnog tereta za tužitelj icu.

15. S druge pak strane, osnovano tuženica prigovara previsoko određenoj vrijednosti predmeta spora (dalje VPS). U predmetnom slučaju tužitelj ica je podnijela tužbu protiv tuženice te postavila tužbeni zahtjev za utvrđenjem dvije odredbe ugovora (koji je zaključen između stranaka 29. kolovoza 2007.) ništetnima te zahtjev za isplatom iznosa od 453,48 eura na temelju stjecanja bez osnove radi ništetnosti spornih ugovornih odredbi o ugovora o kreditu.

Tužiteljica je još u tužbi označila kao vrijednost predmeta spora iznos od 1.500,00 eura. Tužbeni zahtjev se sastoji od dijela koji se ne odnosi na novčanu svotu (utvrđenje ništetnosti) te dijela koji se odnosi na novčanu svotu (zahtjev za isplatom). Dakle, u konkretnom slučaju tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dvije odredbe predmetnog ugovora o kreditu (riječ je o deklaratornom tužbenom zahtjevu) u svrhu odlučivanja o zahtjevu za isplatom ukupnog iznosa od 453,48 eura (stjecanje bez osnove).

Kod takvog stanja stvari, kad deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu valjanosti tužbenog zahtjev za činidbu – isplatu (o čemu se nedvojbeno radi u konkretnom slučaju), takav deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se u tom slučaju određuje samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva za činidbu – isplatu. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 688/2000-2 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008. i broj Revr-31/02 od 9. svibnja 2002., na koje odluke se ispravno pozvala žaliteljica.

16. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud djelomično pogrešno obračunao i dosudio parnični trošak tužiteljici očigledno polazeći od pretpostavke kako je vrijednost predmeta spora iznosila 1.500,00 eura, umjesto pravilno 453,48 eura.

17. Odredbom članka 164. stavak 1. ZPP-a propisano je kako o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja. Nadalje, odredbom članka 164. stavak 2. ZPP-a je određeno kako je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu, dok je odredbom stavka 3. navedenog članka propisano kako je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 453,48 eura i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa), proizlazi kako je tužiteljica imala trošak: trošak sastava tužbe u visini 50 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 8. listopada 2024. u visini 50 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 18. prosinca 2025., 3. studenoga 2025., 1. listopada 2025. i 7. srpnja 2025. u visini 50 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), što ukupno iznosi 300 bodova, a uz vrijednost boda od 2,00 eura prema Tbr. 54. Tarife (650,00 eura), uvećano za 25% PDV-a (162,50 eura), sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura te trošak pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura, proizlazi da ukupni parnični trošak koji je trebalo dosuditi tužiteljici iznosi 454,64 eura. Prvostupanjski je sud pravilno, na ovaj iznos parničnog troška od 454,64 eura, dosudio zatezne kamate na temelju odredbe članaka 151. stavak 3. ZPP -a u svezi s odredbom članaka 29. ZOO-a.

18. Slijedom svega navedenog u odnosu na odluku o parničnom trošku trebalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I.b) izreke ove drugostupanjske presude.

19. Odluka iz točke II.a) izreke ove drugostupanjske presude donesena je u suglasju s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je odluka iz točke II.b) donesena u suglasju s odredbom članka 373. točka 3. ZPP-a.

20. Tuženica je imala trošak sastava žalbe u iznosu od 25 bodova, a ovo na temelju Tbr. 10. točka 4. „Tarife“. Pri vrijednosti jednog boda od 2,00 eura (Tbr. 54 "Tarife") trošak sastava žalbe iznosi 50,00 eura. Na ovaj iznos trebalo je tuženici priznati i trošak PDV-a od 25% (Tbr. 46. "Tarife"), kao i trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 53,09 eura, što iznosi ukupno 115,59 eura. Kako je tuženica sa žalbom uspjela u omjeru od 64,52% u tom omjeru joj je i dosuđen parnični trošak, dakle u iznosu od 74,57 eura. Slijedom navedenog odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbi članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

U Splitu 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić