Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1919/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐB OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4 , zastupanog po punomoćniku Šimi Petriću, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-97/2025 od 10. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-97/2025 od 10. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 310451 od 14. prosinca 2004. sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika VOLKSBANK d.d. (dalje: Ugovor o kreditu), koje u članku 5. glase: ''Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade:'', a u članku 5.1.: ''Administrativna naknada: 1,25% jednokratno, na iznos odobrenog kredita.'' U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 855,17 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 1. travnja 2005. do isplate. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 937,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja do isplate.

2. Žali se tuženik pobijajući presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08

- odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), te predlaže pobijanu odluku preinačiti i zahtjev odbiti, podredno ukinuti presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražio je trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za obradu kredita i zahtjev za isplatu iznosa od 855,17 eura s osnova isplaćene naknade za obradu kredita sa zakonskom zateznom kamatom od 1. travnja 2005. do isplate.

6. Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbi članka 365. stavak 1. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po članku 365. stavak 2. ZPP-a. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Sud je na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetna odredba dio tipskog ugovora, da o njoj nije bilo pregovora, da je bila uvjet isplate kredita, da tužiteljici nije objašnjeno koja se konkretna usluga plaća, da naknada nije određena prema stvarnom trošku nego prema visini kredita, a banka nije dokazala da je postupala savjesno.

10. Prvostupanjski sud je zaključio da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, zbog čega je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP) nepoštena te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

11. S ovakvim stavom prvostupanjskog suda u cijelosti je suglasan i ovaj sud, a obrazloženje dano prvostupanjskom presudom se u cijelosti prihvaća kao pravilno i zakonito.

12. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je riječ o unaprijed sastavljenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz sadržaja ugovora i iskaza tužiteljice, dok tuženik tijekom postupka nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno, premda je teret dokazivanja individualnog pregovaranja bio na njemu.

13. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da iz sadržaja ugovora nije razvidno koja se konkretna usluga pruža u zamjenu za ugovorenu administrativnu naknadu niti na temelju kojih kriterija je njezina visina određena, pri čemu činjenica da je naknada određena postotkom od iznosa kredita upućuje na to da nije vezana uz stvarni opseg pružene usluge već isključivo uz vrijednost kredita.

14. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik, kao profesionalni sudionik pravnog prometa, nametnuo potrošaču dodatnu novčanu obvezu bez odgovarajuće transparentnosti njezine ekonomske svrhe, čime je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu članka 81. ZZP.

15. Neosnovani su žalbeni navodi da je sama dopuštenost ugovaranja naknade za obradu kredita dovoljna za zaključak o njezinoj poštenosti. Činjenica da zakon dopušta ugovaranje određene naknade ne isključuje sudsku ocjenu je li konkretna ugovorna odredba, s obzirom na način na koji je ugovorena i prezentirana potrošaču, poštena u smislu odredaba ZZP.

16. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda da o predmetnoj ugovornoj odredbi nije bilo pojedinačnog pregovaranja predstavljaju samo drugačiju ocjenu izvedenih dokaza, dok žalitelj nije ukazao na okolnosti koje bi dovele u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

17. Tuženik tvrdi da su ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

18. Drugostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, ako nije pojedinačno pregovarana i ako nije transparentna, može biti nepoštena i time ništetna.

19. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorenu visinu naknade, što rezultira time da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ovdje je reći kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

23. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tužen ik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom -troškom obrade kredita, jer se radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužiteljica stavljena u neravnopravan položaj jer je dužna platiti naknadu koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju nije mogla utjecati, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetn im ovu ugovornu odredbu.

24. Suprotno žalbi tuženika, prvostupanjski sud je u bitnome proveo test poštenosti, odnosno utvrdio je da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi, da tužitelj nije imao stvarni utjecaj na njezin sadržaj, da naknada ne odgovara stvarnoj protučinidbi i da uzrokuje neravnotežu na štetu potrošača. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužiteljica nije bila u mogućnosti procijeniti stvarni teret takve naknade. Zakonska dopuštenost određene vrste naknade ne znači automatski i njezinu poštenost u konkretnom ugovoru. Stoga prvostupanjski sud pravilno polazi od toga da je svaka ugovorna odredba podložna kontroli poštenosti.

25. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje su konkretne usluge bile obuhvaćene predmetnom naknadom niti da je tužiteljica prije sklapanja ugovora mogla procijeniti stvarni opseg i svrhu troška koji joj se stavlja na teret. Sama činjenica što je u ugovoru navedena visina naknade ne znači da je sporna odredba transparentna jer se transparentnost ugovorne odredbe ne iscrpljuje isključivo u njezinoj gramatičkoj razumljivosti, već podrazumijeva da prosječan potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može razumjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovorne odredbe. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije zauzeo stajalište da banka nema pravo ugovarati naknadu za obradu kredita, već je pravilno ocijenio da tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao transparentnost i poštenost predmetne ugovorne odredbe.

26. Time je pravilno sud prvog stupnja obvezao tuženika vratiti tužitelj ici plaćeni iznos sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu (članak 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.).

27. Pravilno je sud otklonio prigovor zastare jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, a zastarni rok restitucijskog zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su -IV-47/2020- 2) slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme utuženja i donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

28. Odluka o parničnom trošku zakonita je kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP-a), koja je sukladna vrijednosti predmeta spora.

29. Pri odlučivanju koje će troškove tužiteljici naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužiteljici za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), dok žalbenim navodima tuženik posebno odluku o trošku ne osporava.

30. Kako na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena niti bilo koja od bitnih povreda postupka, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

31. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP -a jer sa žalbom nije uspio.

U Splitu 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić