Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2696/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr. sc. Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-482/2025-16 od 24. travnja 2026., dana 14. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-482/2025-16 od 24. travnja 2026., u dijelu pod točkom I, II i IV izreke.

II Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-482/2025-16 od 24. travnja 2026. u dijelu pod točkom IV izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko iznosa od 283,19 EUR.

III Odbija se zahtjev tužiteljice i zahtjev tuženika za naknadom troška ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 219737 od 10. rujna 2008. kojeg su sklopili tužiteljica UB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska 9 koja u čl. 6.1. glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50 % (slovima: jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petsto kn) kn, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 da tužiteljici UB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 131,63 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. rujna 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 131,63 eura za dan 11. rujna 2008.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 da tužiteljici UB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 283,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. travnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tužiteljica u dijelu pod točkom IV izreke u kojem tužiteljici nije priznat trošak parničnog postupka preko iznosa od 283,19 EUR zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da drugostupanjski sud u pobijanom dijelu preinači presudu u skladu sa žalbenim navodima tužiteljice uz naknadu troškova ovog žalbenog postupka.

3. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku uključujući i trošak ovog žalbenog postupka podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Žalba tužiteljice je neosnovana.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 10. rujna 2008. kojeg su sklopili tužiteljica i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb i to čl. 6.1. a kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita kao i posljedično isplata iznosa sporne naknade u visini od 131,63 EUR.

8. Među strankama nije sporno da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu te nije sporno da je naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 131,63 EUR.

9. Međutim ovdje je sporno je li navedena odredba Ugovora o kreditu (čl. 6. st. 1. Ugovora) nepoštena odredba a što dovodi do njene ništetnosti.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

-da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podignula za kupnju automobila kojeg je koristila u osobne svrhe a ne za obavljanje ikakve poslovne djelatnosti, da nema registrirano trgovačko društvo, niti obrt ni OPG, da su joj u banci dali gotov tekst ugovora kojeg je pročitala prije potpisivanja, ne sjeća se jesu li joj išta rekli o predmetnoj naknadi te im o tome nije postavljala pitanja već ju je zanimalo kolika će joj biti rata kredita, da joj nije predočen nikakav troškovnik ni obračun obavljenih radnji.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ovdje tužiteljici, a čiji iskaz sud prihvaća kao životnog i uvjerljivog, nije bilo uopće objašnjeno a niti su vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik na unaprijed sastavljenom Ugovoru o kreditu a niti joj je na bilo koji način predočeno o kakvim se troškovima radi pa je stoga pravilan pravni zaključak prvostupanjskog suda da je predmetna odredba nepoštena odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

12. U ovom konkretnom predmetu, a s obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen 10. rujna 2008. u primjeni su odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 – dalje: ZZP/ 07) a koji je stupio na snagu 8. ožujka 2007. a ne Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine broj 96/03) a na koji se pogrešno poziva prvostupanjski sud pa je stoga u primjeni odredba čl. 96. ZZP/07 a koja je identična odredbi čl. 81. ZZP/03.

13. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2. istog članka je određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Prema tome sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti izlaznu naknadu kod prijevremene otplate kredita.

15. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, st. 2. je određeno da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

16. Naime ovdje valja naglasiti da prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode protivnika prema tome na tuženiku je bio teret dokazivanja da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom o spornoj naknadi, o visini predmetne naknade i svrsi predmetne naknade a tuženik u tom pravcu sudu nije pružio konkretne dokaze stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu u cijelosti neosnovani.

17. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, jer je odredba nametnuta po principu “uzmi ili ostavi” slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa (čl. 4. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22).

18. Ovdje valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Također ovdje pravilno zaključuje prvostupanjski sud da je sporna naknada određena u postotku od iznosa kredita (1,50%) a minimalno 500,00 kn a što dodatno ukazuje da se tako korisnika kredita stavlja u nepovoljniji položaj jer kada je kredit odobren u većem iznosu tada je ta naknada veća a što ju čini nerazumljivom i netransparentnom a pri tome tužiteljici nije uopće objašnjeno o kakvoj se naknadi radi a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

20. Također pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

21. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su -IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovani.

22. Prema tome kako se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnosti ugovora odnosno ugovorne odredbe pa stoga zastarni rok teče od kada je ta ništetnost ustanovljena.

23. Također u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate, sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO -a da je ovdje tuženik nesavjestan stjecatelj stoga kamata teče od dana stjecanja predmetne naknade a obzirom da je ista naplaćena 11. rujna 2008. u iznosu od 131.63 EUR tada je sud pravilno utvrdio da kamata teče na predmetni iznos od idućeg dana odnosno od 12. rujna 2008.

24. Prema tome žalbeni navodi tuženika proizlaze iz pogrešnog tumačenja relevantnih odredbi materijalnog prava i pravnih izvora koji se primjenjuju u ovom konkretnom slučaju.

25. Žalbeni prigovori tužiteljice na odluku o troškovima parničnog postupka nisu osnovani.

26. Tužiteljica u žalbenim navodima u bitnome ističe da je prvostupanjski sud kod donošenja odluke o parničnom postupku pogrešno uzeo u obzir vrijednost predmeta spora (VPS) samo u odnosu na kondemnatorni zahtjev zanemarivši prilikom obračuna i VPS u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti.

27. Suprotno ovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno temeljio obračun troškova parničnog postupka prema VPS od 131,63 EUR a koji se odnosi na kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu, a na što ukazuje i recentna sudska Vrhovnog suda RH.

28. Naime pravilno sud zaključuje da je u ovom konkretnom predmetu deklaratorni zahtjev istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva za povrat neosnovano isplaćenog iznosa pa se stoga VPS računa prema visini postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatu pa stoga se ne uzima u obzir kod utvrđivanja VPS i deklaratorni zahtjev kako to pogrešno smatra tužiteljica u žalbenim navodima.

29. Ovdje valja naglasiti da se takvi zahtjevi ne mogu smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a već se radi o pravnoj situaciji iz čl. 187. st. 3 ZPP-a jer u tom slučaju deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu te se stoga ne može uzimati u obzir pri utvrđivanju VPS-a, nego se VPS određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu.

30. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

31. Tužiteljica kao i tuženik su odbijeni s potraživanjem troška ovog žalbenog postupka jer isti nisu uspjeli u ovom žalbenom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 14. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević