REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 15

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-149/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužitelja IŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Banka kovanica d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, OIB: 33039197637 zastupanog po punomoćnici Ivani Radeljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave održane 10. lipnja 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelića, odvjetnika iz Slavonskog Broda i rasprave održane 15. srpnja 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 7. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj:00000002730, sklopljenog 11. rujna 2012. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Kod isplate kredita Korisnik se obvezuje platiti jednokratne troškove obrade u iznosu 3,00 % (slovima: triposto) od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Banka kovanica d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, tužitelju ČŽ iz [adresa], u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplatiti iznos od 900,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom na iznos tekućom od 11. rujna 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Banka kovanica d.d., Varaždin, Petra Preradovića 29, tužitelju ČŽ iz [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 831,55 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 15. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je 11. rujna 2012. s tuženikom sklopio Ugovor o nenamjenskom kreditu br. 00000002730 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 30.000,00 EUR i to prema kupovnom tečaju za devize Banke na dan Ugovora. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 144 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 7. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 11. rujna 2012. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 900,00 EUR. O ugovornim odredbama za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se iste naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takve dužan vratiti zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. Zbog navedenog tužitelj predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja, kako temelj, tako i visinu, te predlaže sudu, prvenstveno oglasiti se mjesno nenadležnim i ustupiti predmet mjesno nadležnom sudu, te po provedenom dokaznom postupku, odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak prouzročen vođenjem ovoga parničnog postupka. Tužitelj nije dokazao da ima status potrošača. Naime, status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila Ugovor o kreditu za privatne svrhe, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču. Prema tome, čak i kada bi se uzelo u obzir da tužitelj uživa zaštitu sukladno ZZP -u, tužitelj nije dokazao da ispunjava pretpostavke koje navedeni zakon predviđa kao uvjet za pružanje posebne zaštite. Tužitelj je sam inicirao sklapanje Ugovora o kreditu, u kojem smislu je ispunio, vlastoručno potpisao i tuženiku predao zahtjev za kredit i to upravo nenamjenski kredit, u iznosu od 30.000,00 EUR, s rokom otplate 144 mjeseci. Tužitelj je i prije sklapanja Ugovora o kreditu od tužitelja bio valjano i transparentno informiran o svim troškovima i naknadama te je tužitelj u cijelosti shvaćao gospodarske posljedice istih. Tuženik je u odnosu na tužitelja i predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti postupio sukladno odredbama ZZP-a, te sporna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu nije niti nepoštena, niti ništetna, kako to tužitelj pogrešno tvrdi u tužbi. Navedena ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom točno određenog kreditnog zahtjeva, pa stoga ova ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a kamoli značajnu neravnotežu. Informiranost tužitelja dodatno proizlazi iz Izjave za Hrvatski registar obveza po kreditima, od dana 09. kolovoza 2012.g., koju je tužitelj vlastoručno potpisao, a kojom izjavom je nedvojbeno dao ovlaštenje tuženiku za sastavljanje kreditnog izvješća, koje predstavlja posebno strukturiran prikaz zaduženosti i rizičnosti klijenata, te da isto služi tuženiku za procjenu i upravljanje kreditnim rizikom. Prema tome, tužitelj je i prije sklapanja Ugovora o kreditu od tužitelja bio valjano i transparentno informiran o svim troškovima i naknadama te je tužitelj u cijelosti shvaćao gospodarske posljedice istih. Sporna odredba je jasna i napisana je jednostavnim rječnikom i nema dvojbe oko sadržaja tužiteljeve obveze. Ona je uočljiva jer je sastavni dio Ugovora o kreditu i u njemu je izričito navedena i to u zasebnom članku naslova „NAKNADE“. Sporna odredba nije napisana sitnim slovima niti je dio općih uvjeta na koje upućuje Ugovor o kreditu, već se nalazi u samom Ugovoru o kreditu punopravno sa svim drugim odredbama. Na kraju, predmetna odredba je razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koji pri tom razumije sadržaj isprave kojom svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na razdoblje od više godina, te je dužan primijeniti očekivanu pažnju. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 3,00% od iznosa kredita, a tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu (čl. 18. Ugovora o kreditu). U odnosu na kondemnatorni zahtjev tužitelja (toč. II. tužbenog zahtjeva) za isplatu iznosa od 900,00 EUR, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare (navodnog) potraživanja. Naime, tužitelj svoj kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 900,00 EUR temelji na navodnoj ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu (koju ništetnost tuženik u cijelosti osporava), odnosno očito se radi o restitucijskom zahtjevu, u odnosu na koji je, sukladno čl. 225. ZOO-a propisan zastarni rok od 5 godina. Tuženik prvenstveno napominje da u konkretnom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove, kako u odnosu na glavni, tako u odnosu na sporedni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata od dana 11. rujna 2012. do isplate, jer odredba čl. 7. Ugovora o kreditu čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži nije ništetna. Stoga tuženik predlaže sudu, odbaciti tužbu, a podredno, po provedenom dokaznom postupku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja na naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. U svezi istaknutog prigovora tuženika mjesne nenadležnosti ovog suda ovaj sud pod brojem P-149/2015-6 14. studenog 2015. donio rješenje kojim se odbija taj prigovor.

4. Tijekom postupka je bila sporna visina vrijednosti predmeta spora(dalje – vps) jer je tužitelj u tužbi naveo da ista iznosi 1,340,00 eura, a povodom prigovora tuženika sud je na ročištu održanom kod ovog suda 17.ožujka 2026. utvrdio vps u iznosu od 900,00 eura u skladu sa odlukom VSRH Rev-374/2013-3 od 6.12.2017. u kojoj je navedeno da "Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obvezi pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora."

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu koji su zaključiti tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 11. rujna 2012. iz kojeg je vidljivo da je iznos kredita 30.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, da je kredit odobren bez posebne namjene i da je u čl. 7. navedeno da se kod isplate kredita korisnik obvezuje platiti jednokratno troškove obrade u iznosu od 3% od iznosa kredita (str. 7 do 11 spisa). Uvidom u dopis tuženika 12. ožujka 2025. je vidljivo da je u istom navedeno da je prilikom realizacije kredita 11. rujna 2012. naplaćena naknada za troškove obrade kredita u iznosu od 3% odnosno iznos od 900,00 eura (str. 17 spisa). Uvidom u zahtjev za kredit je vidljivo da ga je tužitelj podnio tuženika za iznos od 30.000,00 eura 7. kolovoza 2012. Dostavio je za potrebe obrade kredita i dokaz o poslodavcu, visini plaće, kreditnoj zaduženosti i tužitelj je dao i izjavu za prijenos plaće kod tuženika (str. 46 do 71 spisa). Uvidom u obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu je vidljivo da ga je potpisao tuženik i nije navedeno kojeg datuma i da je navedeno u rubrici – Iznos naknade da je korisnik kredita u obvezi platiti naknade vezane za sudske troškove izdavanja zk. izvatka i uknjižbe založnog prava, trošak procjene vrijednosti nekretnine, troškove izrade troškovnika i da je u obvezi platiti troškove javnog bilježnik (str. 219 do 221 spisa). Saslušan je tužitelj kao stanka u svrhu dokazivanja i svjedoci SŽ i JŽ su dali svoje iskaze.

5.1. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je zaključio ugovor o kreditu sa tuženikom2012. na iznos od 30.000,00 eura i iskoristio je taj novac za renoviranje kuće. Uredio si je stan u potkrovlju očeve kuće. Taj stan se ne iznajmljuje. Nikada nije imao obrt niti je bio dio poslovnih udjela, to je obiteljska kuća njegovi roditelji žive u njoj. Ugovor je prije potpisivanja letimično pogledao, ne sjeća se više detalja radi proteka vremena. Koliko se sjeća nitko mu nije objašnjavao čl. 7. Ugovora a njemu je bilo bitno da dobije kredit. Niti kod javnog bilježnika mu nije ništa objašnjeno. Sam je vraćao sve rate kredita i kredit je otplaćen. Nije mogao ništa pregovarati, tijekom školovanja nije imao ekonomske predmete. Ne sjeća se djelatnica banke koje u pozvane na raspravu. Potpisao je zahtjev za kredit ne bi ga drugačije niti ostvario, kao i izjavu HROK -u. prilikom sklapanja ugovora dobio je obrazac o ugovornim odredbama, kao i isplatni nalog i otplatni plan. Vjerojatno je imao ugovorenu policu osiguranja za taj kredit, ne sjeća se zbog proteka vremena. Ne sjeća se da li je tada prenio svoj tekući račun kod tuženika možda je možda i nije. Ne sjeća se da je zbog toga bila manjena naknada i kamata. U vrijeme sklapanja ugovora radio je u policiji.

5.2. Svjedokinja SŽ je u svom iskazu navela da je 2012. bila djelatnica banke, radila je na poslovima savjetnice klijenata. Sjeća se tužitelja kada je podigao kredit. Sve mu je objašnjeno pa i odredba čl. 7. Ugovora. To je bilo za refinanciranje postojećeg kredita, trebalo je izvršiti obračune telefonski provjeriti zaposlenje stranke. Podatak o refinanciranju niti nije unesen u Ugovor. Tužitelj je zatvarao kredit u Erste banci i limit na tekućem računu u Erste banci. Prije slanja kredita na odobrenje potrebno je učiniti opsežnu analizu kreditne sposobnosti klijenta, analizu dugovanja., to je sve pojašnjeno tužitelju. Ta naknada za obradu kredita se ne koristi za plaće zaposlenika banke. Da je klijent odbio platiti tu naknadu ne bi mogao sklopiti taj Ugovor. Prvo se dogore ugovorne odredbe i prema tome se sastavlja, a klijent ukoliko ne želi ne mora potpisati ugovor.

5.3. Svjedokinja JŽ je u svom iskazu navela da ona radi na poslovima voditeljice poslovnice. Sjeća se tužitelja kada je došao tražiti kredit 2012. ona je osobno i potpisala taj Ugovor o kreditu sa tuženikom. Radilo se o refinanciranju kredita, banka je morala provesti niz radnji, za to je potrebno neko vrijeme i to je tužitelju o objašnjeno. S tužiteljem je ispregovana manja naknada i manja kamata.

6. Punomoćnik tužitelja je bio predložio provođenje financijskog vještačenja, sud je na pripremnom ročištu i usvojio taj prijedlog, a tuženik u podnesku od 25.ožujka 2026. naveo da tuženik čini nespornim da je 11. rujna 2012. tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 900,00 eura (6.799,81 kn) i sud u svezi navedenog i nije proveo dokaz financijskim vještačenjem jer je visina postavljenog zahtjeva bila nesporna, kako je to i navedeno na raspravni zapisnik od 10. lipnja 2026. .

7. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su Ugovor o nenamjenskom kreditu uz valutnu klauzulu koji su zaključiti tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 11. rujna 2012.

- je iznos kredita bio 30.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti i da je kredit odobren bez posebne namjene

- je u čl. 7. navedeno da se kod isplate kredita korisnik obvezuje platiti jednokratno troškove obrade u iznosu od 3% od iznosa kredita,

- je tužitelju od strane tuženika prilikom realizacije kredita 11. rujna 2012. naplaćena naknada za troškove obrade kredita u iznosu od 3% odnosno iznos od 900,00 eura.

9. Tijekom postupka je bilo sporno da lije iznos kredita od 30.000,00 eura bio iskorišten za refinanciranje tužiteljevom kredita u ERSTE banci jer su svjedoci djelatnice banke navele da je, a tužitelj se tome protivi.

10. Uvidom u dokumentaciju koju je dostavio tuženik je vidljivo da je u kreditnom prijedlogu (str. 67-68 spisa) navedena specifikacija uplate i to iznos od 23.479,56 eura kredit Erste banka, 1.575,0'0 eura – TR Erste banka.

11. Sud je poklonio vjeru iskazu tužitelja, da je taj kredit iskoristio za uređenje stana, ali to je bio kredit Erste banke, što ne utječe na njegov status potršača i po ocjeni ovog suda nesporno je da je tužitelj potrošač, jer je sud i poklonio vjeru iskazu tužitelja da taj stan nije niti iznajmljivao niti koristio za bilo koje druge poslovne potrebe.

12. Nadalje je bilo sporno to što su djelatnice banke navela da se one osobno sjećaju tužitelja kada je 2012. zatražio kredit kod tuženika. Sud nije poklonio vjeru iskazima svjedoka u tom dijelu jer je tužitelj podigao kredit prije 14 godina, pa je po ocjeni suda nevjerojatno da se u banci sjećaju nekoga tko je tako davno podigao kredit s obzirom na to svaki dan rade s klijentima.

13. Sud je poklonio vjeru iskazu tužitelja da mu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije dana mogućnost raspravljanja o predmetnoj ugovornoj odredbi iz čl. 7. i da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, sastavljen na unaprijed pripremljenom obrascu od strane tuženika, jer su i same svjedokinje navele da u slučaju da nije prihvatio tu ugovornu odredbu da tada tužitelj i ne bi mogao zaključiti ugovor.

14. Svjedokinje su navele da su i objasnile tužitelju na što će biti potrošena novčana sredstva obrade kredita, ali nije sudu dostavljen podatak točno o tome na što je potrošeno tih 900,00 eura 2012. a teret dokaza je u om dijelu na tuženiku i to dostavom materijalne dokumentacije. Također tuženik nije dostavio dokaz o tom da je sa tuženikom ispregovarana manja naknada i kamata, jer je o tome bilo potrebno dostaviti materijalni dokaz, kolika je to bila predviđena naknada zašto je manja kao i u odnosu na kamate, da je tužitelj imao mogućnost utjecati na visinu istih. Budući da tuženik nije dostavio materijalni dokaz po ocjeni ovog suda nesporno je da nije bilo pregovara sa tuženikom i da tuženik nije ima mogućnost utjecati niti na visinu naknade niti na visinu kamatne stope.

15. Nije tijekom postupka bila sporna visina postavljenog zahtjeva.

16. Tijekom postupka je bio sporan osnov postavljenog zahtjeva, odnosno da li je ništetna odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, iz članka 7. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj:00000002730, sklopljenog 11. rujna 2012. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Kod isplate kredita Korisnik se obvezuje platiti jednokratne troškove obrade u iznosu 3,00% od iznosa kredita jer tužitelj smatra da jesu, a tuženik se tome protivi.

17. Na temelju čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05.; dalje – ZOO/05) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, a na temelju čl. 4. ZOO/05 u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. U čl. 7. ZOO/05 je navedeno da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, a na temelju čl. 8. stavak 1. ZOO/5 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Na temelju čl. 322.st.1. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

18. U svezi navedenog i prema pravnim stavovima iz presude Suda Europske Unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, vezano za nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, po ocjeni ovog suda, odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju predmetnih naknada ugovorene su na netransparentan način, a tužitelju nije na valjan i razumljiv način objašnjeno koji je razlog ugovaranja naknada i zašto je njihova visina vezana uz iznos odobrenog kredita, čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika i takvim postupanjem tuženika povrijeđena su prava tužitelja kao potrošača, jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe.

19. U svezi navedenog sud je i utvrdio ništetnom odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

20. Na temelju dokumentacije u spisu i iskaza tužitelja ovaj sud je , utvrdio da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a obzirom da se radi o tipskom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom po tuženiku, koji tužitelj nije mogao mijenjati (saslušana svjedokinje, djelatnice banke nisu dostavile sudu dokaz kojim bi sudu dokazale da je tužitelj mogao pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora, pa sud u tom dijelu nije poklonio vjeru iskazu istih) . Zahtjev transparentnosti, prema kojemu ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. Tužitelj kao korisnik kredita, je morao znati koje to stvarne troškove plaća da može procijeniti sve ekonomske posljedice koje bi proizašle iz te odredbe, a taj zahtjev nije zadovoljen jer je tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu imao samo paušalnu informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i nije informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koji troškovi i koje usluge ulaze u tu naknadu), te je bila ograničen uvjetima iz ponude tuženika. Nadalje tuženik nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama, i po ocjeni ovog suda nesporno je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

21. Tuženik je istakao i prigovor zastare koji nije osnovan. Prema pravnom shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020., kod restitucijskog zahtjeva s osnove ništetne odredbe zastara teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude tako da nije nastupila zastara za potraživanje tužitelja na temelju čl. 216. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje - ZOO).

24. U svezi navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja jer je isti po ocjeni ovog suda nesporno osnovan i tužitelju je dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 900,00 eura.

23. Zatezna kamatama teče od dana naplate naknade 11. rujna 2012., prema postavljenom zahtjevu tužitelja i to za iznos od 900,00 eura.

24. Na temelju čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U svezi navedenog budući da je tuženik bio nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) te da je time ta odredba ugovora i ništetna tuženik dužan platiti zatezne kamate prema postavljenom zahtjevu tužitelja (čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a).

25. Na temelju čl. 154.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje – ZPP-a) tuženik je u obvezi naknaditi troškove postupka tužitelju jer je tužitelj u cijelosti uspio u postupku.

26. Tužitelju je priznat trošak pristojbe na tužbu koji je plaćen u iznosu od 26,55 eura i iznos od 80,00 eura na presudu. Priznat je tužitelju i trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura (tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika; NN 138/23, 107/2025; dalje – OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 17. ožujka 2026. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu 10. lipnja 2026. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 9.t.1.OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke u iznosu od 75,00 eura (tbr. 9.t.3.OT), trošak sastava podneska od 1. srpnja 2025. u iznosu od 150,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak sastava podneska za dostavu dokumentacije u iznosu od 50,00 eura (tbr. 37 OT) što ukupno iznosi 831,55 eura, kako je to i navedeno u izreci presude.

27. Zatezna kamata teče od 15. srpnja 2026.kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2 i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

Slavonski Brod, 15. srpnja 2026.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.