Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1966/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Marin Barić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-245/2024-36. od 17. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini, poslovni broj P-245/2024-36. od 17. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnima odredbe članka 2. i 4. Ugovora o kreditu broj 306-248/2007 od dana 8. svibnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika (dalje: Ugovor o kreditu), odnosno sve druge odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to u dijelu u kojem su stranke ugovorile švicarski franak (CHF) kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita tj. u kojem su ugovorile da se kredit odobrava u CHF prema srednjem tečaju za CHF banke - tuženika te u kojem su ugovorile otplatu kredita i obveza po srednjem tečaju banke - tuženika za švicarski franak (CHF). U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.237,52 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako je pobliže navedeno u toj točki izreke do isplate. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.312,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 17. lipnja 2025. do isplate. U točki IV. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a tužitelju naloži naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Zatražio je trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. i 11. ZPP-a. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnima odredbi članaka Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi razlike preplate zbog primjene valutne klauzule zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća do isplate.

9. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit i to nenamjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.540,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-bank d.d. važećem na dan korištenja kredita,

- da je ugovoren rok otplate 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu,

- da je člankom 3. predmetnog Ugovora ugovorena kamata od 7,9% dekurzivno godišnje,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 179,30 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe -Adria- bank d.d. na dan plaćanja; anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten,

- da je vještačenjem utvrđeno da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan sklapanja ugovora, iznosila 2.237,52 EUR,

- da je tužiteljica predmetni Ugovor sklopila kao fizička osoba u svojstvu potrošača i da su joj rate kredita tijekom otplate rasle, a sredstva iz kredita utrošila je za kupnju polovnog automobila.

10. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

11. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP -a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

12. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Addiko bank d.d. je pravni slijednik Hypo-Alpe-Adria Bank d.d., koja je pravni slijednik Slavonske banke d.d. pa je tuženik pripajanjem preuzeo sva prava i obveze svojih pravnih prednika, a prednik tuženika je bio stranka u kolektivnom sporu.

14. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 82., 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, te kasnije sukladno odredbama članka 96. i 97. važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

15. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu.

16. Prvostupanjski sud pravilno je primijenio pravna shvaćanja izražena u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača. Suprotno žalbenim navodima, sud nije nekritički primijenio učinke kolektivnih presuda, već je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe sadržajno istovjetne onima koje su u kolektivnom postupku ocijenjene nepoštenima, te da se iste nisu pojedinačno pregovarale niti su bile transparentne.

17. Prvostupanjski sud pravilno je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, koji je izrađen stručno, jasno i u skladu s postavljenim zadatkom. Žalbeni navodi kojima se osporava visina utvrđene tražbine predstavljaju u biti drukčiju ocjenu dokaza, koja sama po sebi ne može dovesti do drugačije odluke, jer sud drugog stupnja ne nalazi proturječnosti niti nelogičnosti u provedenom vještačenju.

18. Neosnovano tuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupka time što nije proveo dopunu financijsko -knjigovodstvenog vještačenja radi obračuna prema kamatnim stopama koje su vrijedile za kunske kredite. Sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a dokaz koji se odnosi na činjenice koje nisu pravno odlučne nije dužan provesti. Budući da je predmet spora restitucijski zahtjev kao posljedica djelomične ništetnosti ugovornih odredaba, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka izrađen prema pravnim posljedicama utvrđene ništetnosti, dok bi obračun prema uvjetima drugih kreditnih proizvoda predstavljao hipotetsku rekonstrukciju ugovornog odnosa koja nema uporišta u odredbama ZOO o posljedicama ništetnosti. Stoga okolnost što prvostupanjski sud nije posebno obrazložio odbijanje navedenog dokaznog prijedloga nije mogla utjecati na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

19. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima se osporava dopuštenost preinake tužbe nakon provedenog vještačenja. Tužitelj ica nije mijenjala identitet zahtjeva niti činjeničnu osnovu tužbe, već je nakon provedenog vještačenja odredi la konačan iznos novčanog zahtjeva sukladno rezultatima dokaznog postupka. Takvo usklađivanje zahtjeva predstavlja dopuštenu kvantitativnu preinaku koja ne dovodi do povrede načela koncentracije postupka niti prava tuženika na raspravljanje, osobito imajući u vidu da je tuženiku omogućeno očitovanje na nalaz vještaka i uređeni tužbeni zahtjev.

20. Neosnovano tuženik prigovara da je prvostupanjski sud mehanički primijenio pravna utvrđenja donesena u kolektivnom sporu zaštite potrošača. Sukladno članku 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu obvezuje sud u pojedinačnoj parnici glede utvrđenja da su određene ugovorne odredbe nepoštene, dok je sud dužan ispitati postoje li u konkretnom slučaju okolnosti koje bi isključivale primjenu takvih utvrđenja. Upravo je to prvostupanjski sud i učinio utvrdivši da je tužitelj sklopio predmetni ugovor kao potrošač, da o spornim odredbama nije pojedinačno pregovarao te da nije bio na jasan i razumljiv način upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF. Stoga se pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. ne može prihvatiti osnovanim jer navedena odluka ne isključuje učinak kolektivne presude, već zahtijeva individualnu provjeru postojanja pretpostavki njezine primjene, što je u ovom predmetu učinjeno.

21. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava glede ništetnosti ugovorene valutne klauzule. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je sporna ugovorna odredba nepoštena zbog izostanka transparentnog informiranja potrošača o naravi i opsegu valutnog rizika te mogućim gospodarskim posljedicama značajnog rasta tečaja CHF. Okolnost da ni banka nije mogla predvidjeti buduće kretanje tečaja nije odlučna za ocjenu poštenosti ugovorne odredbe, jer se nepoštenost ne temelji na predvidivosti tržišnih kretanja, već na povredi obveze pružanja potrošaču potpunih i razumljivih informacija potrebnih za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora.

22. Žalbeni navodi u svezi razdoblja u kojima je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita (tzv. negativne razlike) nisu osnovani. Tuženik (banka) u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja, a što je u konkretnom slučaju u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke izostalo (tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.). Osim toga, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije stekla bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

23. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

24. Tužiteljici stoga pripada pravo na povrat zatražene pretplate jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem .

25. Prigovor zastare potraživanja je prvostupanjski sud ispravno otklonio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO -a pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

26. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

27. Navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO -a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

28. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu koji se odnosi na ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., to u konkretnom slučaju zastara nije nastupila kako to ispravno cijeni i sud prvog stupnja (članak 225. ZOO-a), čime se žalbeni navodi glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

29. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", 138/23, dalje: Tarifa) kao i odredbama članka 154. stavak 5. ZPP-a, u vezi sa člankom 155. ZPP-a, a žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost odluke.

30. Slijedom svega obrazloženog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP -a i potvrditi pobijanu odluku.

31. Kako tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku, odbijen je i sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, vezano uz odredbu članka 166. ZPP-a.

U Splitu 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić