Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1453/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Zrinke Tironi kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 237D, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate , odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3469/2024-15 od 27. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 15. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3469/2024-15 od 27. ožujka 2025.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbi kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke, odredba čl. 3. NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 320-50-4616924 od 28. prosinca 2007. zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje : Ugovor o kreditu od 28. prosinca 2007.) koja glasi „2,00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđena je ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke. U točki II. izreke odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 318 -50-3674499 od 15. rujna 2006. zaključenog između stranaka (dalje: Ugovor o kreditu od 15. rujna 2006.) koja glasi 2,50% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita i odredba čl. 9. OSTALI UVJETI istog Ugovora o kreditu (temeljem čega je 2.10.2007. naplaćena tzv. izlazna naknada u iznosu od 66,49 eura) koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, utvrđena je ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke. U točki III. izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 320-50-5761324 od 24. svibnja 2011. zaključenog između stranaka (dalje: Ugovor o kreditu od 24. svibnja 2011.) u čl. 3. kojom je ugovorena naknada za obradu kredita 4,00% od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (koja je naplaćena 26. svibnja 2011. od 690,45 eura). U točki IV. izreke presude naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici: iznos od 132,72 eura (tzv. ulazna naknada u svezi Ugovora o kreditu od 15. rujna 2006.) sa zakonskim zateznim kamatama od 15. rujna 2006. do isplate; iznos od 66,49 eura (tzv. izlazna naknada u svezi Ugovora o kreditu od 15. rujna 2006.) sa zakonskim zateznim kamatama od 2. listopada 2007. do isplate; iznos od 53,08 eura (tzv. ulazna naknada u svezi Ugovora o kreditu od 28. prosinca 2007.) sa zakonskim zateznim kamatama od 28. prosinca 2007. do isplate; iznos od 690,45 eura (tzv. ulazna naknada u svezi Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2011.) sa zakonskim zateznim kamatama od 26. svibnja 2011. do isplate. U točki V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 809,73 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 27. ožujka 2025. pa do isplate. U točki VI. izreke odbijena je tužiteljica sa dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška u iznosu od 395,09 eura. U točki VII. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Žali se tuženik pobijajući presudu u dijelu pod točkom I.-V. i VII. izreke zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), te predlaže pobijanu odluku preinačiti i zahtjev odbiti uz dosudu parničnog troška tuženiku, podredno ukinuti presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražio je trošak žalbe.

3. Žali se tužiteljica pobijajući rješenje o troškovima postupka u dijelu u kojem joj nije priznat trošak sastava zahtjeva u mirnom postupku u iznosu od 150,00 eura uz PDV, zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže pobijano rješenje preinačiti sukladno žalbenim razlozima uz dosudu troška žalbe.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe su neosnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu zaključenih između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva tzv. ulazna naknada i naknada za prijevremenu otplatu kredita tzv. izlazna naknada te zahtjev za isplatu s osnove isplaćenih naknada sa pripadajućom kamatom.

7. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP - a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po članku 365. stavak 2. ZPP-a. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

8. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

9. Neosnovano tuženik ističe da je počinjena bitna povreda u vezi s preinakom tužbe. Iz stanja spisa proizlazi da se nije radilo o izmjeni identiteta tužbenog zahtjeva niti o novoj tužbi, već o procesnom usklađivanju zahtjeva temeljem pribavljenih isprava, što ne zahtijeva posebnu procesnu odluku ako se time ne mijenja činjenična i pravna osnova spora.

10. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

11. Prvostupanjski sud je zaključio da su sporne ugovorne odredbe nepoštene jer se o njima nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj ica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da su kao takve ništetne.

12. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da su ugovorne odredbe kojima su ugovorene jednokratne naknade za obradu i prijevremenu otplatu nepoštene u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07.), odnosno članka 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13).

13. U žalbi tuženik ponavlja tvrdnje u odnosu na koje je prvostupanjski sud dao jasne razloge. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je tužiteljica potrošač, da su ugovori unaprijed sastavljeni (standardni obrazac), da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da ugovori ne sadrže konkretizaciju usluga ili troškova koje naknade pokrivaju te da tuženik nije dokazao suprotno, iako je na njemu teret dokazivanja.

14. Neosnovano tuženik tvrdi da sama činjenica da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo nije dovoljna za njezinu ništetnost. Prvostupanjski sud nije svoju odluku utemeljio isključivo na toj okolnosti, već na ukupnoj ocjeni kriterija iz Zakona o zaštiti potrošača, osobito na nedostatku transparentnosti i postojanju znatne neravnoteže na štetu potrošača.

15. U smislu članka 96. ZZP-a i Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., ocjena poštenosti uključuje test savjesnosti i poštenja te test znatne neravnoteže, pri čemu je ključna i razina transparentnosti ugovorne odredbe.

16. Direktivom 93/13 EEZ određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica nije bila u pozici ji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetne odredbe, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknada, što rezultira time da su te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Ovdje je reći kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

20. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom -troškom obrade kredita, kao ni naknadom za prijevremenu isplatu jer se radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužiteljica stavljena u neravnopravan položaj jer je dužna platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženice odlukom na koju tužiteljica nije mogla utjecati, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnima ove ugovorne odredbe.

21. Protivno žalbenim navodima, u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je tužiteljici prije sklapanja ugovora pružio informacije na temelju kojih bi mogla razumjeti ekonomsku opravdanost i strukturu predmetne naknade. Okolnost da je naknada izražena u postotku od iznosa kredita sama po sebi nije nezakonita, ali u kombinaciji s izostankom objašnjenja njezine svrhe i strukture troškova, te činjenicom da se radi o tipskom ugovoru, dovodi do zaključka o neispunjenju kriteri ja transparentnosti. Stoga je pravilno utvrđeno da je sporna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu potrošača.

22. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Naime, ugovorna odredba kojom se naplata naknade prepušta jednostranoj odluci kreditora bez unaprijed određenih kriterija nije dovoljno određena niti transparentna. Potrošač u trenutku sklapanja ugovora ne može predvidjeti opseg svoje obveze niti kriterije njezina nastanka, što je protivno zahtjevima transparentnosti iz Direktive 93/13/EEZ.

23. Neosnovano je pozivanje tuženika na članak 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO) , jer se radi o općoj odredbi o naknadi štete, dok se u konkretnom slučaju radi o ugovorno unaprijed određenoj naknadi koja nije dokazano vezana uz stvarno nastalu štetu.

24. Neosnovano se tuženik poziva na članak 326. stavak 2. ZOO. Ta odredba predstavlja opće pravilo obveznog prava, dok je u konkretnom slučaju riječ o posebnom režimu zaštite potrošača prema Zakonu o zaštiti potrošača i Direktivi 93/13/EEZ. Kako se radi o normama prisilne naravi koje štite javni interes zaštite potrošača, ne može se primijeniti institut “zabrane manjeg značaja” na način kojim bi se derogirala zaštita potrošača.

25. Pravilno je sud otklonio prigovor zastare jer pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, a zastarni rok restitucijskog zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su -IV-47/2020- 2).

26. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima se osporava dosuđivanje zateznih kamata od dana stjecanja. Prema članku 1115. ZOO, nesavjesni stjecatelj dužan je platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nesavjestan stjecatelj. Savjesnost se ocjenjuje prema okolnostima konkretnog slučaja, uključujući činjenicu da je riječ o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama, nedostatak transparentnosti te neispunjenu obvezu davanja potpunih informacija potrošaču. Banka kao profesionalni subjekt dužna je osigurati da ugovorne odredbe budu jasne i razumljive, a u protivnom snosi posljedice nepoštenog stjecanja. Stoga je pravilan zaključak da tuženik duguje zatezne kamate od dana kada su pojedini iznosi naplaćeni.

27. Odluka o parničnom trošku zakonita je kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP-a) te je sukladna vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.) pa se žalba tuženika i u ovome dijelu koji se odnosi na dosuđeni trošak postupka ukazuje neosnovana.

28. Neosnovano tužiteljica u žalbi osporava odluku o troškovima u dijelu u kojem joj nije priznat trošak za sastav zahtjeva tuženiku radi dostave kreditne dokumentacije kojeg je uputila tuženiku prije pokretanja ovog parničnog postupka.

29. Naime, prema odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a, stranci pripada pravo na naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. Ocjena potrebnosti pojedine radnje vrši se prema njezinoj procesnoj svrsi i njezinoj nužnosti za vođenje konkretnog sudskog postupka.

30. Neosnovano žaliteljica ističe da je zahtjev bio nužan radi ispunjenja obveze iz članka 232. stavak 1. ZPP. Navedena odredba propisuje da je stranka dužna podnijeti ispravu na koju se poziva kao dokaz, ali ne stvara obvezu protivne strane da snosi troškove radnji koje je stranka poduzela prije pokretanja postupka radi pribavljanja takvih isprava. Činjenica da je pribavljena dokumentacija korištena kao dokaz u postupku ne mijenja pravnu narav predmetne radnje kao pripremne aktivnosti koja prethodi parnici.

31. Također, žalbeni navodi kojima se ukazuje na mogućnost podnošenja stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP-a i odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2539/2024 nisu od utjecaja na pravilnost pobijanog rješenja. Pitanje pretpostavki za podnošenje stupnjevite tužbe nije odlučno za ocjenu predstavlja li trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije trošak potreban za vođenje ovog parničnog postupka u smislu članka 155. ZPP.

32. Stoga, iako je pribavljanje dokumentacije moglo biti korisno za procjenu osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva te za pripremu tužbe, navedena okolnost sama za sebe ne opravdava dosudu troška te pripremne radnje na teret protivne stranke, koji trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP. Osim toga, u ovom slučaju zakonom nije propisana obveza prethodnog obraćanja tuženiku kao procesna pretpostavka za podnošenje tužbe, tužba bi bila dopuštena bez toga zahtjeva, a činjenica da je dokumentacija kasnije poslužila kao dokaz ne mijenja pravnu narav te izvanparnične radnje.

33. Kako na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena bilo koja od bitnih povreda postupka, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbe odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

34. Zahtjev stranaka za naknadu troška žalbi trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP -a jer sa žalbama nisu uspjele.

U Splitu 15. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić