Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2998/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Željke Rožić Kaleb, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Mirela Hajdarević odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-406/2025- 16 od 31. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-406/2025-16 od 31. ožujka 2026.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P- 406/2025-16 od 31. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, za iznos od 126,54 Eur i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji iznos troška od 126,54 Eur u roku od 15 dana s kamatom koja teče od dana 14. srpnja 2026. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 187,50 Eur, u roku od 15 dana s kamatom koja teče od dana 14. srpnja 2026. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 22.veljače 2007. godine, koji su sklopili tužitelj MK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditor, u dijelu čl. 2. kojim je ugovoreno da je tužitelj kao korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik kao Kreditor kao i u dijelu čl. 24. pod točkom C) kojim je ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženika kao Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja tuženika Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. naknaditi trošak parničnog postupka tužitelju MK od 929,64 Eur s zateznim kamatama od 31. ožujka 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.“

2. Presudu pobija tužiteljica, u dijelu pod toč. II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 -u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 154. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu u dijelu odluke o troškovima postupka te priznati tužitelju daljnji trošak od 126,54 Eur, te trošak žalbenog postupka u iznosu od 187,50 Eur, sve s pripadajućom kamatom od donošenja odluke do isplate.

3. Tužena pobija presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže, prihvatiti navode žalbe preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba tužiteljice je osnovana.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredbe čl. odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 22.veljače 2007. godine, koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, u dijelu čl. 2. kojim je ugovoreno da je tužitelj kao korisnik kredita obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik kao Kreditor kao i u dijelu čl. 24. pod točkom C) kojim je ugovoreno da tužiteljica kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženika kao Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja tuženika Kreditora važećim u trenutku prijevremene

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

8. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

9. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o namjenskom kreditu 22. veljače 2007. na 129.824,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, s rokom otplate od 28 godina; da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prama odluci tuženika, odnosno općim uvjetima poslovanja tuženika, koji vrijede u trenutku prijevremene otplate; da je tuženik tužiteljici naplatio naknadu za obradu zahtjeva 27. veljače 2007. od 4.119,06 kn, 27. srpnja 2009., 16. studenog 2010., 25. siječnja 2012. i 5. veljače 2013. je naplatio naknade za uvećane uplate od 2.100,00 kn, 1.200,00 kn, 1.050,00 kn i 900,00 kn, što je i utvrđeno uvidom u navedeni ugovor te tuženikovu potvrdu od 10. veljače 2023.; da je kredit prijevremeno otplaćen.

10. U žalbenoj fazi postupka sporna je pravilnost zaključka, o ništetnosti dijela odredbe čl. 2. i čl. 24. C, Ugovora o kreditu, u vezi s čim tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva.

11. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom sporni dio ugovorne odredbe čl. 2. i čl. 24. C, Ugovora o kreditu, jer iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita, , obvezan platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik kao Kreditor (dio odredbe čl. 2. Ugovora), i može izvršiti prijevremenu končanu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknade za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora, važećim u trenutku prijevremen otplate. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se o spornim odredbama Ugovora nije pregovaralo.

12. Prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora pregovarao s tužiteljicom oko odredbi o plaćanju naknada i troškova, jer da je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovoru o kreditu te da tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu i iz iskaza tužiteljice, stoga je prigovor tuženika, da se o toj odredbi pregovaralo, neosnovan.

13. I prema odredbi čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prvostupanjski sud utvrđuje da se o odredbi članka 2. i čl. 24. C Ugovora o kreditu nisu vodili pojedinačni pregovori, te da je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, prvostupanjski sud utvrđuje da su navedene odredbe ništetne.

14. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužiteljica, kao potrošač, nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja.

15. Zaključno, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o spornim odredbama nije pojedinačno raspravljalo.

16. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja o utvrđenju ništetnosti spornih odredaba jer tuženik nije dokazao da se o istima pojedinačno pregovaralo, već se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu potrošača.

17. Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da tužitelj nije potrošač u smislu članka 3. stavak 1. ZZP/03 kada je Ugovor sklopio kao fizička osoba za kupnju stana u kojem živi te koju koristi za stambene potrebe.

18. Odredbom članka 3. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pa kako iz provedenog postupka proizlazi da tužitelj pri zaključenju ugovora nije djelovao kao trgovac, odnosno u okviru profesionalne djelatnosti to je pravilno prvostupanjski sud tužitelju pružio potrošačku zaštitu.

19. Činjenicu da nije pročitala ugovor o kreditu, ovaj sud smatra neodlučnim jer kako iz iskaza proizlazi, djelatnici banke su joj rekli da mora platiti i naknadu za sklapanje ugovora, no nitko nije objasnio o kakvoj se naknadi radi, odnosno djelatnici tuženika nisu pročitali ugovor niti su joj isti rastumačili i upozorili ju na sadržaj ugovornih odredbi, a sama tužiteljica nije mogla ništa promijeniti, već samo odustati od ugovara.

20. U odnosu na žalbeni navod tuženika da tužitelj nema pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva u smislu odredbe čl. 187. st. 1. ZPP a valja navesti da drugostupanjski sud u žalbenom postupku nije ovlašten ispitivati pravni interes tim više jer tuženik navedeno nije isticao tijekom prvostupanjskog postupka.

21. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.

22. Izvan rečenog na navode žalbe tuženika nije bilo potrebno odgovarati (čl. 375. st. 1. ZPP).

23. S obzirom na navedeno, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

24. Međutim osnovano navodi tužiteljica da je sud pogriješio kad joj nije dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u punom iznosu.

25. Pogrešno je pravno stajalište suda prvog stupnja da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije radnja koja je nužna za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

25.1. Naime, uz pristupanje stranke na ročište za objavu presude se vezuju određene pravne posljedice, pa se tako stranci na tom ročištu uručuje ovjereni prijepis presude (članak 335. stavak 8. ZPP-a). Ukoliko stranka koja je uredno pozvana za to ročište ne pristupi, smatra se da joj je dostava presude obavljena tog dana (stavak 9.), što znači da joj od presumiranog uručenja teče rok za izjavljivanje pravnog lijeka. Stoga je opravdano zaključiti da se radi o radnji koja je bila potrebna za vođenje parnice te posljedično tome da su troškovi koji su s tim u svezi nastali bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

Konačno i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15- dalje Tarifa) je propisano pravo odvjetnika na nagradu za pristup na ročište na kojem se objavljuje presuda (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), pri čemu se nagrada odvjetnika odmjerava prema Tarifi u skladu s odredbom čl. 155. st. 2. ZPP. Stoga tužiteljica ima pravo na nadoknadu tog troška od tuženika u iznosu od daljnjih 100,00 Eur (Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 42. Tarife).

25.2. Jednako tako, osnovano navodi tužitelj da je sud bio u obvezi priznati joj plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u punom iznosu. Pa kako je prvostupanjski sud priznato tužiteljici trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 Eur, valjalo joj je priznati i daljnji iznos od 26,54 Eur koji je plaćen dana 2. travnja 2005. (list 137 spisa).

25.3. S tim u vezi, tužiteljici je valjalo priznati i daljnji iznos troška od 126,54 Eur s pripadajućom kamatom koja teče od dana donošenja ove odluke do isplate.

26. Kako je tužiteljica uspjela sa žalbom valjalo joj je dosuditi zatraženi trošak žalbenog postupka u iznosu od 187,50 Eur s pripadajućom kamatom koja teče od dana donošenja ove odluke do isplate.

U Zagrebu, 14. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis