Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1591/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po predsjedniku Uprave ČP, a on po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6442/2024-15 od 21. siječnja 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6442/2024- 15 od 21. siječnja 2026. godine, u dijelu pod točkom I i II izreke, te u dijelu pod točkom III izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 345,26 eura.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom III izreke prvostupanjske presude kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 796,88 eura sa zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice JP za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 796,88 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženice Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 11.3. završne odredbe ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 7. kolovoza 2006. godine zaključen među strankama, koja glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1%, sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila", te se nalaže tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 132,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. kolovoza 2006. do isplate, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu od 1.142,14 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2026. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Ujedno je rješenjem određena vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 1.459,33 eura, te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka.

3. Protiv navedene presude žali se tuženica iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da izreka presude ne proturječi razlozima presude.

6. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja, glede utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu i isplate, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, a posljedično tome i isplata iznosa od 132,10 eura sa zakonskim zateznim kamatama i troškom postupka.

9. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice da je u postupku došlo do povrede pravne sigurnosti čime da je postupljeno protivno čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava, budući da je postupak u svojoj cjelini, uključujući i način na koji su dokazi predloženi i izvedeni, proveden sukladno zakonu, a svaka strana je imala mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika.

10. Sud prvog stupnja proveo je kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu.

11. Nije osnovan ni žalbeni navod da sud prvog stupnja nije utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača, budući tuženica nije dostavila u spis nikakav dokaz, u sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP, da tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bila potrošač u smislu odredbe čl. 2. direktive 93/13/EEZ, i čl. 3. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 dalje ZZP).

12. Točno tuženica navodi da je predmetni ugovor sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine, međutim, zaštita od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima postoji od 2003. godine kada je stupio na snagu Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine” br. 96/03), a Direktiva 93/13/EEZ u cijelosti je implementirana u domaće zakonodavstvo, zbog čega je pravilno primijenjena u ovom postupku.

13. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

14. Presudom suda EU C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma pojedine ugovorne odredbe tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

15. Isto tako navedenom presudom određeno je da čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.

16. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da ona nije mogla utjecati na odredbe ugovora o kreditu koje je sklopila s tuženicom, jer se radilo o tzv. tipskom ugovoru, niti je ona mogla pregovarati o bilo kojem od ponuđenih uvjeta, a u banci joj nisu objašnjene pojedine stavke ugovora, niti na što se odnosi tzv. ulazna naknada. Ona je pročitala ugovor o kreditu, ali joj nitko u banci nije objasnio ni jednu ugovornu odredbu kako bi joj uvjeti ugovora bili jasniji.

17. Iz takvog iskaza tužiteljice ne proizlazi, niti je to tuženica dokazala, da je obavijestila tužiteljicu o značaju odredbe o jednokratnoj naknadi na temelju čega bi ona mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, niti joj je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto je ta naknada utvrđena baš u tom postotku, što je netransparentno, pa je takva ugovorna odredba neodređena i neodrediva, zbog čega nije ni razumljiva, te se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pa je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

18. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara jednokratnu naknada od iznosa kredita zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom u smislu odredbe čl. 87. ZZP.

19. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

20. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

21. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštene ugovorne odredbe mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

22. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute korist s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

23. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

24. S obzirom na to da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženica nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene uplate jednokratne naknade.

25. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

26. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a to znači od donošenja ove, drugostupanjske odluke, pa je pravilna ocjena suda prvog stupnja da u ovom postupku zastara nije nastupila.

27. Slijedom navedenog sud prvog stupnja pravilno je postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na jednokratnu naknadu od iznosa kredita i isplatu iznosa 132,10 eura, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženika nisu osnovani.

28. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženice glede određivanja visine troška parničnog postupka, jer sud prvog stupnja, iako je pravilno dosudio trošak parničnog postupka, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP i pravilno utvrdio sve parnične radnje, pogrešno je dosudio visinu troška, budući da u slučaju kumulacije deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, kondemnatorni zahtjev (isplata) je logična posljedica deklaratornog zahtjeva (ništetnost), te se kao vrijednost predmeta spora uzima vrijednost kondemnatornog zahtjeva koji, u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP, predstavlja glavni zahtjev, pa je sukladno tome sud prvog stupnja visinu troška trebao utvrditi prema kondemnatornom zahtjevu za isplatu i to prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

29. Stoga je za radnje prema Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, 126/22, 138/23 – dalje Tarifa ) valjalo utvrditi trošak od 25 bodova za svaku radnju, te za radnju iz Tbr. 9 toč. 5 Tarife valjalo je utvrditi trošak od 6,25 boda, što uz primjenu Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife iznosi 265,62 eura, čemu treba pribrojiti trošak pristojbi za tužbu i presudu, pa ukupno utvrđen trošak tužiteljice iznosi 345,36 eura.

30. Sukladno tome je preinačenjem prvostupanjske presude valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 796,88 eura, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

31. Imajući u vidu sve navedeno valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu u dijelu odluke o trošku.

32. Tuženici nije dosuđen trošak sastava žalbe, jer je sa žalbom uspjela samo glede odluke o trošku kao sporednom potraživanju.

U Zagrebu 14. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb