Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2772/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici iz Osijeka protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-840/2025-11 od 8. svibnja 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-840/2025-11 od 8. svibnja 2026. godine, u dijelu pod točkom I i II izreke, te u dijelu pod točkom III izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 360,90 eura, sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom III izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 870,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice BZ za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 870,30 eura, sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog dana 4. lipnja 2021., između tužiteljice i tuženika Addiko Bank d.d., a koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita uz obavijest Banci o navedenoj namjeri. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema računu Banke. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu u visini i pod uvjetima definiranim Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Odlukom o naknadama za usluge Addiko Bank d.d. sa pripadajuć im izmjenama i dopunama istog.“, te se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 113,75 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama od 28. travnja 2023., do isplate, kao i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.231,20 eura, sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tuženik iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji nisu proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danih u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Nisu osnovani žalbeni navodi, jer je sud prvog stupnja, glede odluke o ništetnosti odredbe kredita kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i isplatu iznosa od 113,75 eura, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tako je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom provedenih dokaza, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, pravilno utvrdio da je tužbeni zahtjev u tom dijelu osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena naknada u slučaju prijevremene konačne otplate kredita, a posljedično tome i isplata iznosa od 113,75 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

9. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je navedena odredba ugovora o kreditu ništetna jer je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, budući da se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora o predmetnom kreditu unaprijed sastavljena od tuženika, te se o njoj nije posebno pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj ica imala utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužiteljic objektivno nije mogla sagledati u cjelini.

10. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj od redbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

11. Presudom suda EU C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma pojedine ugovorne odredbe tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

12. Isto tako, navedenom presudom određeno je da čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.

13. Tuženik nije dokazao da je obavijestio tužiteljicu o značaju odredbe o navedenoj naknadi na temelju čega bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora, niti joj je obrazloženo na temelju čega su nastali ti troškovi i zašto je ta naknada utvrđena baš u tom iznosu, što je netransparentno, pa je takva ugovorna odredba neodređena i neodrediva, zbog čega nije ni razumljiva, te se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona podigla kredit kod tuženika za adaptaciju stana, a ugovor je bio unaprijed sastavljen i nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prije potpisivanja ugovora isti je pročitala, međutim nisu joj bile jasne sve ugovorne odredbe, a djelatnik banke joj nije objašnjavao te odredbe niti je unaprijed upozorio da mora platiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita sukladno uvjetima i odlukama o naknadama tuženika niti je o toj ugovornoj odredbi mogla pregovarati, a niti su joj u banci objasnili od čega se sastoji ta naknada, te ona tu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije u cijelosti razumjela. Predmetni kredit je prijevremeno otplatila i morala je platiti iznos od oko 110,00 eura.

15. Iz takvog iskaza tužiteljice ne proizlazi, niti je to tuženik dokazao, da se o predmetnoj odredbi ugovora pregovaralo, što je nesporno s obzirom da to tuženik ničim nije opovrgnuo, te da je odlučna činjenica u ovom postupku da je ta odredba bila unaprijed formulirane od strane tuženika, pa je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

16. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom u smislu odredbe čl. 87. ZZP.

17. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

18. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače. Stoga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojem bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo, među ostalim, uspostavljanjem prava na povrat koristi koju je prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge neosnovano stekao na potrošačevu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

19. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštene ugovorne odredbe mora imati pravo na povrat tog plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

20. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti je, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

21. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene uplate naknade za prijevremenu otplatu kredita.

22. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu i isplatu iznosa 113,75 eura, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženika nisu osnovani.

23. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika glede određivanja visine troška parničnog postupka, jer sud prvog stupnja, iako je pravilno dosudio trošak parničnog postupka, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP i pravilno utvrdio sve parnične radnje, pogrešno je dosudio visinu troška, budući da u slučaju kumulacije deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, kondemnatorni zahtjev (isplata) je logična posljedica deklaratornog zahtjeva (ništetnost), te se kao vrijednost predmeta spora uzima vrijednost kondemnatornog zahtjeva koji, u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP, predstavlja glavni zahtjev, pa je sukladno tome sud prvog stupnja visinu troška trebao utvrditi prema kondemnatornom zahtjevu za isplatu i to prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

24. Stoga je za radnje prema Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22, 126/22, 138/23 – dalje Tarifa ) valjalo utvrditi trošak od 25 bodova za svaku radnju, te za radnju iz Tbr. 9 toč. 3 Tarife valjalo je utvrditi trošak od 12,5 boda, što uz primjenu Tbr. 46., Tbr. 52. st. 3. i Tbr. 54. Tarife iznosi 281,25 eura, čemu treba pribrojiti trošak pristojbi za tužbu i presudu, pa ukupno utvrđen trošak tužiteljice iznosi 360,90 eura.

25. Pri tome je neosnovan žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije imao osnove dosuditi tužiteljici trošak za pristup na ročište za objavu presude, budući da prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife tužiteljica ima pravo na taj trošak s obzirom na to da je punomoćnik tužiteljice prisustvovao tom ročištu.

26. Stoga je preinačenjem prvostupanjske presude valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 870,30 eura, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

27. Imajući u vidu sve navedeno valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu u dijelu odluke o trošku.

28. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe, jer je sa žalbom uspio samo glede odluke o trošku kao sporednom potraživanju.

U Zagrebu 14. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb