REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-81/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Branka Brkića kao predsjednika Vijeća te Dražena Tripala i doc. dr. sc. Zdenka Konjića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenika LS i ČS zbog kaznenog djela iz članka 229. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđene ČS za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 4. srpnja 2024. broj K-509/2021-46 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 3. veljače 2026. broj Kž-157/2025-10, u sjednici održanoj 15. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđene ČS za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Rijeci od 4. srpnja 2024. broj K-509/2021-46, potvrđenom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 3. veljače 2026. broj Kž - 157/2025-10, LS i ČS proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela teške krađe iz članka 229. stavka 1. KZ/11. te su osuđeni na kazne zatvora, i to LS na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a ČS na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci.

2. Osuđena ČS je po branitelju, odvjetniku Maru Konjuhu, podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog "zbog zakonske osnove iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP-a, kao i zbog kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda okrivljene zajamčene Ustavom Republike Hrvatske Europskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda", s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da "... ukine pobijanu presudu (i prvostupanjsku i drugostupanjsku) i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku".

3. Zahtjev sa spisom je, u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26.; dalje: ZKP), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje, a taj odgovor dostavljen je osuđenici i njegovom branitelju. Branitelj osuđenice podnio je i odgovor na ovaj odgovor državnog odvjetnika.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenica u zahtjevu, tvrdeći da se prvostupanjska presuda u cijelosti temelji na nekonfrontiranom iskazu suokrivljenika, ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 12. ZKP-a (koja sadržajno odgovara jednoj od onih iz članka 468. stavka 2. ZKP-a do Novele tog Zakona iz 2026.). Naime, osuđenica smatra da je "osuđena isključivo na temelju nekonfrontiranog iskaza I. okrivljenog" LS, da "[i]z obrazloženja prvostupanjske presude jasnim proizlazi kako se ključni dio utvrđenja odlučnih činjenica u odnosu na II. okrivljenu u cijelosti temelji upravo na nekonfrontiranom iskazu/obrani I. okrivljenog", a da, "[b]udući I. okrivljenik, nakon iznošenja svoje obrane, nije htio odgovarati na pitanja, obrana II. okrivljene nije bila u mogućnosti ispitati ga te, samim time, ni ostvarivati konfrontacijsko pravo, zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

5.1. Polemizirajući s razlozima koje je drugostupanjski sud, otklanjajući ovaj prigovor, iznio u drugostupanjskoj odluci, osuđenica u zahtjevu tvrdi da "svjedok RS u svom iskazu ne iznosi svoja neposredna saznanja već se njegov iskaz suštinski opet svodi na reprodukciju onoga što je njemu rekao I. okrivljeni", dakle, da je "riječ (...) o posrednom dokazu koji nema vlastitu dokaznu snagu izvan okvira inicijalnog, nekonfrontiranog iskaza suokrivljenika", kao i da je "potpuno neosnovano i protivno temeljnim načelima pravne i životne logike njezin iskaz kvalificirati kao dokaz optužbe", da je "neprihvatljivo da se iz dijela njezine obrane, izvučenog iz konteksta i potpuno krivo protumačenog, izvodi zaključak o njezinoj kaznenoj odgovornosti, odnosno da je kao što drugostupanjski sud tvrdi, to jedan od dokaza na kojima se temelji osuđujuća presude" jer da je ona "pod 'povukao u to' mislila na obranu I. okrivljenog koji je teretio II. okrivljenu te je na taj način povukao u to". Zaključuje da se "ne može (...) govoriti o postojanju stvarnih 'protutežnih čimbenika' u smislu prakse Europskog suda za ljudska prava, budući da svi dokazi koji terete II. okrivljenu imaju isti izvor – iskaz I. okrivljenika, koji obrana nije imala mogućnost ispitati".

5.2. Prije svega treba navesti da osuđenica nije u pravu kada tvrdi da se pobijana presuda temelji isključivo na iskazu suoptuženika LS, jer je o činjenicama odlučnima za utvrđenje kaznene odgovornosti osuđenice iskazivao i svjedok RS. Iako je riječ o svjedoku po čuvenju, njegov iskaz o onome što mu je osuđeni LS ispričao u svemu bitnom potvrđuje obranu osuđenog LS pa je očigledno da ona nije jedini dokaz na kojem bi se temeljila osuđujuća presuda.

5.3. Međutim, na iskazu osuđenog LS pobijana se presuda temelji u pretežitom dijelu, ali, iako osuđenica uistinu nije imala mogućnost tijekom postupka ispitati ga, ni po ocjeni ovog Suda nije povrijeđeno konfrontacijsko pravo osuđenice koje je sastavnica stožernog načela kaznenog postupka – prava na pošteno suđenje.

5.4. To (konfrontacijsko) pravo proklamirano je u članku 29. stavku 2. alineji 6. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. – pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. – pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. – pročišćeni tekst, 55/2001. – ispravak, 76/2010., 85/2010. – pročišćeni tekst i 5/2014.

- dalje: Ustav) i članku 6. stavku 3. (d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17. – dalje: Konvencija). Te odredbe jamče optuženiku pravo na ispitivanje svjedoka optužbe i pravo zahtijevati da se osigura prisutnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe. Mogućnost obrane označuje situaciju u kojoj optuženik sâm ili preko stručnih pomoćnika (branitelja) ima mogućnost barem jednom u postupku ispitati svjedoka koji ga tereti isključivo ili u odlučujućoj mjeri. Pritom Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) pojam "svjedoka" tumači autonomno pa svjedokom, u domeni primjene konfrontacijskog prava, smatra i suokrivljenika čija obrana se koristi kao dokaz protiv druge osobe.

5.5. Međutim, konfrontacijsko pravo nije apsolutno. Njega se obrana može odreći, a osuda se, prema praksi ESLJP-a može temeljiti i na nekonfrontiranom dokazu ako postoji opravdani razlog "za nedolazak svjedoka" i ako su ispunjeni tzv. činitelji protuteže (Al-Khawaja i Tahrey protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 26766/05. i 22228/06., od 15. prosinca 2011. i Schatschaschwili protiv Njemačke, broj 9154/10., od 15. prosinca 2015.).

5.6. Opravdanost razloga "za nedolazak svjedoka" ovdje nedvojbeno postoji jer okrivljenik ima pravo ne iznositi iskaz pa nije bilo moguće prisiliti tada okrivljenog LS na iskazivanje odnosno na odgovaranje na pitanje osuđenice.

5.7. Opseg činitelja protuteže potrebnih da bi se suđenje smatralo pravičnim ovisit će o težini dokaza odsutnog svjedoka. Što je taj dokaz važniji, to veću težinu činitelji protuteže moraju imati kako bi se postupak u cjelini smatrao pravičnim. Činitelji protuteže moraju omogućiti pravičnu i pravilnu procjenu pouzdanosti tog dokaza (Schatschaschwili protiv Njemačke [Veliko vijeće], 2015., §§ 116. i 125.). ESLJP je (upravo u posljednjem spomenutom predmetu) identificirao određene elemente koji mogu biti relevantni u ovom kontekstu:

a) jesu li domaći sudovi s oprezom pristupili neprovjerenom dokazu odsutnog svjedoka, uzimajući u obzir činjenicu da takav dokaz ima manju težinu, te jesu li detaljno obrazložili zašto smatraju taj dokaz pouzdanim, uzimajući pritom u obzir i druge dostupne dokaze;

b) postoji li videozapis ispitivanja odsutnog svjedoka u fazi istrage;

c) jesu li dostupni potkrepljujući dokazi na suđenju koji podupiru neprovjeren iskazi svjedoka, kao što su iskazi koje su na suđenju dale osobe kojima je odsutni svjedok prijavio događaje odmah nakon njihova nastanka i drugo;

d) je li postojala mogućnost da obrana posredno postavi vlastita pitanja svjedoku, primjerice pisanim putem, tijekom suđenja ili, po potrebi, u prethodnom stadiju postupka

e) je li postojala mogućnost da podnositelj zahtjeva ili branitelj ispitaju svjedoka u fazi istrage

f) je li optuženiku pružena prilika da iznese vlastitu verziju događaja i da dovede u sumnju vjerodostojnost odsutnog svjedoka.

Pritom, naravno, za ocjenu da nije došlo do povrede konfrontacijskog prava ne moraju biti ostvareni svi ovi činitelji, već se njihova protuteža ocjenjuje ovisno o konkretnim okolnostima svakog pojedinog predmeta.

5.8. U odnosu na 5.7.a) ističe se da su prvostupanjski i drugostupanjski sud uistinu pomno, savjesno i razumno pristupili ocjeni iskaza osuđenog LS , svjesni da takav (nekonfrontirani) dokaz ima manju težinu, te su detaljno obrazložili zašto taj dokaz smatraju pouzdanim, uzimajući pritom u obzir i druge dostupne dokaze. Tako su istaknuli da je taj njegov iskaz u odnosu na način počinjenja djela u cijelosti potvrđen iskazima oštećenika ispitanih kao svjedoka, kao i materijalnim dokazima, potvrdama o prodaji zlatnih predmeta, a u odnosu na sve to, kao i na sudjelovanje osuđenice u počinjenju djela, posebno i iskazom svjedoka HS, pri čemu su posebno istaknuli činjenicu da osuđeni LS, tereteći osuđenu ČS kao inicijatoricu djela i osobu koja je nabavila uspavljujuće sredstvo te čuvala stražu, takvim iskazom nije ni na koji način otklonio niti umanjio vlastitu kaznenu odgovornost. Konačno, pravilno su, suprotno tvrdnjama osuđenice, cijenili i dio njenog iskaza u kojem je sama navela da ju je osuđeni LS "povukao u to".

5.9. U odnosu na 5.7.b) ističe se da je snimka ispitivanja osuđenog LS iz prethodnog postupka reproducirana u dokaznom postupku pa je prvostupanjski sud mogao izravno ocijeniti uvjerljivost njegovog prvog iskaza, gotovo jednako kao i uvjerljivost njegovog iskaza na raspravi.

5.10. U odnosu na 5.7.c) ukazuje se na iskaz IS koji je naveo da mu se osuđeni LS samoinicijativno javio kao počinitelj predmetnog djela te detaljno opisao svoje radnje, kao i sudjelovanja osuđene ČS u počinjenju tog djela, i to jednako kao što je osuđeni LS sve to opisao prilikom dva ispitivanja tijekom kaznenog postupka.

5.11. Obrana osuđenice nije imala mogućnost niti izravno, niti posredno ispitati osuđenog LS tijekom prethodnog postupka, pa činitelji protuteže iz točke 5.7.d) i e) nisu ostvareni.

5.12. U odnosu na 5.7.f) treba istaknuti da je osuđenica imala mogućnost iznijeti obranu te ponuditi razloge zbog kojih bi osuđeni LS mogao neistinito iskazivati, ali niti prilikom ispitivanja u prethodnom postupku niti na raspravi osuđenica nije ukazala na motive zbog kojih bi je osuđeni LS neosnovano teretio, dakle, nije niti pokušala time osporiti istinitost njegovog iskaza.

5.13. Sve izneseno ukazuje da je bila ostvarena većina činitelja protuteže potrebna za ocjenu da korištenje iskaza osuđenog LS, iako ga osuđena ČS nije imala prilike ispitati radi punog ostvarenja svog konfrontacijskog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 2. alinejom 6. Ustava i člankom 6. stavkom 3. (d) Konvencije, nije dovelo do povrede njenog prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom na način kako je tumači i ESLJP, dakle, da nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 12. ZKP-a.

6. Osuđenica ističe i "povredu odredaba kaznenog postupka, propisanu u čl. 468 stavka 3. ZKP-a," tvrdeći da "prvostupanjski sud nakon ročišta za objavu, održanog dana 04.07.2024. godine nije objavio zapisnik s istog, odnosno isti je objavio tek dana 13.12.2024. godine", kao i da je tijekom postupka sud "branitelju II. okrivljene dostavio pogrešan poziv za ročište održano dana 15.02.2024. godine", a riječ je bila "o ročištu na kojem su se izvanraspravno saslušavali svjedoci u prostorijama doma za stare i nemoćne u Velom Lošinju".

6.1. Iz iznesenih tvrdnji vidljivo je da nije riječ o "povredi prava okrivljenika na obranu na raspravi" koja predstavlja jedini dopušteni oblik relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka počinjene u prvostupanjskom postupku koji može biti osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka u smislu članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a. Naime, riječ je o postupanjima prvostupanjskog suda izvan rasprave (tzv. "izvanraspravno" ispitivanje svjedoka) odnosno nakon donošenja presuda ("objava zapisnika o objavi" presude) pa njihovu (ne)zakonitost nije moguće preispitivati u povodu ovog izvanrednog pravnog lijeka.

7. Slijedom iznesenog, zahtjev osuđene ČS za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a, presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 15. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Branko Brkić