Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2561/2025-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda, Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice odvjetnice Svetlane Marohnić iz Zagreba, Bačka ulica 23/A, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ksenija Dobranić Letinčić, odvjetnica iz Svete Nedjelje, protiv tuženika NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nositelj [obrt], [adresa], sada [obrt], kojega zastupa punomoćnik Branimir Ždravac, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Povrv- 581/2021-64 od 15. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Povrv-581/2021-64 od 15. travnja 2025., po žalbi tužiteljice pod točkama II. i III. izreke, a po žalbi tuženika pod točkama I. i III. izreke te se predmet vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje i ostavlja se da se o troškovima nastalim u žalbenoj fazi postupka odluči konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Ivane Kovačević iz Osijeka, poslovni broj Ovrv-14/2021 od 04. veljače 2021., u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužiteljici 8.378,12 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 12. siječnja 2021. do isplate (točka I. izreke), ukinut je navedeni platni nalog u preostalom dijelu sa zateznim kamatama, odnosno preko dosuđenog iznosa od 8.378,12 eura sa zateznim kamatama, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi trošak ovršnog postupka i u tom je dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovana (točka II. izreke) te je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.969,09 eura (točka III. izreke).

2. Protive te presude, u dijelu pod točkama II. i III. izreke, žalbu je podnijela tužiteljica, pozivajući se na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP) . Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe ili da ju ukine u pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtijeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i III. izreke žalbom pobija tuženik, također pozivom na sve žalbene razloge. Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u skladu s navodima žalbe ili da ju ukine i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog mu podnošenjem žalbe.

4. Odgovorom na žalbu tužiteljica osporava osnovanost žalbe tuženika i predlaže da žalbeni sud potvrdi prvostupanjsku presudu u dijelu koji tuženik pobija žalbom te zahtjeva naknadu troška nastalog joj podnošenjem odgovora na žalbu.

5. Žalbe su osnovane.

6. Sud prvoga stupnja djelomično je održao na snazi, a djelomično je ukinuo, platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Ivane Kovačević iz Osijeka, poslovni broj Ovrv-14/2021 od 04. veljače 2021. uz obrazloženje:

- da je između stranaka postojao usmeni nalog o punomoći za zastupanje u parničnom predmetu Trgovačkog suda u Osijeku, poslovni broj P-125/2017 (ranije P-1208/10),

- ali da između stranaka ne postoji pisani ugovor kojim je ugovorena visina naknade na koju tužiteljica ima pravo (čl. 39. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Nar. nov. br.: 148/09., dalje: Tarifa),

- da slijedom toga tužiteljica ima pravo na naknadu za svoj rad sukladno čl. 749., čl. 762., čl. 763., čl. 776. st. 1., čl. 361., čl. 371., čl. 214. st. 2. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br.: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., 69/26., dalje: ZOO) i čl. 18. st. 2. Zakona o odvjetništvu (Nar. nov. br.: 9/94., 117/08., 50/09., 75/09., 18/11., 126/21., 98/25., 59/26., dalje: ZO) i to za radnje poduzete u zastupanju tuženika u navedenom parničnom predmetu navedene pod točkama 34.1. do 34.4. obrazloženja pobijane odluke,

- ali da radi zastare nema pravo na naknadu za radnje navedene pod točkom 33.1. obrazloženja, te

- također ocjenjuje da nema pravo na naknadu za radnje navedene pod točkom 35. obrazloženja jer da se radi o radnjama koje nisu bile potrebne niti su poduzete u interesu tuženika.

7. Ispitujući tu presudu ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2 toga Zakona, a prvostupanjska presuda nema niti nedostataka zbog koji ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP- a.

8. Osnovano, međutim, navodima žalbe tužiteljica ukazuje na nepravilnost u primjeni materijalnog prava glede prigovora zastare u odnosu na radnje navedene pod točkom 33.1. obrazloženja prvostupanjske presude.

9. Punomoć za zastupanje je vrsta ugovora o nalogu kojom se sukladno odredbi čl. 763. st. 1. ZOO nalogoprimca ovlašćuje poduzimati određene poslove za račun nalogodavca, a za takav rad nalogoprimac ima pravo na naknadu, kada se radi o odvjetniku, sukladno čl. 18. st. 1. ZO-a.

10. S obzirom da je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio da je tužiteljica kao odvjetnica, na temelju punomoći, poduzimala pravne radnje u predmetu poslovni broj P-125/17 (ranije P-1208/10) u ime i za račun tuženika i da je 24. prosinca 2020. (točka 22. prvostupanjske odluke) tuženik opozvao punomoć danu tužiteljici te da je tužiteljica potom, u roku iz čl. 18. st. 3. ZO-a, tuženiku ispostavila račun za sve poduzete radnje, koji tuženik nije platio, pravilno sud zaključuje da postoji obveza tuženika platiti tužiteljici naknadu za izvršenu uslugu.

11. Međutim kako, sukladno čl. 18. st. 3. ZO-a, odvjetnik stranci koja mu je opozvala punomoć račun mora izdati u roku od 30 dana to upravo ta odredba govori da zakon prestanak punomoći, bilo otkazom bilo opozivom, smatra relevantnim trenutkom za konačni obračun odvjetničkog rada prema stranci. To potvrđuje i tumačenje Hrvatske odvjetničke komore prema kojem se potpisivanjem punomoći između odvjetnika i stranke sklapa ugovor o nalogu, a odvjetnik je dužan obračunati nagradu kada nalog ispuni u cijelosti, pri čemu je nalog ispunjen ne samo pravomoćnom i ovršnom odlukom u pravnoj stvari, nego i otkazom zastupanja odnosno opozivom punomoći.

12. Stoga, kada je, kao u konkretnom slučaju, tuženik opozvao punomoć tužiteljici, taj je trenutak pravno relevantan ne samo za prestanak ovlaštenja za zastupanje, nego i za nastup obveze konačnog obračuna svih do tada poduzetih odvjetničkih radnji. U takvoj situaciji, kada nije postojao pisani ugovor iz Tbr. 39. Tarife o drukčijem režimu naplate, nije pravilno svaku pojedinu odvjetničku radnju promatrati izolirano i od njezina datuma računati zastarni rok, kao da je za svaku od njih već tada postojala zasebna, samostalno dospjela novčana tražbina.

12.1. Naprotiv, u predmetnom slučaju radilo se o jedinstvenom, kontinuiranom odnosu zastupanja, u istom sudskom predmetu, koji je trajao kroz dulje vremensko razdoblje i u okviru kojega je tužiteljica sukcesivno poduzimala pojedine radnje za račun tuženika. U takvom odnosu, a osobito kada nije postojao poseban pisani sporazum o sukcesivnom obračunavanju i dospijeću svake pojedine radnje, pravno je osnovano polaziti od toga da je konačna obveza obračuna i naplate prema stranci nastupila po prestanku punomoći, odnosno kada je mandatni odnos okončan i kada je odvjetnica, sukladno čl. 18. st. 3. Zakona o odvjetništvu, bila dužna izdati račun za dotad obavljeni rad.

13. Slijedom navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava, rok zastare počeo je teći trenutkom opoziva punomoći jer je tada tražbina tužiteljice dospjela, a od tog trenutka do podnošenja predmetne tužbe nije protekao zastarni rok iz čl. 225. ZOO- a.

14. Na daljnje navode žalbe tužiteljice valja odgovoriti da iz isprava u spisu, što pravilno utvrđuje i sud prvoga stupnja, proizlazi da je tužiteljica, godinama, glede predmetnog parničnog postupka, u najvećem dijelu komunicirala s kćeri tuženika. Međutim, ne može se prihvatiti, što pravilno obrazlaže i sud prvoga stupnja, tvrdnja tužiteljice da je s tuženikom, u ime kojeg je nastupala njegova kćer PL, postigla sporazum o načinu naplate predmetnog računa, a niti se može prihvatiti tvrdnja tužiteljica da je PL imala punomoć priznati dug prema tužiteljici u ime i za račun tuženika.

15. Priznanje duga predstavlja očitovanje volje dužnika da priznaje postojanje duga (čl. 240. ZOO), a može se dati izravnom izjavom vjerovniku ili na posredan način, primjerice davanjem otplate, plaćanjem kamata ili davanjem osiguranja. Volja za priznanje duga pri tome mora jasno proizlaziti iz radnje kojom se daje.

15.1. Dug u ime dužnika može priznati i treća osoba, ali da bi takvo priznanje bilo valjano, osim što mora biti jasno izraženo, mora postojati i dokaz o ovlasti danoj trećoj osobi od strane dužnika da u njegovo ime i za njegov račun prizna dug.

16. U konkretnom slučaju, iz prepiske između tužiteljice i PL u vezi troškova koje je imala tužiteljica ne proizlazi izričito napisano da je PL obavijestila oca o iznosu troška koji duguju tužiteljici i da joj je tuženik izričito dozvolio da u njegovo ime prizna dug ili pak da dogovori dinamiku plaćanja (za razliku od nekih drugih dopisa, za neke druge radnje, za koje je PL jasno navela da je razgovarala i obavijestila tuženika i da je suglasan da se neka radnja poduzme). U takvoj situaciji, činjenica da je PL predložila dinamiku naplate troška koji tužiteljica potražuje (za što u spisu ne postoji dokaz da se tužiteljica s istom suglasila), po shvaćanju ovoga suda, ne predstavlja ni priznanje duga niti dokazuje činjenicu postojanja sporazuma o dinamici naplate naknade tužiteljici, a ponuđena dinamika naplate po PL tužiteljici ne dokazuje niti da bi iznos računa bio nesporan.

17. Slijedom toga pravilno je sud prvoga stupnja zaključio da je s obzirom na prigovor tuženika na račun za izvršene usluge potrebno ocijeniti do koje je visine račun osnovan, imajući na umu i propisano Tbr. 43/1. Tarife kojom je propisano da odmjeravanje i naplata troškova na teret protivne stranke ne utječe na obračun troškova između odvjetnika i stranke za izvršeni rad i izdatke u vezi s izvršenim radom.

18. Valja odgovoriti i da iako po primitku računa tuženik nije odmah i konkretno osporio poduzete radnje ni obračun troškova, već to čini tek naknadno u ovom sudskom postupku, da takvo postupanje tuženika također ne predstavlja priznanje duga. Tuženik je prigovore na račun imao pravo staviti i to je učinio i po primitku rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, jer mu je to pravo dano zakonom.

19. U vezi pak utvrđenja suda da su radnje navedene u spornom računu doista i poduzete tuženik u žalbi ističe da je sud tu odlučnu činjenicu, utvrdio na temelju službene bilješke (točka 21. obrazloženja pobijane presude), a da to ne predstavlja pravilnu ocjenu dokaza u skladu s čl. 8. ZPP-a. S tim u vezi navodi i da navedeno u službenoj bilješci ne odgovara činjenicama koje proizlaze iz stanja tog spisa.

20. Suprotno tim navodima, ovaj je sud stava da sud prvoga stupnja ovime nije počinio povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

21. Iz točke 21. obrazloženja pobijane odluke izrijekom proizlazi da je sudac osobno izvršio uvid u spis Trgovačkog suda u Osijeku te na temelju neposrednog uvida utvrdio da su radnje navedene u računu tužiteljice doista poduzete u predmetnom postupku. Slijedom toga, činjenični zaključak suda o poduzetim radnjama nije zasnovan samo na službenoj bilješci, nego na neposrednom uvidu suda u predmetni sudski spis, što predstavlja potpuno zakonit i prikladan način utvrđivanja sadržaja parničnog spisa i radnji poduzetih u tom postupku.

22. Osim toga, time što žalitelj paušalno tvrdi da sadržaj službene bilješke ne odgovara stanju spisa, a pritom ne dovodi u pitanje da je sud prvoga stupnja izvršio neposredan uvid u taj spis, tuženik zapravo ne iznosi pravno relevantan prigovor načinu utvrđivanja činjenica, nego samo osporava činjeničnu ocjenu suda bez uvjerljivog uporišta u konkretnim podacima spisa. Takvo osporavanje nije dostatno za dovođenje u sumnju pravilnosti zaključka prvostupanjskog suda.

23. Neosnovano tuženik osporava zaključak suda prvoga stupnja u dijelu u kojem je utvrđeno da je PL, uz njegovo znanje, sudjelovala u komunikaciji s tužiteljicom u vezi poduzimanja pojedinih radnji u parničnom postupku P-125/17 (ranije P-1208/10).

24. Iz isprava u spisu i iskaza tužiteljice i svjedoka OL, što zapravo iskazima PL i SL nije ni dovedeno u sumnju, kako to pravilno proizlazi i iz utvrđenje suda prvoga stupnja, proizlazi da se radilo o dugotrajnom i ustaljenom načinu komunikacije u kojem je PL, kao kći tuženika, posredovala između stranaka u vezi vođenja postupka i poduzimanja pojedinih radnji (što ne utječe na ranije obrazloženo da nije dokazano da unatoč tome nije imala ovlaštenje za priznanje duga).

25. U konkretnom slučaju odlučna je činjenica da je tuženik takav način komunikacije godinama tolerirao, prihvaćao i prema njemu postupao, čime je prema tužiteljici stvorio opravdano uvjerenje da PL, kada se radi o poduzimanju pojedinih radnji, nastupa uz njegovo znanje i odobrenje. Slijedom toga je protivno načelu savjesnosti i poštenja tek u ovom postupku (posebno jer je tužiteljica uspjela ishoditi presudu u tom parničnom postupku u korist tuženika, a trošak joj nije plaćen) isticati da je tužiteljica poduzimajući radnje u parničnom postupku postupala po uputi PL, a bez znanja tuženika. U situaciji u kojoj je tuženik takav način komunikacije tolerirao i njime se služio, tada se ne može pozivati na njegovu pravnu nevaljanost tek nakon što je među strankama nastao spor o plaćanju. Pri tome posebno treba imati na umu da se tuženik nije odazvao pozivu suda na saslušanje i da je time izbjegao svaku mogućnost da sud svojim iskazom uvjeri u istinitost ovakvih svojih navoda.

26. Slijedom navedenog, ovaj sud pravilnim ocjenjuje da postoji obveza tuženika tužiteljici platiti naknadu za njezin rad.

27. Međutim, ova sud ne može ispitati je li sud prvoga stupnja pravilno utvrdio visinu naknade koja tužiteljici pripada za svaku pojedinu radnju navedenu u po tuženiku osporenom računu, jer činjenice u tom dijelu nisu u potpunosti utvrđene.

28. Sud nabraja radnje koje je tužiteljice poduzela, ali činjenično ne utvrđuje ni visinu za svaku pojedinu radnju, niti obrazlaže je li se radilo o (ne)potrebnim radnjama, o radnjama za koje tužiteljici pripada naknada u cijelosti ili u nekom dijelu, s obzirom na propisano Tarifom. Činjenica da je sud neposrednim uvidom u spis Trgovačkog suda u Zagrebu utvrdio da su radnje navedene u spornom računu doista poduzete u predmetu Trgovačkog suda u Osijeku, poslovni broj P-125/17, ne oslobađa sud obveze da uvidom u taj spis utvrdi o kakvoj se točno radnji radi i pripada li za svaku zatraženu radnju tužiteljici iznos troška koji je zatražila u cijelosti ili u manjem iznosu ili joj ne pripada i u smislu koje odredbe Tarife, a to je u konkretnom slučaju izostalo (za svako ročište ili podnesak odvjetniku ne pripada uvijek pravo na puni iznos naknade pa slijedom toga nije dostatno samo utvrditi da se radi o podnesku ili ročištu, uz što nije utvrđena niti vrijednost predmeta spora).

29. Također, iako, načelno, ovaj sud može prihvatiti da sastavljanje podnesaka navedenih pod točkom 35. obrazloženja pobijane odluke nije bilo potrebno, ipak je odluku bilo potrebno ukinuti i u tom dijelu jer iz obrazloženja pobijane odluke ne proizlazi o kojem se iznosu, od ukupno odbijenog troška parničnog postupka u ovom dijelu radi. U tom smislu presuda ne sadrži činjenice niti glede visine naknade o kojoj je riječ pod točkama 36. i 37. pobijanog rješenja, a s obzirom na pogrešan pravni pristup prigovoru zastare, potrebno je ocijeniti i osnovanost visine u odnosu na radnje navedene pod točkom 33.1. obrazloženja pobijane odluke.

30. Slijedom toga je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja na temelju čl. 370. ZPP-a.

31. U ponovnom suđenju sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano te će donijeti novu odluku.

32. S obzirom da je ukinuta odluka o glavnoj stvari ukinuta je i odluka o troškovima postupka jer ista zavisi o konačnom uspjehu stranaka u postupku (čl. 380. točka 3. ZPP-a).

33. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu troškova u žalbenoj fazi postupka temelji se na čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 14. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević