REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-452/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliju, odvjetniku u Puli, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Gorana Veljovića, Merime Ibrahimović, Ivane Bilić Komparić, Vladimira Veljovića i Alana Alagića, odvjetnicima u Puli, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne rasprave zaključene 2. lipnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice Nataše Maletić, odvjetnice u Puli i zamjenice punomoćnika tuženika Nine Vukičević Veljović, odvjetnice u Puli, 15. srpnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj ugovora 060403411356 SP, kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 3. travnja 2006., sadržane u:

- odredbi čl. 3.1. u dijelu koji glasi:

"… kamatna stopa je promjenjiva …"

te u odredbi čl. 3.3. u dijelu koji glasi:

"Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke…"

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj ugovora 060403411356 SP, kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili 3. travnja 2006. , a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u:

- odredbi čl. 1.1. u dijelu koji glasi:

"… po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate",

- odredbi čl.1.2. u dijelu koji glasi:

"… obračunat u stranoj valuti …"

- odredbi čl. 1.3. u dijelu koji glasi:

"… obračunavaju primjenom valutne klauzule …"

- odredbi čl. 1.4. u dijelu koji glasi:

"… obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta …"

- odredbi čl. 8.15. koja glasi:

"… u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB za CHF na dan dospijeća tražbine …"

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 5.767,65 eura na ime zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos pretplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja za razdoblje do 23. siječnja 2016."

IV Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva:

- isplatu iznosa od 13.319,27 eura na ime preplate po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sa zakonskim zateznim kamatama od 23. siječnja 2016. do isplate;

- isplatu iznosa od 3.735,82 eura na ime razlike u glavnici, sa zakonskim zateznim kamatama od 23. siječnja 2016. do isplate.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 13. siječnja 2026.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.902,89 eura, sa zateznim kamatama od 15. srpnja 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 27. svibnja 2019. navodi da je 3. travnja 2006. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj 060403411356 SP, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 172.100,00 CHF, a koji je naknadno konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ako je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. S obzirom na to da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, sukladno navedenoj pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu predlaže da se u predmetnom Ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe na temelju kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke.

1.1. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu banka je odobrila tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 172.100,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 995,08 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta. U vrijeme zaključenja Ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obaviještenosti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora, 3. travnja 2006., srednji tečaj švicarskog franka prema tečajnoj listi Hrvatske narodne banke iznosio je 4,638210. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom na to da se predmetnim Ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, predlaže da se u predmetnom Ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.

1.2. Na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., provedena je konverzija predmetnog kredita sklapanjem Dodatka broj 1 Ugovoru o kreditu, kojim je kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno je da korisnici kredita koji su na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju zaključili dodatak ugovoru o kreditu imaju pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju, odnosno pravo na povrat preplaćenih novčanih iznosa.

1.3. Tužiteljica ističe da su presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012, potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., obvezujuće u pojedinačnim sudskim postupcima koje korisnici kredita pokreću protiv banaka. Smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, pri čemu je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi za posljedicu ima obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice, u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu iznosio 4,638210, budući da su jedino navedeni parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja Ugovora. S obzirom na navedeno, tužiteljica smatra da je predmetni kredit preplatila za iznos od 89.326,96 kuna / sada 11.855,72 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose preplate teku od njihova dospijeća (počevši od 1. rujna 2006. do 1. listopada 2015.) do isplate, slijedom čega predlaže da sud utvrdi ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu te naloži tuženiku da joj isplati navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi tako i po visini, te ističe prigovor zastare.

2.1. U odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, tuženik ističe da je ista bila jasno i određeno ugovorena te da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora bila upoznata s uvjetima kreditiranja, odlukama banke i općim uvjetima poslovanja kojima su bili propisani kriteriji za promjenu kamatne stope. Navodi da je u Općim uvjetima odobravanja nenamjenskih, gotovinskih, stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu bilo propisano da se visina kamatne stope određuje odlukom banke, ovisno o visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, visini kamatnih stopa na tržištu novca i kapitala, visini i kretanju referentnih kamatnih stopa (LIBOR, EURIBOR i dr.) te prihodima i rashodima poslovanja. Nadalje ističe da su kriteriji za određivanje promjenjive kamatne stope bili sadržani i u Politici mijenjanja nominalnih kamatnih stopa i naknada u poslovanju sa stanovništvom, prema kojoj se promjenjiva kamatna stopa izračunava kao zbroj tržišnog indeksa (NRS, LIBOR) i fiksnog dijela kamatne stope banke. Smatra da su odredbe ugovora bile jasne i razumljive, da je tužiteljica slobodno pristala na njihovu primjenu te da su promjene kamatne stope provođene prema unaprijed utvrđenim kriterijima, a ne proizvoljno. Osporava da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, pozivajući se pritom i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 360/14, iz koje proizlazi da samo ugovaranje promjenjive kamatne stope nije protivno zakonu niti samo po sebi predstavlja razlog ništetnosti ugovora.

2.2. U odnosu na valutnu klauzulu, tuženik navodi da je tužiteljica bila upoznata sa značenjem i posljedicama ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu te da su obje ugovorne strane bile svjesne mogućnosti promjene tečaja i valutnog rizika. Ističe da je valutna klauzula predstavljala uobičajeni instrument zaštite vrijednosti novčane tražbine te da banka nije mogla utjecati na kretanje tečaja švicarskog franka. Slijedom navedenog, osporava da bi odredbe o valutnoj klauzuli bile ništetne.

2.3. Nadalje, ističe da je između stranaka 25. siječnja 2016. zaključen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je, sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, provedena konverzija kredita iz CHF u EUR. Provedenom konverzijom je početni kredit u CHF prestao postojati, a sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zamijenjene su novim ugovornim odredbama. Smatra da su konverzijom obuhvaćeni svi iznosi koje tužiteljica potražuje u ovom postupku te da su sve njezine uplate uračunate prilikom izračuna konverzije, zbog čega više ne postoji pravna osnova za zahtjev za utvrđenje ništetnosti tih odredbi niti za isplatu navodno preplaćenih iznosa.

2.4. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da nije jasno na koji je način tužiteljica izračunala utuženi iznos niti na temelju kojih podataka ga potražuje. Ističe da, ako bi sud smatrao da su pojedine ugovorne odredbe ništetne, nije moguće jednostavno ukloniti ugovorene kriterije promjene kamatne stope, već bi eventualno trebalo utvrditi koja bi kamatna stopa bila opravdana prema objektivnim tržišnim kriterijima, zbog čega predlaže provođenje financijskog vještačenja.

2.5. Konačno, tuženik ističe prigovor zastare navodeći da je tužba podnesena gotovo trinaest godina nakon sklapanja ugovora o kreditu te smatra da je potraživanje tužiteljice zastarjelo, jer je riječ o tražbini koja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina koji je počeo teći od dana sklapanja ništetnog ugovora, odnosno od dana nastupanja ništetnosti. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 13. siječnja 2026. uredila tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, pa konačno postavljenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 13.319,27 eura sa zateznim kamatama od 23. siječnja 2016. (od konverzije) na ime preplate s osnova kamatne stope i valutne klauzule, iznosa od 5.767,65 eura na ime uglavničenih zateznih kamata na preplaćene iznose obračunatih do dana konverzije, te iznosa 3.735,82 eura sa zateznim kamatama od 23. siječnja 2016. (od konverzije) na ime razlike u glavnici, ukupno 22.822,74 eura.

3.1. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Tuženik se nije usprotivio preinaci, a sud je preinaku dopustio tužbe smatrajući je svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Uz navedeno, ističe se kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenog 2021. usvojen zaključak da je u predmetima korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem.

3.2. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke rješenja.

4. U tijeku postupka pročitana je dokumentacija sadržana u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću uz pisanu i usmenu dopunu nalaza i mišljenja te je saslušana tužiteljica kao stranka.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, najprije za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj: 060403411356 SP sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 3. travnja 2006., koje su sadržane u člancima 1.2., 1.3., 1.4., 3.1., 3.3. i 8.15. toga Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 22.822,74 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od 17.055,09 eura teku od 23. siječnja 2016. do isplate. Predmetni iznos tužiteljica potražuje na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj: 060403411356 SP, i to odredaba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i otplatu kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (u iznosu od 13.319,27 eura), uglavničenih kamata koje su na pojedinačne iznose preplate tekle od njihova dospijeća do konverzije (u iznosu od 5.767,65 eura) , kao i razliku glavnice po izvršenoj konverziji (u iznosu od 3.735,82 eura), odnosno razliku između glavnice konvertiranog kredita i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu (početne kamatne stope i početnog tečaja).

6.1. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 22. siječnja 2016. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

7. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitel jice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 3. travnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 060403411356 SP, koji je potvrđen po javnoj bilježnici Alidi Crljenica pod brojem:

OU-280/06-1 od 25. travnja 2006. (dalje u tekstu: Ugovor), na temelju kojeg je tuženik odobrio tužiteljici isplatu kredita u iznosu od 172.100,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Nije sporno da je odredbom čl. 3.1. Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,89 %. Nadalje, nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit otplaćuje u 300 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan uplate anuiteta. Nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog perioda u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu te da je u utuženom razdoblju, uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

7.1. Također, nije sporno da je 22. siječnja 2016. na temelju ZID ZPK/15, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., zaključena Radnja kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu - list 28-32 spisa), kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema sačinjenom izračunu konverzije iznos neotplaćene glavnice nakon provedbe konverzije na dan 22. siječnja 2016. iznosio je 50.083,30 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za eur.

8. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužiteljica osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopila Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

9. Činjenični navodi na kojima tužiteljica temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.5. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe – "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

9.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njene novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Upravo na te okolnosti je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice. Ona je u svom iskazu navela da su suprug i ona predmetni kredit zaključili radi kupnje stana za vlastite stambene potrebe te da su u njemu stanovali sve do 2019., kada su ga zbog nemogućnosti daljnje otplate kredita prodali i podmirili preostalu kreditnu obvezu. Stan nikad nisu iznajmljivali niti koristili za bilo kakve poslovne svrhe. Prije sklapanja ugovora tražili su ponude i drugih banaka, međutim tuženik im je ponudio najpovoljnije uvjete kreditiranja. Ponuđen im je isključivo kredit vezan uz valutu CHF jer nisu bili kreditno sposobni za kredit vezan uz drugu valutu. Bila je svjesna da ugovara promjenjivu kamatnu stopu, a u banci su joj objasnili samo da će se ona mijenjati odlukom banke, dok joj kriteriji na temelju kojih će se kamatna stopa mijenjati nisu bili pojašnjeni. Također joj nisu objašnjeni ni rizici sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Ugovor je sastavila banka te nije bilo mogućnosti pregovaranja o njegovim odredbama, već joj je bio ponuđen po načelu "uzmi ili ostavi". Nakon što je preko udruge Franak saznala za mogućnost konverzije kredita, zajedno sa suprugom prihvatila je ponudu banke i sklopila ugovor o konverziji. Tom prilikom uručen im je obračun konverzije te im je rečeno da će im preplaćeni iznos biti vraćen, međutim banka je taj iznos uračunala u otplatu budućih mjesečnih obroka kredita. Dodala je i da se nakon provedene konverzije mjesečna rata kredita nije smanjila.

10.2. Sud je iskaz tužiteljice prihvatio u cijelosti jer je iskazivala uvjerljivo, u skladu s ostalim izvedenim dokazima te sukladno utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite. Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je da ona u predugovornoj fazi nije dobila potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule te promjenjive kamatne stope, da nije upoznata s parametrima promjenjivosti te da joj je kredit s valutnom klauzulom u CHF ponuđen bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužiteljice s djelatnicima tuženika u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužiteljica od strane tuženika nije dobila potrebne i potpune obavijesti.

10.3. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužiteljica kao potrošač faktički mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati. Stoga, predloženim dokazima tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11. Dodatno, valja istaknuti da nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

11.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu (a ni u općim uvjetima na koje se tuženik poziva) utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U općim uvjetima tuženika se, doduše, navodi o čemu ovisi odluka banke o promjeni kamatne stope (visini eskontne stope HNB-a, visini kamatnih stopa na tržištu novaca i kapitala, visini i kretanju referentnih kamatnih stopa te prihodima i rashodima poslovanja), međutim to po ocjeni ovoga suda ne utječe na ocjenu jasnoće i razumljivosti tih ugovornih odredbi, jer niti iz općih uvjeta jasno proizlazi na koji način spomenuti parametri utječu na formiranje i izmjenu kamatne stope, niti je to tužiteljici od strane tuženika pojašnjeno prije sklapanja ugovora, a niti je tužiteljica o spomenutim parametrima mogla pregovarati i na njih utjecati. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, iako na nju (prema čl. 3.3. Ugovora o kreditu) bezuvjetno pristaje.

11.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice.

11.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom na to da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

11.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

11.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

11.7. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama I i II izreke presude.

12. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12.1. Tužiteljica bi stoga imala pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Tuženik je po stavu ovoga suda nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada. Pritom, prilikom odlučivanja o visini restitucije valjalo bi za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

13. Međutim, s obzirom na okolnost da je među strankama sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15 u ovom je postupku sporno je li nakon sklapanja Dodatka osnovan zahtjev za isplatu potraživanja zasnovanog na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog ugovora o kreditu.

13.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.

13.2. O restitucijskim pravima potrošača koji su izvršili konverziju u skladu s odredbama ZID ZPK/15, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci proširenog vijeća broj Rev-457/2025 od 27. svibnja 2026. zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren sa valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit sa valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljenog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljenog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.".

13.3. U spomenutoj odluci navedeno je da je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala obveza tuženika (čl. 160. ZOO/05) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO /05) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

13.4. Učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni revizijskog suda, zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15.

13.5. Slijedom navedenog, revizijski sud zaključuje da potrošač nema pravo na isplatu glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope. Međutim, potrošač ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, a to iz razloga što taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15. Te zatezne kamate pripadaju mu u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

14. Na okolnost visine tužbeno zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, nositelju obrta [obrt].

14.1. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 172.100,00 CHF, da je početna kamatna stopa iznosila 4,89 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,626153 kuna.

14.2. Vještak je, nadalje, u nalazu i mišljenju naveo da, prema obračunu banke, iznos nedospjele glavnice na dan konverzije (naveden u Dodatku ugovoru o kreditu) iznosi 50.083,30 eura. Nadalje, da je tuženik tužiteljici pri obračunu konverzije kredita utvrdio preplatu u iznosu od 3.946,08 eura.

14.3. Na temelju svega navedenog vještak je izračunao:

- da je tužiteljica, na ime razlike po osnovi kamatne stope i valutne klauzule u odnosu na početno ugovorenu kamatu stopu i početno ugovoreni tečaj, u razdoblju do konverzije preplatila iznos od 13.319,27 eura (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici 5 Nalaza i mišljenja – list 320-321 spisa);

- da razlika između preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 3.735,82 eura (prikazano u Tablici 7 Nalaza i mišljenja – list 324 spisa);

- da zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule do konverzije ukupno iznose 5.767,65 eura.

14.4. Konačno, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15 i na taj način matematički izjednačio tužiteljicu s položajem u kojem bi bila da je digla kredit denominiran u valuti euro te da je prilikom obračuna konverzije uzeo u obzir sve uplate tužiteljice.

15. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s rezultatima vještačenja uredila tužbeni zahtjev, potražujući od tuženika isplatu iznosa od ukupno 22.822,74 eura, i to iznosa od 13.319,27 eura sa zateznim kamatama od 23. siječnja 2016. (od konverzije) na ime preplate s osnova kamatne stope i valutne klauzule, iznosa od 5.767,65 eura na ime uglavničenih zateznih kamata na preplaćene iznose obračunatih do dana konverzije, te iznosa 3.735,82 eura sa zateznim kamatama od 23. siječnja 2016. (od konverzije) na ime razlike u glavnici.

15.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, i to dijelom u pogledu samog matematičkog obračuna, a dijelom u pogledu pravnih stavova i zadataka koje je sud dao vještaku, ističući u bitnom da tužiteljica nakon sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, nema pravo na nikakvo dodatno obeštećenje izuzev onog koji joj je priznat sporazumom o konverziji, naglašavajući da je izračun konverzije izvršen u skladu sa zakonom te da je tuženik uzeo u obzir sve uplate tužiteljice.

15.2. Odgovarajući na primjedbe tuženika u pogledu matematičkog obračuna, vještak je u usmenom izlaganju nalaza i mišljenja pojasnio da je razlika između njegovog obračuna i obračuna dostavljenog po tuženiku u tome što je on, sukladno zadatku suda, nakon 1. siječnja 2014. primijenio kamatnu stopu od 3,23 %, dok je u odnosu na početni tečaj primijenio srednji tečaj Hrvatske narodne banke na dan plaćanja anuiteta, kako je to navedeno u ugovoru o kreditu. Nakon pojašnjenja vještaka, tuženik više nije prigovarao obračunu vještaka.

15.3. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i jasnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne su prirode i detaljno su obrazloženi u ranijem tekstu pa nisu doveli u sumnju pravilnost izrađenog nalaza i mišljenja. U odnosu na navod tuženika glede matematičkog obračuna i primjene kamatne stope od 3,23 %, ukazuje se da je u razdoblju od 1. siječnja 2014. valjalo primijeniti upravo kamatnu stopu od 3,23 % jer je izmijenjen ZID ZPK koji je propisao da najviša kamatna stopa na kredite u CHF-u nakon 1. siječnja 2014. smije iznositi maksimalnih 3,23 %. Sud ukazuje da je i tuženik primjenjivao navedenu kamatnu stopu (razvidno iz nalaza i mišljenja – tablice na listu 373-375 spisa) pa nakon 1. siječnja 2014. nije bilo razlike u preplati, stoga prigovor tuženika u pogledu primjene navedene kamatne stope nije razumljiv. U odnosu na prigovore tuženika iz kojih proizlazi da bi pri obračunu visine tražbine valjalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno da bi se za iznos tzv. negativnih razlika trebala umanjiti tražbina tužiteljice, valja ukazati da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koje je preplatila uslijed povećanja kamate i tečaja do provedene konverzije, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do preplate nisu predmet njenog konačno postavljenog zahtjeva, uz napomenu da tuženik u tijeku postupka nije ni isticao da bi mu pripadale tzv. negativne razlike, niti je u tom smislu postavio odgovarajući zahtjev o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku. Osim toga, sud smatra potrebnim napomenuti da Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), ali ne ukoliko takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga nema osnova da se tražbina tužiteljice umanji za tzv. negativne razlike.

16. Slijedom navedenog, u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev-457/2015, sud je utvrdio da tužiteljica, nakon provedene konverzije, ima pravo na isplatu daljnjeg iznosa od 5.767,65 eura, na ime zakonskih zateznih kamata na svaki pojedinačni iznos pretplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja do konverzije, izražene u apsolutnom iznosu.

16.1. Stoga je navedeni iznos dosuđen tužiteljici te je odlučeno kao u točki III izreke presude.

16.2. Imajući u vidu isto pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen je u preostalom dijelu – glede zahtjeva za isplatu iznosa od 13.319,27 eura na ime preplate po kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te iznosa od 3.735,82 eura na ime razlike u glavnici, sve sa zateznim kamatama od 23. siječnja 2016. do isplate. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke presude.

17. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

17.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (27. svibnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga, nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužiteljica je u cijelosti uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, dok je s restitucijskim zahtjevom, uzimajući u obzir konačno postavljeni zahtjev, uspjela u omjeru od 25 % (5.767,65 eura u odnosu na postavljeni zahtjev od 22.822,74 eura), pa njen ukupni uspjeh u sporu iznosi 63 %, dok uspjeh tuženika iznosi 37 %. Na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP tuženik je dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u omjeru od 26 % (63 % - 37 %).

18.1. Tužiteljici pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 9. veljače 2021., 4. listopad 2021., 15. travnja 2026. i 2. lipnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 5. listopada 2021. i 13. siječnja 2026. (Tbr. 8.1. Tarife), ukupno 1.750 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 3.500,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 875,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 4.375,00 eura. Također, tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 164,97 eura, ukupno 4.539,97 eura. Priznate troškove u ukupnom iznosu od 4.539,97 eura tuženik je dužan naknaditi tužiteljici u omjeru od 26 %, dakle u iznosu od 1.180,39 eura.

18.2. Također, tužiteljici je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 600,00 eura te trošak za usmeno izlaganje vještaka u iznosu od 122,50 eura, ukupno 722,50 eura. Neovisno o pravilu iz čl. 154. st. 2. ZPP, tužiteljici je valjalo priznati troškove vještačenja u cijelosti, a to uzimajući u obzir da je u tijeku postupka, radi utvrđenja visine tražbine, bilo nužno provesti vještačenje, a riječ je o nužnim troškovima koje je tužiteljica bila dužna snositi, i načelno gledajući, platila bi ih u tom istom iznosu neovisno o visini postavljenog tužbenog zahtjeva, jer oni imaju svoju ustaljenu cijenu pa ih je, stoga, tužiteljici valjalo priznati u cijelosti na temelju čl. 154. st. 3. ZPP. Dodatno se ukazuje da je usmeno saslušanje vještaka predložio tuženik radi otk lanjanja primjedbi na nalaz i mišljenje koje su se pokazale neosnovanima.

18.3. Slijedom navedenog, ukupni parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici iznosi 1.902,89 eura (1.180,39 eura + 722,50 eura). Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

18.4. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška je odbijen kao neosnovan. Naime, sud nije tužiteljici priznao trošak sastava podnesaka od 21. lipnja 2019. i 26. srpnja 2024. jer navedenim podnescima samo izvješćuje sud o plaćenoj sudskoj pristojbi i navodi da ustraje kod ranije dostavljenog podneska, pa je sud ocijenio da navedeni podnesci u smislu čl. 155. ZPP nisu bili potrebni za vođenje parnice. Nadalje, podnesak od 8. veljače 2021. dostavljen je u spis neposredno prije održavanja ročišta, pa je tužiteljica njegov sadržaj mogla izložiti i na ročištu.

18.5. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužiteljice.

U Puli 15. srpnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima