Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj P-603/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Mireli Popović Brletić, u pravnoj stvari tužiteljice FUD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Boris Gregović, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženog Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 9. ožujka 2026.. prisutnosti tužiteljice i zamjenice njezinog punomoćnika FU, odvjetničke vježbenice u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 15. srpnja 2026.

presudio je

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102184205 od 12. siječnja 2005. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao Banke, a kojom je ugovoreno kako je, za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, korisnik kredita dužan, prije korištenja kredita, platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici 139,62 eura (sto trideset devet eura šezdeset dva euro centa) s pripadajućom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 28. siječnja 2005. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,25% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., te po stopi od 5,15% od 1. srpnja 2025. do 30. lipnja 2026., za razdoblje od 1. srpnja 2026. do isplate po stopi od 5,40% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka od 278,27 eura (dvjesto sedamdeset osam eura dvadeset sedam euro centi) zajedno sa zateznim kamatama od 15. srpnja 2026. pa do isplate po stopi od 5,40 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka od 250,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 7. travnja 2025. podnijela tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broja 2402006-1031262160/51400607-5102184205 12. siječnja 2005. (dalje – Ugovor).

1.1. Tuženik je u članku 10. Ugovora ugovorio plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koje je korisnik kredita dužan, prije korištenja kredita, platiti u visini od 1% naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.

1.2. O takvoj odredbi tužiteljica kao potrošač i tuženik kao kreditor nisu posebno pregovarali niti je tužiteljica ikako mogla utjecati na izmjenu takve odredbe budući se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, koji je ponuđen tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“. Takva odredba je unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača – tužiteljice, te je kao takva ništetna.

1.3. U konkretnom slučaju da se radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi nije ni moglo pregovarati kao i da tuženik nije prezentirao tužiteljici o kakvim se točno troškovima radi (tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade i o njezinoj krajnjoj svrsi), pa se može zaključiti da je primjena sporne ugovorne odredbe prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna. Dodatno, u konkretnom slučaju povrijeđeno je i načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Time što tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja sporne ugovorne odredbe u ugovorenom postotku od iznosa kredita proizlazi zaključak da ugovaranjem ulazne naknade nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

1.4. Stoga tužiteljica predlaže donošenje presude sadržaja kao u izreci.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.

2.1. Navodi tuženik kako odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007. – dalje ZZP iz 2003.) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Status potrošača da se ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Stoga da je u postupku tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

2.2. Tuženik u cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Ugovorna odredba da je jasna, razumljiva i lako uočljiva. Odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe (članak 84. ZZP iz 2003.).

2.3. Ukazuje da je tuženik tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužiteljica da je bila upoznata tijekom pregovora oko ugovaranja i prilikom sklapanja Ugovora na način da joj je službenica banke koja je ugovarala ovaj kredit ZU jasno iskomunicirala da postoji obveza na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Osim toga, da je u vrijeme sklapanja Ugovora, tužiteljici bio dostupan i prezentiran izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj.

2.4. Osim što je sporna odredba tužiteljici bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,00% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Osporava se da tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita jer su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i slično), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i slično). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita da uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i slično. Da je sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda, u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određeni troškovi, a koje banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, i za koju naplatu u vrijeme sklapanja Ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, banka da je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade.

2.5. Ugovorna odredba o ulaznoj nakadi da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama u smislu odredbe članka 81. ZZP iz 2003. Naime, iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade da proizlaze zaključci kako je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužiteljici poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužiteljici prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužiteljici, a u kojoj se također upozorilo tužiteljicu na obvezu plaćanje naknade. Budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, nije ni bio u obvezi pristati na Ugovor.

2.6. U konačnici tuženik ističe prigovor zastare.

2.7. Tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tužiteljice na naknadu mu troška postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem dopisa (list 6 spisa), Ugovora o kreditu broja 2402006-1031262160/51400607-5102184205 (list 9-12 spisa), obračuna naknade za bankarske usluge (list 27 spisa), procesa obrade kredita (list 63-64 spis) i saslušanjem tužiteljice (list 127-128 spisa).

3.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedokinje ZU koji je bio određen sukladno prijedlogu tuženika budući da je podneskom od 29. listopada 2025. tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga.

3.2. Cijeneći provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/1991., 91/1992., 12/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. – dalje ZPP) sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

4. Među strankama nije sporno, a i utvrđeno je čitanjem Ugovora:

- da je tužiteljica 17. siječnja 2005., u svojstvu korisnika kredita, zaključila s tuženikom Ugovor

- da je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos kredita od 21.600,00 švicarskih franaka

- da je namjena kredita bila stambeni kredit za kupovinu nekretnine

- da se tužiteljica obvezala vratiti kredit u roku od 120 mjeseci

- da je naplaćena naknada tužiteljici za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1% od iznosa kredita, odnosno 1.052,05 kuna 12. siječnja 2005.

5. Sporno je, međutim, je li odredba Ugovora, kojom je ugovorena naplata naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, nepoštena i stoga ništetna. Sporno je i pitanje je li nastupila zastara naplate utužene novčane tražbine. Svakako valja ukazati da visina tužbenog zahtjeva koji glasi na isplatu nije sporna.

6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor sklopila kako bi kupio stan u kojem i danas stanuje zajedno s obitelji. Ugovor je sastavljala banka, njoj je prezentiran gotovo Ugovor i mogla je samo prihvatiti ponuđene uvjete bez utjecaja na bilo koju odredbu Ugovora. Nije joj se skretala pažnja na naknadu za odobravanje kredita niti joj se pojašnjavalo na što se naknada odnosi, a nije bilo govora da bi se moglo utjecati na visinu naknade ili sklopiti Ugovor bez te odredbe.

7. Iz samog Ugovora, a i iz iskaza tužiteljice, proizlazi da je Ugovor sklopila kako bi stekla sredstva za kupnju stana za potrebe stanovanja svoje obitelji i sebe. Stoga neprijeporno tužiteljica ima status potrošača sukladno odredbi članka 3. točke 1. ZZP iz 2003. Naime, ta odredba definira potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, tužiteljica je kao fizička osoba sklopila pravni posao s tuženikom u svrhu koja nije bila namijenjena niti njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, i kao takva uživa status potrošača i sukladno tome zaštitu.

8. Iz sadržaja Ugovora razvidno je da je sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju osobni podaci korisnika kredita, iznos kredita i rok otplate. Sporna odredba Ugovora glasi: „10. Naknada: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kuna, obračunate s datumom Ugovora.“.

9. Ugovor je sklopljen u vrijeme važenja ZZP iz 2003.

9.1. Sukladno članku 3. stavku 1. točki 1. ZZP iz 2003. potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.2. Odredbama članka 81. stavaka 1., 2. i 4. ZZP iz 2003. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

9.3. Stoga je potrebno, u skladu s odredbom članka 81. stavka 1. ZZP iz 2003., ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

9.4. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 10. ne sadrži bilo kakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, za zaključiti je da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9.5. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača s druge strane (1%). Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena zakonskim pravilima.

9.6. Odredba članka 59. točka 3. ZZP iz 2003. propisuje da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

9.7. Odredbom članka 87. ZZP iz 2003. propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/21., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. – dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

10.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

10.2. Odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

10.3. Iz odredbe članka 324. stavka 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (kao i u članku 87. stavku 2. ZZP iz 2003.). Štoviše iz članka 324. stavka 2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

11. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP iz 2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. U konkretnom slučaju teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i trošku upisa je na tuženiku.

12.1. Tuženik nije dokazao navedenu okolnost koja bi mogla utjecati na ocjenu poštenosti sporne odredbe. Jedini dokaz koji je ponudio u tom pravcu bilo je saslušanje svjedokinje ZU, svoje službenice koje je sudjelovala u sklapanju Ugovora, ali je od tog dokaznog prijedloga odustao.

12.2. Iz iskaza tužiteljice i iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren namjenski, da ga je tužiteljica utrošila na kupnju stana za stanovanje, a iz čega proizlazi da tužiteljica ima svojstvo potrošača (kao u odlomku 7. obrazloženja ove presude). U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno je li tužiteljica imala utjecaja na sadržaj te odredbe, tužiteljica jasno i nedvosmisleno navodi da oko toga nije mogla pregovarati i da joj nije pojašnjeno na što se točno ta naknada odnosi.

13. Potrebno je ukazati da ne bi bilo dostatno niti da je tužiteljici sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako joj takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženik je tužiteljici trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih bi mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te njezinoj visini, a kako bi mogla procijeniti ekonomske posljedice koje isto može imati za njezine financijske obveze.

13.1. Tuženik nije tužiteljici omogućio potpunu obavijest i aktivno pregovaranje o spornoj odredbi kada je tužiteljici predao na potpis unaprijed sastavljen Ugovor. Na taj je način tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice kao potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici obveznog odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13.2. Plaćanje troškova obrade zahtjeva i odobravanja kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima radi, u visini od 1% od iznosa kredita, prema stavu ovog suda je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Iako je predmetna odredba jasno i lako razumljiva, kao i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP iz 2003., jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja Ugovora ocijeni visinu naknade za obradu kredita, ne znači nužno da je odredba i poštena kada se ima u vidu da u istoj nije transparentno navedeno koji se to troškovi obrade zahtjeva i odobravanja kredita njome pokrivaju, a još je manje razvidno nastaju li uopće za tuženika bilo kakvi troškovi. Naime, transparentnost odredbe, odnosno njezina jasnoća, razumljivost i lakoća uočljivosti, ne isključuje mogućnost da odredba bude nepoštena u slučaju da potrošaču nije jasno objašnjeno na što se odnosi naknada i ako je odredba nametnuta bez mogućnosti pregovaranja budući da to dovodi do povrede načela dobre vjere i značajne neravnoteže u pravima i obvezama.

14. Slijedom navedenog, kako se o odredbi članka Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to je je ista odredba nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. i 2. ZZP iz 2003. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem članka 87. stavka 2. ZZP iz 2003. povlači ništetnost te odredbe. Stoga je sud utvrdio ništetnom citiranu odredbu Ugovora. Potrebno je naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom jer bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o njoj nije pregovaralo.

15. Pored svega navedenog ukazuje se da je odredbom članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Navedeno proizlazi i iz odluka Suda Europske unije C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članka 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

16. Također presudom presuda Suda Europske unije od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, predviđa da članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

17. Ovaj je sud prilikom donošenja odluke imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. u vezi s člankom 83. i člankom 85. ZZP iz 2003.

18. Prigovor zastare koji je tuženik istaknuo nije osnovan budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su- IV-47/2020-2 zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18.1. Kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana pravomoćnosti ove prvostupanjske presude jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne odredbe Ugovora, a sve sukladno prethodno iznesenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO-a, od pet godina svakako nije protekao.

18.2. Pritom je potrebno ukazati da tužitelj ne traži individualnu pravnu zaštitu u ovom sporu temeljem odluke donesene u kolektivnom sporu pa da bi onda zastarni rok tekao od pravomoćnosti odluke donijete u kolektivnom sporu.

19. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi na isplatu proizlazi iz obračuna naknade za bankarske usluge tuženika od 12. siječnja 2005. i potvrde izdane 20. siječnja 2025. od strane tuženika, to je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici 139,62 eura, i to temeljem odredbe članka 323. u vezi s odredbom članka 1111. stavka 1. ZOO-a jer je navedeni iznos dio imovine tužiteljice, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženika.

19.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom članka 1115. ZOO-a. Budući da je tuženik nepošten, kako to proizlazi iz obrazloženja ove presude, to je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

19.2. Tužiteljici zatezna kamata na dosuđene iznose pripada od slijedećeg dana nakon uplate (27. siječnja 2005.), odnosno od 28. siječnja 2005. Visina stope zatezne kamate određena je prema članku 29. ZOO-a.

20. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u ovom postupku slijedom čega joj tuženik treba nadoknadi cjelokupni trošak postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

20.1. Tužiteljici je valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/2023. i 107/2025. – dalje Tarifa).

20.2. Troškovi priznati tužiteljici za zastupanje po odvjetniku, iznose ukupno 250,00 eura, a sastoje se od troška:

- sastava tužbe 50,00 eura (Tarifni broj 7. točka 1. Tarife)

- sastava podneska od 6. studenog 2025. 50,00 eura (Tarifni broj 8. točka 1. Tarife)

- pristupa na ročišta 6. studenog 2025. i 9. ožujka 2026. 50,00 eura po ročištu (Tarifni broj 9. točka 1. Tarife)

- PDV na navedene radnje od 50,00 eura.

20.3. Tužiteljici su također priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u visini 13,27 eura te trošak sudske pristojbe za presudu 15,00 eura.

20.4. Dakle, tužiteljici je ukupno priznat trošak od 278,27 eura koji joj tuženik treba isplatiti u roku od 15 dana.

20.5. Tužiteljici pripada i zatezna kamata na dosuđeni trošak od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a sve sukladno postavljenom zahtjevu tužiteljice već u samoj tužbi (članak 151. stavak 3. ZPP-a), i to po stopi određenoj sukladno članku 29. ZOO-a.

20.6. Budući da tuženik nije uspio u ovom postupku njegov zahtjev za naknadu troška postupka je u cijelosti neosnovan i valjalo ga je odbiti.

Rijeka, 15. srpnja 2026.

Sudac

Mirela Popović Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- punomoćniku tužiteljice Borisu Gregoviću, odvjetniku u Rijeci

- punomoćnicima tuženika Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba