Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4505/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupanog po punomoćnici Ilini Cenov, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicama Mateji Vidaković i Sofiji Petković, odvjetnicama u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1761/2023-11 od 18. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1761/2023-11 od 18. lipnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 381,65 eura.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju BD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčanu tražbinu u iznosu od 2.269,44 EUR koji iznos se zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima iz čl. 1. i čl. 7. Ugovora o [broj kredita] ima vratiti tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,61 €, od 01.10.2006., pa do plateži

- 0,41 €, od 01.11.2006., pa do plateži

- 3,40 €, od 01.11.2008., pa do plateži

- 5,90 €, od 11.12.2008., pa do plateži

- 7,21 €, od 01.02.2009., pa do plateži

- 8,03 €, od 01.03.2009., pa do plateži

- 3,85 €, od 01.04.2009., pa do plateži

- 4,43 € od 01.05.2009., pa do plateži

- 1,94 €, od 01.06.2009., pa do plateži

- 0,15 € od 01.07.2009., pa do plateži

- 0,91 €, od 01.08.2009., pa do plateži

- 2,21 €, od 01.09.2009., pa do plateži

- 2,34 €, od 01.10.2009., pa do plateži

- 1,48 €, od 01.11.2009., pa do plateži

- 3,80 €, od 01.12.2009., pa do plateži

- 5,71 €, od 01.01.2010., pa do plateži

- 8,39 €, od 01.02.2010., pa do plateži

- 8,12 €, od 01.03.2010, pa do plateži

- 11,71 €, od 01.04.2010., pa do plateži

- 11,38 €, od 01.05.2010., pa do plateži

- 12,92 € od 01.06.2010., pa do plateži

- 23,95 €, od 01.07.2010., pa do plateži

- 22,19 €, od 01.08.2010., pa do plateži

- 29,59 €, od 01.09.2010., pa do plateži

- 27,49 € od 01.10.2010., pa do plateži

- 24,02 €, od 01.11.2010., pa do plateži

- 32,64 €, od 01.12.2010., pa do plateži

- 43,64 €, od 01.01.2011., pa do plateži

- 36,64 €, od 01.02.2011., pa do plateži

- 39,67 €, od 01.03.2011, pa do plateži

- 36,86 €, od 01.04.2011., pa do plateži

- 37,94 €, od 01.05.2011., pa do plateži

- 53,18 €, od 01.06.2011., pa do plateži

- 54,94 €, od 01.07.2011., pa do plateži

- 68,62 €, od 01.08.2011., pa do plateži

- 62,75 €, od 01.09.2011., pa do plateži

- 56,95 €, od 01.10.2011., pa do plateži

- 57,77 €, od 01.11.2011., pa do plateži

- 57,65 € od 01.12.2011., pa do plateži

- 61,53 €, od 01.01.2012., pa do plateži

- 65,81 €, od 01.02.2012., pa do plateži

- 65,90 €, od 01.03.2012, pa do plateži

- 64,28 €, od 01.04.2012., pa do plateži

- 66,20 €, od 01.05.2012., pa do plateži

- 67,65 €, od 01.06.2012., pa do plateži

- 66,48 €, od 01.07.2012., pa do plateži

- 67,40 €, od 01.08.2012., pa do plateži

- 66,63 €, od 01.09.2012., pa do plateži

- 64,37 €, od 01.10.2012., pa do plateži

- 67,80 €, od 01.11.2012., pa do plateži

- 69,72 €, od 01.12.2012., pa do plateži

- 69,23 €, od 01.01.2013., pa do plateži

- 64,06 € od 01.02.2013., pa do plateži

- 69,39 €, od 01.03.2013, pa do plateži

- 70,31 €, od 01.04.2013., pa do plateži

- 70,25 € od 01.05.2013., pa do plateži

- 63,43 €, od 01.06.2013., pa do plateži

- 64,76 €, od 01.07.2013., pa do plateži

- 65,72 €, od 01.08.2013., pa do plateži

- 68,35 €, od 01.09.2013., pa do plateži

od dana dospjelosti svake pojedine tražbine pa do 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.034,58 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žalbu podnosi tuženik zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje u tekstu: ZPP). Ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ističe da obrazloženje prvostupanjske presude ne sadrži sve što ono mora sadržavati. Upućuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nadalje, tuženik ističe kako su ugovorne odredbe, kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), bile razumljive, jasne i uočljive te da se o njima pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Radi navedenog, sporne ugovorne odredbe ne mogu biti nepoštene i ništetne . Osporava direktni učinak presude koja je donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ističe prigovor zastare utuženog potraživanja. Nadalje, ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen pa čak i da su sporne ugovorne odredbe uistinu ništetne, riječ je o zabrani manjeg značaja, radi čega se ništetnost ne može isticati. Ističe kako nije nepošteni stjecatelj utuženog iznosa. Posljedično pobija i odluku o troškovima postupka, s obzirom da smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 381,65 eura.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.269,44 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose. Utuženi iznos se odnosi na iznos kojeg je tužitelj pretplatio zbog promjene tečaja valute švicarski franak (CHF) u odnosu na hrvatsku kunu, a tužitelj svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

8. Tuženikovo pravo na jednakost oružja i obrazloženu presudu kao sastavne dijelove prava na pošteno suđenje sud prvog stupnja također nije povrijedio. Prvostupanjska je presuda obrazložena jer je odgovoreno na sve važne navode stranaka te presuda sadrži dostatne i relevantne razloge na kojim se temelji.

9. Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude naveo sve što je potrebno sukladno čl. 338. st. 4. ZPP-a pa je neosnovano tuženikovo isticanje povrede čl. 338. st. 4. ZPP-a u svezi sa čl. 354. st. 1. ZPP-a

10. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 10. kolovoza 2006., sklopili Ugovor o [broj kredita], kojim je tuženik tužitelju dao na raspolaganje iznos od 20.721,55 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja (isplate) kredita, uz rok otplate od 84 mjeseci te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,95% godišnje, promjenjivu u skladu sa odlukom tuženika. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta. Riječ je o kreditu za kupnju motornog vozila. Također nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

11. Među strankama je sporno jesu li nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), a posljedično je i sporno ima li tužitelj pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenih iznosa zbog rasta valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu.

12. Također je sporno je li predmetno potraživanje u zastari, je li ništetnost ugovorne odredbe manjeg značenja i je li tuženik nepošteni stjecatelj preplaćenog iznosa zbog rasta valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu.

13. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Također se napominje da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., odbijena revizija tuženih banaka protiv gore navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

14. Naime, gore navedenim presudama je, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (kao četverotuženik), u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/07), kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO).

15. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštena, a time i ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja, na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

16. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je iz tih razloga temeljem čl. 118 ZZP/14, sud je vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14.

17. U presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, temeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene valutne klauzule, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

18. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

19. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućnost promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

20. Zaključno, banke, uključujući tuženika, su trebale obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja . Dakle, opća je dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost valute švicarski franak poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

21. Tuženik u žalbenim navodima ističe da je prvostupanjski sud automatizmom primijenio utvrđenja iz presuda za kolektivnu zaštitu potrošača a što je pogrešno jer se individualni potrošač ne može pozivati na utvrđenja iz presuda po kolektivnoj zaštiti potrošača pa je stoga u svakom pojedinom predmetu trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe bile jasne i lako razumljive i je li se o njima pojedinačno pregovaralo, u kojem slučaju nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost.

22. Međutim ovdje valja naglasiti da je teret dokazivanja na tuženiku, prema tome tuženik je bio dužan predložiti konkretne dokaze da je tuženik, u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe, a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke, uključujući ovdje i tuženika, nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takvih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, a što je ovdje izostalo od strane tuženika.

22.1. Ovdje valja istaknuti kako tuženikov prijedlog saslušanja javnog bilježnika Marije Baković, koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu, a koji dokazni prijedlog je odbio prvostupanjski sud, ne predstavlja prikladan dokazni prijedlog da su parnične stranke pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti. Takvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

23. S druge strane, tužitelj je u svome iskazu (list 53-54 spisa) logično, životno i uvjerljivo istaknuo da nije mogao pregovarati o odredbama ugovora o kreditu. Naime, tužitelj je podigao kredit za kupnju vozila te ga je auto kuća uputila na tuženika. Kredit mu je bio ponuđen jedino u švicarskim francima te nije bilo govora o podizanju kredita u nekoj drugoj valuti. Nitko mu nije objašnjavao sadržaj ugovornih odredbi, tj. nisu mu objašnjeni rizici valutne klauzule u švicarskim francima.

24. Tuženik u žalbi ističe da je tužitelju bilo nuđeno sklapanje ugovora u drugim valutama, a ne isključivo u valuti švicarski franak, međutim, iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o razlici pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, pa stoga tužitelj nije mogao znati niti razumjeti gospodarske posljedice tih ugovora.

25. Tuženik u žalbi ističe kako sud prvog stupnja nije ocijenio može li se tužitelj smatrati prosječnim potrošačem u smislu prakse Suda Europske unije. Međutim, u postupku nije bilo sporno da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu radi osobnih – privatnih potreba, tj. radi kupnje motornog vozila. Time je ispunjen objektivni funkcionalni kriterij pojma potrošač iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Na tuženiku je teret dokaza da tužitelj nije zaključio ugovor o kreditu za osobne – privatne potrebe, odnosno da tužitelj nije potrošač (isto stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018.), međutim, tuženik nije niti osporavao da je tužitelj potrošač.

26. Nadalje, što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja istaknuti da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22), Su -IV- 33/2022-2, održanoj 31. siječnja 2022., zauzeto stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

26.1. Zahtjev za vraćanje stečenog na temelju ništetne odredbe zahtjev je za vraćanje stečenog bez osnove, za koji nije propisan neki drugi rok zastare, pa se sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.

26.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je odlučeno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i ništetna.

26.3. Slijedom navedenog, kako je 14. lipnja 2018. godine pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6632/17-10, valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 14. ožujka 2023., zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja nije nastupila, tj. zastarni rok od 5 godina još nije istekao u vrijeme podnošenja tužbe.

27. Nadalje, relevantno je, je li tužitelj sklopio ugovor u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno kada je tuženik točno povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, tj. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a predmetni ugovor je sklopljen u tom razdoblju (sklopljen je 10. kolovoza 2006.), pa tužitelj kao potrošač uživa zaštitu od nepoštene odredbe, i to sukladno odredbama potrošačkog prava, ali i odredbama obveznog prava.

28. U vrijeme sklapanja konkretnog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03)

29. Naime, odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je kako nepoštena ugovorna odredba je ništava. Kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, te je u ovom konkretnom slučaju tuženik dužan na ime ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula isplatiti preplaćeni iznos.

30. Nadalje, ne može se prihvatiti žalbeni navod tuženika da je ništetnost nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zabrana manjeg značaja u smislu članka 326. stavka 2. ZOO. Naime, radi se o bitnom sastojku ugovora o kreditu, odnosno elementu cijene kredita, što znači da ništetnost tih odredbi ima značajan pravni učinak. Dakle, ništetnost takve odredbe nije ograničena na "zabranu manjeg značaja" jer se radi o ključnom elementu ugovora koji utječe na prava i obveze potrošača. Radi navedenog, ne može se primijeniti čl. 326. st. 2. ZOO-a.

31. Također nisu osnovani navodi tuženika da je prvostupanjski sud propustio primijeniti članak 19. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/2015 dalje: ZIDZPK) kojim je propisano da se iz obveze konverzije iz CHF u EUR isključuju svi ugovori koji su bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Logičan je stav zakonodavca da su od konverzije isključeni ugovori koju su otplaćeni budući je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama stranaka provođenjem konverzije po članku 19. stavak 3. ZIDZPK bila u svrsi daljnje otplate kredita, ali to ne znači da je otplatom kredita postignuta ravnoteža u pravima i obvezama stranaka, te je bitno za istaknuti da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi u smislu članka 328. ZOO-a.

32. Također treba dodati da, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO -a a u vezi s čl. 1115. ZOO-a, tuženik je prilikom vraćanja stečenog na temelju ništetne odredbe u obvezi vratiti zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa jer je tuženik nepošteni stjecatelj pa kamata teče od dana stjecanja. Naime, tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.) što ukazuje na zaključak o nepoštenju tuženika.

33. Naposljetku, tuženik nije osporavao visinu preplaćenog iznosa od 2.269,44 eura, već isključivo pravnu osnovu potraživanja tužitelja. Međutim, utuženi iznos tužitelj osnovano potražuje radi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, sve kako je to prethodno navedeno u obrazloženju ove odluke.

34. S obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio spor, odluka o parničnom trošku, sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

35. Zbog svega navedenoga se žalbeni navodi tuženika ne mogu prihvatiti.

36. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

37. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbenog postupka. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući sa žalbom nije uspio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 14. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić