Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-1284/2026-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

I

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Josipi Bušić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika pod 1. ŽZ iz [adresa] i pod 2. JZ iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Ani Jurić Šimićev, odvjetnici u Zadru, radi utvrđenja postojanja i valjanosti usmene oporuke i nedostojnosti nasljeđivanja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-147/2019-50 od 3. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e

I.Žalba tužiteljice djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-147/2019-50 od 3. travnja 2025.

-potvrđuje pod točkom I. "I., II., III." izreke;

-potvrđuje u dijelu točke II. izreke kojim je tužiteljica obvezana naknaditi tuženicima u roku od 15 dana trošak postupka u iznosu od 1.925,00 eura sa pripadajućim kamatama od 3. travnja 2025. do isplate.

-preinačuje u dijelu točke II. izreke presude kojom je tuženicima dosuđen daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 206,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 3. travnja 2025. do isplate na način da se zahtjev tuženika u tom dijelu odbija kao neosnovan.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za dosudu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da postoji i da je valjana usmena Oporuka pokojnog ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] proglašene na zapisnik dana 11.04.2019.g. po javnom bilježniku Borisu Zduniću iz Gospića, Popa Frana Biničkog 10, pod poslovnim brojem: O-162/2019 UPP/OS-38/19, kojom pokojni svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavlja u nasljedstvo PZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], što su Tuženici ŽZ, [adresa] i VZ, [adresa] P [adresa], Republika Njemačka dužni priznati i trpjeti.

II. Utvrđuje se da su tuženici ŽZ, [adresa] str. 89, [adresa] i VZ, [adresa], Republika Njemačka nedostojni za nasljeđivanje iza pokojnog ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

III. Nalaže se tuženicima ŽZ, [adresa] i VZ, [adresa], Republika Njemačka solidarno isplatiti tužiteljima troškove ovog parničnog postupka, uvećane za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tužiteljici PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi tuženima 1. ŽZ iz [adresa] i 2. VZ iz [adresa], troškove postupka u iznosu od 2.131,25 EUR (slovima: dvije tisuće sto trideset jedan euro i dvadeset pet centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.".

2.Protiv citirane odluke žali se tužiteljica iz svih zakonskih razloga predlažući je preinačiti, podredno, ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1.Tuženici su odgovorili na žalbu predlažući je odbiti.

3.Žalba tužiteljice u pogledu glavne stvari je neosnovana, dok je djelomično osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka.

4.Predmet ovog spora je pravovaljanost usmene oporuke sad pok. ĆZ, brata tužiteljice, a oca tuženika, proglašene na zapisniku 11. travnja 2019. pod poslovnim brojem O-162/2019 UPP/OS-38/19 po javnom bilježniku Borisu Zduniću iz Gospića, kao povjereniku Općinskog suda u Gospiću. Također je predmet spora i zahtjev upravljen na utvrđenje da su tuženici nedostojni za nasljeđivanje iza smrti svoga oca pok. ĆZ jer su se teže ogriješili o obvezu njegovog uzdržavanja.

5.Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje:ZPP) na koje povrede se pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

5.1.Budući je predmet ovog postupka pravovaljanost usmene oporuke i nedostojnost tuženika za nasljeđivanje, prvostupanjski je sud analizom utvrđenog činjeničnog stanja obrazložio zašto smatra da se sporna izjava sad pok. ĆZ ne može smatrati usmenom oporukom te zašto nalazi da tuženici nisu nedostojni za nasljeđivanje iza njegove smrti, zbog čega po ocjeni ovoga suda, suprotno žalbenim navodima, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju žaliteljica ukazuje, jer pobijana odluka sadrži razloge o svim pravno odlučnim činjenicama koji su međusobno i sa izrekom suglasni, a utvrđenja su sukladna provedenim dokazima te se odluka može ispitati.

5.2.Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

6.Iz nespornog te u postupku utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi:

-kako je u ostavinskom postupku iza smrti sad pok. ĆZ proglašena usmena oporuka kojom ostavitelj svoju ostavinsku imovinu ostavlja sestri PZ, ovdje tužiteljici, koju su osporila njegova djeca, ovdje tuženici, kao nužni i zakonski nasljednici;

-kako je tužiteljica rješenjem Općinskog suda u Gospiću O-162/2019 od 22. svibnja 2019. upućena na parnicu radi utvrđenja pravovaljanosti usmene oporuke i nedostojnosti tuženika za nasljeđivanje, koju je pokrenula u ostavljenom roku;

- kako su tuženici u odgovoru na tužbu izjavili kako priznaju postojanje usmene oporuke pred svjedocima, ne osporavaju njenu valjanost i postojanje ukoliko tužiteljica tvrdi da ista doista postoji, usprotivili su se zahtjevu za proglašenje nedostojnosti za nasljeđivanje predlažući da se u tom dijelu tužba povuče, što nije uslijedilo, nakon čega su opozvali priznanje navodeći kako su bili u zabludi glede postojanja usmene oporuke te se protivili zahtjevima pod točkom I. i II. izreke,

- kako iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je pok. ostavitelj dugotrajno bolovao (od 2016. do 2018.) od karcinoma debelog crijeva, operiran više puta, nosio dvije stome te mu se vremenom zdravstveno stanje pogoršavalo, bio je sposoban kretati se po vlastitoj kući samostalno, a kasnije uz pomoć, time da se po povratku iz bolnice u studenom 2018. poskliznuo po snijegu radi čega ga je bilo strah kretati se samostalno izvan kuće, ali se sve do 4-5 dana pred smrt do koje je došlo 3. veljače 2019. samostalno kretao po kući te da je cijelo vrijeme bio mentalno zdrav i komunicirao s okolinom;

- kako iz iskaza svjedoka oporuke FZ i EZ proizlazi kako je pok. ostavitelj kroz duže vrijeme izražavao želju da svoju imovinu ostavi tužiteljici ali po toj želji nije postupao sve do par dana pred smrt, nisu im bile poznate granice njegove motorike u trenutku davanja izjave ali je prethodnih dana bio ograničeno mobilan na način da je mogao sjesti uz pomoć druge osobe i samostalno držati posudu sa čajem u rukama te bio mentalno zdrav;

-kako egzistencija pok. Ž nije bila ozbiljno ugrožena jer se o istome, prema iskazu tužiteljice i svjedoka FZ, EZ, UZ, DZ, LZ i IZ te potvrdama o plaćanju režijskih troškova, kontinuirano i revno brinula tužiteljica, vodeći ga na sve potrebne liječničke preglede i zdravstvene zahvate i podmirujući njegove životne troškove te potrebe za dodatnom pomoći i njegom u vrijeme kada se više nije mogao sam o sebi brinuti;

- kako iz iskaza same tužiteljice i tuženika JZ te svjedokinje DZ, sestre tužiteljice i pok. ostavitelja, proizlazi kako je skoro cjelokupna komunikacija tuženika s očevom obitelji dolazila preko DZ koja je o stanju ostavitelja ograničeno davala informacije tuženiku, ali nije prenosila njegove poruke ostavitelju ocjenjujući kako to nema smisla prenositi; da se tuženik više puta čuo s ocem koji ga je uvjeravao da je dobro i da bolest, koju je skrivao i od sestara, nije ozbiljna;

-kako iz iskaza svjedokinje DZ proizlazi da je tuženik ponudio ocu da dođe živjeti kod njega u Njemačku, što bratu nije prenijela niti tuženiku dala točnu adresu za dostavu financijske pomoći,

- kako tuženici nisu bili točno upoznati sa zdravstvenim stanjem svoga oca obzirom na skrivanje informacija.

7.Na temelju svih provedenih dokaza i njihove ocjene, posebno iskaza svjedoka FZ i EZ, DZ te tužiteljice i tuženika JZ kao stranaka, utvrđujući kako je pok. ostavitelj u cijelom razdoblju bolesti bio lucidan te imao na raspolaganju mogućnost sastavljanja javne oporuke sukladno čl. 32. i 33. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19, dalje: ZN), makar i putem vanjskog uredovanja javnog bilježnika ukoliko u tom trenutku ne bi bio sposoban čitati ili potpisivati se, prvostupanjski je sud utvrdio da nisu postojale iznimne okolnosti koje bi opravdavale izjavljivanje oporuke u usmenoj formi iz čl. 37. ZN. Također je, utvrđujući kako egzistencija pok. ostavitelja nije bila ozbiljno ugrožena jer je o njemu u svemu brinula njegova sestra, ovdje tužiteljica, da njegova bolest nije predstavljala propisani stupanj ugroze te da tužiteljica nije dokazala da su tuženi znali za točno zdravstveno stanje pok. ostavitelja zbog skrivanja informacija o tome od strane članova obitelji, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221a. ZPP-a prvostupanjski je sud zaključio je da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 125. st. 4. ZN-a za ocjenu tuženika nedostojnim za nasljeđivanje, radi čega je odbio tužbene zahtjeve pod točkom I. i II. izreke.

8.Takav zaključak prvostupanjskog suda za kojega su dani valjani razlozi koji se prihvaćaju je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj sud.

9.Naime, prema odredbi čl. 37. st. 1. ZN-a oporučitelj može očitovati svoju posljednju volju usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka samo u izvanrednim okolnostima zbog kojih nije u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku koja oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena.

9.1.U subjektivnom smislu te izvanredne okolnosti podrazumijevaju subjektivno stanje oporučitelja pa tako, ali ne isključivo, i njegovo zdravstveno stanje.

9.2.Objektivni uvjet za valjanost usmene oporuke je postojanje izvanrednih okolnosti u vrijeme činjenja iste, pod kojim se obično podrazumijevaju vremenske nepogode i drugi teški događaji koji onemogućavaju sastavljanje pismene privatne ili javne oporuke.

10.I po stajalištu ovog suda postojanje pretpostavki za izjavljivanje usmene oporuke cijeni se obzirom na vrijeme kada je usmena oporuka izjavljena, a protivno žalbenim navodima pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da u to vrijeme nisu postojale okolnosti koje bi onemogućile oporučitelja da sastavi oporuku u pismenom obliku. Naime, prema utvrđenju prvostupanjskog suda ostavitelj je kroz duže razdoblje spominjao želju da svoju imovinu ostavi tužiteljici koju je i izrazio izjavom danom nekoliko dana prije smrti u vrijeme kada je bio mentalno zdrav i u kontaktu s okolinom, svjedocima nepoznatih motoričkih sposobnosti ali prije toga ograničeno mobilan u smislu sjedenja u krevetu uz pomoć i držeći posudu sa čajem u rukama, dok se ranije kretao po kući te do kraja studenog 2018. i izvan kuće.

11.U takvoj situaciji i po ocjeni ovoga žalbenog suda nisu postojale takove subjektivne ili objektivne izvanredne okolnosti koje bi opravdavale izjavljivanje usmene oporuke jer je oporučitelj mogao kod svog višegodišnjeg opisanog zdravstvenog stanja pa i prilikom boravka u bolnici, odnosno ovdje bitno kritične prigode kod davanja izjave oporučivanju nekoliko dana prije smrti, obzirom je bio potpuno lucidan i mogao komunicirati s okolinom, pozvati javnog bilježnika radi sastavljanja oporuke ako ga je zdravstveno stanje priječilo u pisanju ili potpisivanju oporuke u drugom obliku.

12.Naime, naše nasljednopravno uređenje oblikom usmene oporuke pravi iznimku od pravila da se valjano oporučiti može samo pismeno jedino u slučaju postojanja izvanrednih okolnosti u kojima pismeno oporučivanje nije moguće. Ako okolnosti nisu bile izvanredne nego redovne, trajnije, tada usmena oporuka neće biti valjana.

13.Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da je pravno valjana predmetna usmena oporuka iz razloga nepostojanja izvanrednih okolnosti koje bi opravdavale potrebu sačinjavanja usmene oporuke.

14.Navedeno nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima o pogoršanju ostaviteljeva zdravstvenog stanja i tvrdnjom da se nakon izlaska iz bolnice nije kretao izvan kuće i da je teško hodao po kući te imao dvije stome jer, kako je i navedeno, to nisu razlozi koji bi ga priječili u drugom obliku oporučnog raspolaganja u relevantno vrijeme, kako je to pravilno utvrđeno, što ne čini upitnim nespretna formulacija prvostupanjskog suda pod točkom 16. obrazloženja:“Po ponašanju pok. ĆZ ne proizlazi da je to bila njegova stvarna namjera“ na koju se žalba poziva. Glede isticanja da nije imao sredstava za plaćanje javnog bilježnika čije sjedište inače nije u [adresa] već u Gospiću ili Zadru te da je bio snijeg i led, primijetiti je kako se radi o novim činjenicama koje nije moguće isticati u žalbenom postupku (čl. 352. st.1. ZPP).

15.Na prigovor kako sud nije cijenio izjave tuženika o priznanju tužbenog zahtjeva i povlačenju priznanja nakon dvije godine prvenstveno je reći kako se nije radilo o priznanju tužbenog zahtjeva iz čl. 331. st. 1. ZPP-a, već o priznanju činjenica na kojima se temelji zahtjev, dok je izjava o priznanju jednostrana parnična radnja koja je relevantna samo u slučaju kada je dana izričito (expressis verbis) i na nedvojben način, što ovdje nije bio slučaj. Inače, sve i da se radilo o priznanju tužbenog zahtjeva, u smislu čl. 331. st. 4. ZPP-a tuženik je ovlašten i bez pristanka tužitelja izjavu o priznanju opozvati do donošenja presude, pa imajući u vidu navedeno nije od značaja što kod saslušanja stranaka tuženik nije ispitan na tu okolnost niti je sud istu posebno cijenio.

16.Nije u pravu žaliteljica kada navodi da prvostupanjski sud ponašanje i shvaćanje drugotuženika u pogledu bolesti oca promatra kroz prizmu maloljetnog djeteta zanemarujući da je 1987. postao punoljetan ili da su tuženici bili malodobni prije i za vrijeme bolesti oca, jer takvo što ne proizlazi iz razloga pobijane presude.

17.Iz svih naprijed navedenih razloga je sud prvog stupnja nakon što je proveo dokazni postupak, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te o svemu dao jasne razloge kada je zaključio da sve utvrđeno i iznijeto ne ukazuje na postojanje izuzetnih prilika koje bi opravdavale pravnu valjanost usmene oporuke te tužbeni zahtjev pod točkom I. odbio kao neosnovan, što žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

18.Glede tužbenog zahtjeva pod točkom II. izreke upravljenog na utvrđenje da su tuženici nedostojni za nasljeđivanje iza smrti svoga oca sad pok. ĆZ stoga što bi se ogriješili o obvezu uzdržavanja prema njemu (čl. 125. st. 4. ZN), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da te pretpostavke nisu ostvarene te je valjano primijenjeno materijalno pravo kada je i taj tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

19.Naime, u smislu čl. 125. st. 4. ZN-a nedostojan je naslijediti, kako na temelju zakona tako i na temelju oporuke, kao i dobiti bilo što na temelju oporuke onaj koji se teže ogriješio o obvezu uzdržavanja prema ostavitelju prema kojemu je imao zakonsku obvezu uzdržavanja, onaj koji nije htio pružiti ostavitelju nužnu pomoć koju mu je mogao pružiti bez opasnosti za vlastiti život ili ga je ostavio bez pomoći u prilikama koje su opasne za život i zdravlje.

19.1.Odredbom iz čl. 126. st. 3. ZN-a propisano je:"Na nedostojnost se pazi po službenoj dužnosti, osim u slučaju ogrješenja o obvezu uzdržavanja, nepružanja nužne pomoći i napuštanja ostavitelja bez pomoći u prilikama koje su opasne za život ili zdravlje .".

20.Budući nije sporno da nakon razvoda braka s majkom tuženika ostavitelj nije zasnovao drugu bračnu ili izvanbračnu zajednicu niti osim tuženika imao druge djece, proizlazi da bi tuženici uz postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 292. st. 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23, dalje:ObZ) kojom je propisano da je punoljetno dijete dužno uzdržavati roditelja koji nije sposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, bili u obvezi uzdržavati svoga oca sad pok. ostavitelja ĆZ, koje obveze se prema stavku 2. iste odredbe mogu osloboditi ukoliko ih roditelj iz neopravdanih razloga nije uzdržavao u vrijeme kada je to bila njegova zakonska obveza, na koju blagodat se tuženici i ne pozivaju.

21.U konkretnom slučaju tužiteljica ustraje u tvrdnji o nedostojnosti za nasljeđivanje iz članka 125. stavka 1. točke 4. ZN-a uslijed toga što bi se nasljednici teže ogriješili o obvezu uzdržavanja prema ostavitelju prema kome su imali zakonsku obvezu uzdržavanja.

22.Slučaj težeg ogrješenja o zakonsku obvezu uzdržavanja ovisi o nizu okolnosti, a uvijek će postojati kada je ostaviteljeva egzistencija bila ozbiljno ugrožena, a nasljednik zna za takvo stanje i prema svojim mogućnostima je u stanju ispunjavati tu obvezu, ali je svjesno ne ispunjava, na što se u ovom slučaju ni žalbenim navodima s osnovom ne ukazuje.

23.Samo pak propuštanje ili uskrata davanja uzdržavanja, dakle puka okolnost što tuženici nisu posjećivali oca niti doprinosili za njegovo uzdržavanje u situaciji kada je o njemu u potpunosti skrbila tužiteljica kao sestra, kada tuženici nisu bili u potpunosti upoznati s njegovim stanjem, a tuženik VZ mu i nudio brigu u svom domu u Njemačkoj, što je potvrdila svjedokinja DZ, tužiteljičina i ostaviteljeva sestra, a tužiteljica nije s osnovom porekla, i po ocjeni ovog suda u konkretnim okolnostima koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, nema značenje težeg ogrješenja o zakonsku obvezu uzdržavanja obojice tuženika, kao razloga nedostojnosti za nasljeđivanje jer ostaviteljeva egzistencija i život nisu bili ozbiljno ugroženi neovisno od toga što nije imao primanja ni zdravstveno osiguranje, kako tužiteljica tvrdi.

24.Proizlazi po stavu ovog suda, da za postojanje težeg ogrješenja o obvezu uzdržavanja na strani zakonskog nasljednika moraju postojati i druge okolnosti koje bi ukazivale na svjesno (umišljajno) izbjegavanje i onemogućavanje ispunjenja obveze uzdržavanja kao što bi na primjer bilo u slučaju napuštanja posla ili poduzimanja drugih radnji davatelja uzdržavanja usmjerenih na obveze uzdržavanja (tako i u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2312/1997 od 27. rujna 2000.) ili odbijanje ispunjenja te obveze zatraženog od pok. ostavitelja ili njegovih sestara, na što se tijekom postupka niti u žalbi ne ukazuje.

25.Dodatno je na žalbu reći kako kod izloženih pravilnih utvrđenja i zaključaka nisu od značaja okolnosti što je o ostavitelju skrbila njegova sestra, ovdje tužiteljica kao osoba koja u datoj situaciji nije po zakonu obveznik uzdržavanja, kao i što eventualno tuženici nisu živjeli samo u Njemačkoj (kao u vrijeme ostaviteljeve bolesti) već i u Švedskoj i Srbiji.

26.Slijedom iznijetog, prema ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja na koje je valjano primijenio materijalno pravo, zahtjev tužiteljice za utvrđenje da su tuženici nedostojni za nasljeđivanje svoga oca ocijenio neosnovanim, jer tužiteljica nije dokazala svoje tvrdnje da bi se bilo koji od tuženika teže ogriješio o obvezu uzdržavanja svojeg sada pokojnog oca, obzirom nije dokazala da je egzistencija ostavitelja bila ozbiljno ugrožena, da su tuženici znali za takvo stanje i da svjesno (umišljajno) nisu htjeli ispuniti svoju zakonsku obvezu uzdržavanja.

27.S obzirom na sve navedeno, žalbeni razlozi tužiteljice nisu osnovani, a kako nije utvrđeno postojanje bilo kojeg žalbenog razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti osnovom čl. 365. st. 2. ZPP-a, valjalo je žalbu odbiti te potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju čl. 368. st. 1 ZPP-a.

28.Donoseći odluku o troškovima postupka sud prvog stupnja je primijenio vrijednost boda od 2,00 eura pozivom na Tarifni broj 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje:OT/23), pri čemu tužiteljica smatra da je za pojedine radnje trebalo primijeniti (manju) vrijednost boda određenu Tarifom važećom u vrijeme poduzimanja radnje, dakle Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22).

29.Vezano za primijenjenu vrijednost boda žaliteljici je ukazati kako je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 3. travnja 2025., dakle, u vrijeme kada je na snazi Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje:OT/23) te je pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je donoseći odluku o naknadi parničnog troška primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (OT/23) te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu OT/23 odnosno prije 25. studenog 2023. dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eura. Navedeno je sukladno stavu Vrhovnog suda RH izraženom u odlukama br. Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024., Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-1309/24, Rev-920/24 od 9. listopada 2024. i Rev-83/25 od 6. ožujka 2025. kojeg prihvaća i ovaj sud.

30.Žaliteljica je međutim u pravu kada ističe kako podnesci od 6. srpnja 2022. i 4. listopada 2022. nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a budući je istima samo dostavljena punomoć, kao ni podnesak od 5. prosinca 2024. kojim tuženici obavještavaju sud o nemogućnosti pristupa na ročište, pa kako je za ove radnje odmjereno 75 bodova odnosno 150,00 eura čemu je pridruženo uvećanje za zastupanje više osoba (10%) u iznosu od 15,00 eura, što je ukupno 165,00 eura i PDV u iznosu od 41,25 eura, što ukupno iznosi 206,25 eura, u tom je dijelu valjalo odluku o troškovima preinačiti i zahtjev tuženika odbiti.

31.Glede troška koji je tuženicima odmjeren za sastav podneska od 30. prosinca 2024. i po stavu ovog suda, protivno žalbenim navodima taj je trošak valjano priznat kao potreban za vođenje parnice budući su se istim po odobrenju suda očitovali na podnesak tužiteljice i tijek postupka.

32.Drugih žalbenih prigovora tužiteljica odluci o troškovima ne ističe niti ovaj sud nalazi da su počinjene bitne povrede postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, radi čega je u tom dijelu odluku o troškovima uz odbijanje tužiteljičine žalbe valjalo potvrditi, a u preostalom dijelu za daljnjih dosuđenih 206,25 eura s pripadajućim kamatama djelomičnim uvažavanjem tužiteljičine žalbe pobijanu odluku je valjalo preinačiti i u tom dijelu zahtjev tuženika za naknadu tih troškova odbiti.

33.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. i 373. ZPP).

34.Tužiteljica u žalbi nije uspjela glede glavne stvari, već samo djelomično glede odluke o troškovima postupka, pa joj nisu priznati troškovi žalbenog postupka.

35.Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen jer isti nije bio potreban (čl. 155. u svezi sa čl. 166. ZPP).

U Splitu, 15. srpnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić