REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1355/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja ZE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane javne glavne rasprave, 15. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 016-399/2007 od 19.4.2007. sklopljenog između tužitelja i tuženog, a koja u dijelu čl. 5.glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.”

II./ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. OIB 14036333877 nadoknaditi tužitelju ZE OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 886,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. srpnja 2026. do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Nesporno je između stranaka da je Ugovorom o kreditu broj 016-399/2007 zaključenim 19. travnja 2007. između tužitelja ZE kao korisnika kredita i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., prednik tuženika stavio tužitelju na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti od 20.307,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, radi kupnje motornog vozila.

1.2 Nije sporno nadalje niti da je odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora ugovoreno kao što je navedeno pod točkom I./ izreke ove presude.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca, pripremljen od strane tuženika kao jače ugovorne strane te da stranke o ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju tuženik prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Tužitelj tvrdi da sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 96/03), odnosno odredba čl. 49. aktualnog ZZP (NN 41/14 i kasnije izmjene), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem. Posljedično, tužitelj nije mogao niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za navedenu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način tuženik je prouzročio neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu, koju tužitelj već plaća kao cijenu kredita. Tužitelj slijedom izloženog postavlja tužbeni zahtjev citiran pod točkom I./ izreke ove presude te traži naknadu troška parničnog postupka.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te navodi da tužitelj nema pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom postupku jer da pravnu zaštitu može ostvariti kroz postavljanje kondemnatornog zahtjeva. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu te da je sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1.) tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje predmetnog ugovora o kreditu uz pripadajuće uvjete; 2.) tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti te 3.) Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli, da je ugovorena naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita te da je općepoznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik ujedno ističe da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer da je iznos te naknade neznatan u odnosu na ukupni isplatu koju je primio tužitelj. Stoga se ne može govoriti da bi u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana. Tuženik ističe da prigovara da bi tužitelj imao status potrošača, dok to i ne dokaže. Prema Zakonu o zaštiti potrošača koji je bio na snazi, odredba o kojoj se navodno nije pregovaralo mogla bi biti ništetna samo ukoliko je takvo što suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošaka, dok tu znatnu neravnotežu tužitelj ničim nije dokazao. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uslijed čega se ništetnost više ne može isticati. Tuženik slijedom izloženoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i potražuje naknadu troška parničnog postupka.

4. Tijekom postupka pročitane su sve isprave u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Po ovako provedenom postupku, primjenjujući materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Između stranaka je sporno je li ništetna ugovorna odredba citirana pod točkom I./ izreke ove presude.

7. Čitanjem Ugovora o kreditu zaključenog 19. travnja 2007. utvrđeno je, a što između stranaka nije niti sporno, da je odredbom čl. 5. toga Ugovora određeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita.

8. Tužitelj je iskazao da je zaključio ugovor o kreditu jer mu je za njegove osobne potrebe trebao auto te da nije mogao zaključiti nikakav drugi ugovor, osim ugovora s valutnom klauzulom u CHF, jer su mu kod tuženika rekli da za drugi kredit nije kreditno sposoban. Nadalje je iskazao da nije ni o čemu pregovarao s bankom, već je s bankom (tuženikom) pregovarala Auto kuća Auto Will, oni su ga poslali u banku da zaključi ugovor o kreditu, pod uvjetima kakve su oni za svoje kupce prethodno dogovorili s bankom (tuženikom); novcem od ovog kredita kupio je auto marke Opel Astra. Ugovor je pročitao, ali mu je ustvari malo toga bilo jasno, osim da ga podiže za kupnju auta i koliko bi trebao plaćati. Prema daljnjem tužiteljevom iskazu, umanjili su mu (tuženik) isplaćeni dio kredita za ulaznu naknadu; kredit je uspio otplatiti do kraja, unatoč tome što je rata kredita enormno rasla, što mu je stvaralo teškoće u životu. Po zanimanju je vozač kamiona, nema vlastitu firmu, nije je nikada ni imao niti se bavio bilo kakvim poduzetništvom ili obrtništvom.

9. Ovaj sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno i logično te potpuno suglasno sadržaju pregledanog Ugovora o kreditu, pa stoga tužiteljev iskaz ocjenjuje u cijelosti istinitim. Naime, iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te da je namjena kredita kupnja novog motornog vozila (čl. 2. Ugovora). Nadalje, tužiteljev iskaz da mu je prilikom isplate iznosa kredita naplaćena ulazna naknada potvrđuje otplatni plan (list 18 spisa), iz kojega je vidljivo da je tužitelju odobreni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.307,00 CHF umanjen za iznos tzv. ulazne naknade od 304,60 CHF, tako da je tužitelju po osnovi ugovora o kreditu tuženik isplatio iznos od 20.106,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

10. Imajući u vidu tvrdnje tuženika da je tužitelj bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja spomenute naknade, kao i odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, treba reći da svoju tvrdnju da se o predmetnom Ugovoru o kreditu uopće, a napose o spornoj odredbi, pojedinačno pregovaralo tuženik nije potkrijepio niti jednim dokazom, a saslušanjem tužitelja utvrđeno je suprotno. Prihvaćanjem tužiteljevog gore izloženog uvjerljivog i logičnog iskaza, utvrđeno je da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, pa tako niti o ovdje spornom dijelu odredbe čl. 5. toga Ugovora, kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ''ulazne'' naknade, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Nadalje, pregledavanjem predmetnog Ugovora o kreditu, kao i saslušanjem tužitelja, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane prednika tuženika, dakle banke. Odredbom čl. 81. st.2. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2002, 46/2007 dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu (19. travnja 2007.) propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik ne samo da navedenu zakonsku presumpciju nije oborio, nego je, kao što je već navedeno, saslušanjem tužitelja te pregledavanjem ugovora o kreditu utvrđeno suprotno. Nadalje, s obzirom na tvrdnju tuženika da je tužitelj bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, treba reći da je saslušanjem tuženika utvrđeno suprotno te da je tuženik priopćeno da je ugovor o kreditu koji je između stranaka zaključen bio jedini za koji je tužitelj, prema pravilima tuženika, bio kreditno sposoban. Međutim, neovisno o tome, saslušanjem tužitelja utvrđeno je da tužitelj o spornoj odredbi s prednikom tuženika nije mogao pregovarati.

11. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP određeno je da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac. Naime, u tom Ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja, kao niti za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Nadalje, saslušanjem tužitelja te prihvaćanjem njegovog logičnog, uvjerljivog, spontanog i iskrenog iskaza utvrđeno je da tužitelj sredstvima pribavljenim kreditom kupio automobil koji je koristio isključivo u privatne svrhe. Ovaj sud slijedom izloženoga zaključuje da tužitelj ugovor o kreditu s tuženikom nije zaključio u svrhe koje su bile namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti niti poduzetničkoj djelatnosti, što znači da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP te da kao potrošač uživa zaštitu prema odredbama ZZP.

12. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Budući da je sporni dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu regulirao plaćanje tzv. ''ulazne naknade'', a plaćanje naknada nije predmet ugovora o kreditu niti cijena, već je predmet ugovora o kreditu obveza banke staviti korisniku na raspolaganje određeni iznos sredstava te obveza korisnika iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, dok je cijena kredita ugovorena kamata (čl. 2021. u svezi sa čl. 247. ZOO), proizlazi da nije osnovan prigovor tuženika da nije dopušteno ocjenjivati je li poštena sporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu (s tim da navedeno proizlazi i iz t. 8. Zaključka VSRH od 5. studenog 2020. posl.br. Su IV – 308/2020). Stoga netočno navodi tuženik da činjenica da je odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora točno naveden parametar (1,50% od iznosa kredita) izračuna jednokratne naknade znači da valjanost te odredbe nije dopušteno ispitivati, odnosno da se radi o ugovornoj odredbi koja je poštena.

13. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st.1. ZZP).

14. Imajući u vidu da je dopušteno ocjenjivati valjanost sporne odredbe o naknadi, kao i utvrđene činjenice da je tužitelj ugovor o kreditu s tuženikom zaključio kao potrošač te da tužitelju nije bilo omogućeno s tuženikom pregovarati niti o jednoj, pa tako niti o spornoj odredbi čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom citirane odredbe čl. 81. st.1. ZZP potrebno je ocijeniti uzrokuje li ta odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.1 Osim što je spornu odredbu na temelju koje je predmetna naknada tužitelju naplaćena, tuženik ugradio u unaprijed formulirani, tipski ugovor (o sadržaju kojega se nije moglo pregovarati), tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je prije zaključenja ugovora o kreditu tužitelja informirao zašto je naknada izračunata te naplaćena upravo prema parametru koji je tuženik jednostrano nametnuo. Načelo transparentnosti, kao načelo prava EU kojim se uređuje zaštita potrošača, nalaže da u trenutku sklapanja pravnog posla odredbe ugovora moraju biti jasne ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već je tuženik kao trgovac bio dužan pružiti tužitelju dovoljno informacija na temelju kojih on može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene obveze, odnosno trgovac je dužan omogućiti potrošaču da odluka o sklapanju određenog pravnog posla bude posljedica informiranog izbora potrošača, a jednostrano nametanje određenog parametra izračuna, bez informacije na što se konkretno predmetna naknada odnosi (koji trošak tuženik njome podmiruje) ne predstavlja punu informaciju. Nadalje, između stranaka je ugovorena obveza tužitelja plaćati tuženiku mjesečni anuitet koji se obračunava u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 289,41 CHF (čl. 4. Ugovora o kreditu), pa imajući u vidu prethodno izloženo u pogledu činjenice da je tuženik prilikom zaključenja ugovora transparentno postupao samo formalno, no ne i sadržajno, kao i imajući u vidu odnos između ugovorenog mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 289,41 CHF i iznosa naplaćene tzv. ''ulazne naknade'' – 304,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti, ovaj sud zaključuje da sporni dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, kojom je tuženik bez mogućnosti pregovaranja tužitelju nametnuo plaćanje tzv. ulazne naknade, i to u iznosu koji premašuje iznos između stranaka ugovorenog mjesečnog kreditnog anuiteta, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, prilikom ocjenjivanja ravnoteže prava i obveza parničnih stranaka kao ugovornih strana, ovaj sud ima u vidu kupovnu moć, odnosno financijsku situaciju tužitelja te činjenicu da je druga ugovorna strana (ovdje tuženik) bankarska institucija, koja ničim nije obrazložila na koji su način naplatom ove naknade prava i obveze ugovornih stranaka u ravnoteži (a što tuženik tvrdi, a pritom ničim ne dokazuje).

14.2 Slijedom izloženoga, ovaj sud zaključuje da je sporni dio odredbe čl.5. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, citiran pod točkom I./ izreke ove presude, nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 81.st.1. ZZP. Naime, o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (čl. 102. st.1. ZZP), pa je stoga odlučeno kao pod točkom I./ izreke ove presude.

15. Prethodno je ovaj sud neosnovanim ocijenio prigovore tuženika da tužitelj nema pravnog interesa postavljati tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti jer da zaštitu može ostvariti postavljanjem kondemnatornog zahtjeva te nadalje iz razloga propisanih odredbom čl. 326.st.2. ZOO. Naime, zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe pravno je dopušten samostalni zahtjev. Pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva te stoga tužitelj ima pravni interes utvrditi samu ništetnost, neovisno o isplati. U odnosu na tuženikovo pozivanje na odredbu čl. 326.st.2. ZOO, treba reći da je ZZP u odnosu na ZOO lex specialis, pa ni taj prigovor nije osnovan.

16. O trošku parničnog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP, prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 1.328,00 EUR. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, i to za sastavljanje tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1 OT, za sastavljanje podneska od 06.05.2025. - 100 bodova prema Tbr. 8/1 OT te za zastupanje na ročištu 08.05.2026. - 100 bodova prema Tbr. 9/1 OT, što iznosi ukupno 300 bodova, odnosno 600,00 EUR te uvećano za PDV 750,00 EUR. Nadalje mu je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu u iznosu od ukupno 136,55 EUR, pa je stoga rješenjem sadržanim pod točkom II./ izreke ove presude tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od ukupno 886,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate.

16.1 Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer taj trošak od uvođenja e-komunikacije, odnosno e-oglasne ploče, više nije trošak potreban radi vođenja parnice. Naime, nije potrebno da punomoćnik tužitelja pristupi sudu kako bi na ročištu na kojem se presuda objavljuje saznao za sadržaj presude, jer mu se ta presude odmah dostavlja i odmah mu je vidljiva. Stoga se ne radi o trošku potrebnom radi vođenja parnice, pa taj trošak ne može pasti na teret suprotne strane u postupku.

16.2 Budući da je u cijelosti izgubio parnicu, rješenjem sadržanim pod točkom III./ izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

U Zagrebu, 15. srpnja 2026.

Sutkinja

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovoga suda.

DNA:

1. Tužitelju po pun., uz nalog za plaćanje pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR te na presudu u iznosu od 110,00 EUR

2. Tuženiku po pun.