Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-711/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja RU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-702/2025-9 od 19. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-702/2025-9 od 19. prosinca 2025. pod točkom I. i II. izreke te pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 300,00 eura sa zateznim kamatama.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-702/2025-9 od 19. prosinca 2025. pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je naloženu tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak preko iznosa od 300,00 eura do iznosa od 763,27 eura, za iznos od 463,27 eura, i odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 463,27 eura sa zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez učinka odredba Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 23. lipnja 2006. sklopljenog između tužitelja RU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Volksbank d.d., Varšavska 9, Zagreb, danas Hrvatska poštanska banka d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, a koje:

- u čl. 5. glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade:''

- u čl. 5.1. glasi:" Administrativna naknada: 1,00% (slovima: jedanposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.''.

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 486,90 eura sa zateznim kamatama tekućim od 20. srpnja 2006. do isplate, u roku 15 dana. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 763,27 eura sa zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana u odnosu na glavnu stvar, a djelomično osnovana u odnosu na trošak postupka.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatu.

5. Ispitujući presudu i rješenje suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njihovom donošenju, ovaj sud nije utvrdio da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim polazeći od zaključaka i utvrđenja:

-da je tuženik pravni slijednik Volksbank d.d. Zagreb,

-da su tužitelj i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. sklopili Ugovor o kreditu dana 23. lipnja 2006., a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 78.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

-da je čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj dužan platiti naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora (tuženika), kao i da je čl. 5.1. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita tj. administrativne naknade u visini od 1,00 % na iznos odobrenog kredita,

-da je predmetna naknada tužitelju naplaćena dana 20. srpnja 2006. u iznosu od danas 486,90 eura,

-da je tužitelj iskazao da je namjena predmetnog ugovora o kreditu bila kupnja stana , u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog nije u vlasništvu imao obrt niti trgovačko društvo, da mu je u banci rečeno da može dobiti kredit koji je valutnom klauzulom vezan uz švicarski franak, da nije sudjelovao u sastavljanju samog ugovora o kreditu, već je banka pripremila kredit i pozvala ga da ga preuzme kada je Ugovor bio pripremljen, da mu službenica u banci nije izričito govorila da će biti dužan plaćati ikakve naknade vezano uz predmetni kredit, nije ga upozorila da će biti dužan platiti ikakvu naknadu za odobrenje kredita, kada ga je banka pozvala da preuzme pripremljeni ugovor o kreditu, službenica u banci mu nije objašnjavala niti jednu ugovornu odredbu već mu je samo rekla da s tim ugovorom ode kod javnog bilježnika gdje će potpisati ugovor,

-da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003., 46/2007., dalje: ZZP/03),

-da je člankom 81. ZZP/03 propisano: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4),

-da se u čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive,

-da nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija ,

-da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju,

-da odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom ,

-da se točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove,

-da uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu (20 godina kako je ugovoreno čl. 3. predmetnog Ugovora) s promjenjivom redovnom kamatnom stopom (čl. 4.1.Ugovora o kreditu), kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom isplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, da nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa,

-da odredbu članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti,

-da imajući u vidu sve navedeno, prvostupanjski sud smatra da odredbe čl. 5. i čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti,

-da je u okviru te ocjene potrebno, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužitelju kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 83 ZZP/03,

-da dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika) i prezentiran tužitelju,

-da su takvi ugovori tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora,

-da iz spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezuje platiti banci sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika (čl. 5.), a naročito administrativnu naknadu (naknadu za obradu kredita) jednokratno u visini 1,00% na iznos odobrenog kredita (čl. 5.1.),

-da iako je predmetna odredba (čl. 5.1. Ugovora o kreditu) transparenta odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,00% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena,

-da je čitanjem predmetnog Ugovora sud utvrdio da isti ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita, a prema shvaćanju prvostupanjskog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita,

-da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni,

-da u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste,

-da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali,

-da kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, da je odlučno ocijeniti bi li tuženik odnosno njegov pravni prednik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi za obradu kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo,

-da imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik (prednik tuženika) mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima ,

-da kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00% na iznos odobrenog kredita) jer značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima ,

-da niti odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima( „Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje administrativne naknade odnosno naknade za odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama,

-da iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o administrativnoj naknadi tj. naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu,

-da u skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti,

-da imajući na umu zakonsku obvezu tuženika (odnosno njegovog pravnog prednika) iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je kreditor na korisnika kredita, kao potrošača, čl. 5.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja sporne naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima,

-da sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik (odnosno njegov pravni prednik) de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% visine iznosa kredita) utječe, prema stavu prvostupanjskog suda, na pravni položaj tužitelja kao potrošača, i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 1,00% od iznosa kredita,

-da s obzirom da iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, da je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a isto potvrđuje i tužitelj svojim iskazom navodeći da mu službenica u banci niti prije sastavljanja ugovora o kreditu, a niti nakon što je isti sastavljen od strane banke nije izričito rekla da će biti dužan plaćati ikakve naknade vezano uz predmetni kredit, niti ga je upozorila da će biti dužan platiti ikakvu naknadu za odobrenje odnosno obradu kredita,

-da se o odredbi koja se odnosi na administrativnu naknadu odnosno naknadu za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, odnosno, iako je u čl. 5.1. predmetnog ugovora o kreditu navedena obveza plaćanja jednokratne administrativne naknade u visini 1,00% na iznos odobrenog kredita, izostala je informiranost tužitelja od strane tuženika (odnosno njegovog pravnog prednika) na što se konkretno predmetna naknada za obradu kredita odnosi, od kojih stvarnih troškova i usluga banke, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03,

-da kako su sporne ugovorne odredbe iz čl. 5. i čl. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika (prednika tuženika), kako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj te obzirom da tuženik nije dokazao da naknada za obradu kredita (administrativna naknada) odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 1,00% na iznos odobrenog kredita, što je pak dovelo do znatne neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, slijedom svega prethodno obrazloženog, da se radi se o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, a koje nepoštene ugovorne odredbe su ništetne u smislu čl. 87. ZZP/03,

-da je činjenica solemnizacije Ugovora o kreditu bez utjecaja na osnovanost navoda tužbe i tužbenog zahtjeva jer solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva tužitelju kao potrošaču učiniti razumljivom,

-da u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, pa tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom ,

-da prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi,

-da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala,

-da čl. 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva ,

-da je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, pa je, temeljem citirane odredbe ZOO, dužan vratiti ga tužitelju,

-da je ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita, tuženik postupao nepošteno iz razloga što je spornu ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj iste, ne navodeći na koje troškove i usluge tuženika se sporna naknada odnosi, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na tužitelja, kao potrošača i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog,

-da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

7. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbi ZZP/03ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

8. Iz odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za odobravanje kredita nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

9. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

10. Pri tome, ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kredita ne predstavljaju glavni predmet ugovora odnosno odredbe kojima je određen "predmet i cijena ugovora" u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, već predstavljaju odredbe koje su akcesorne prirode, pa stoga iste, i ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu isključene od ispitivanje nepoštenosti (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1214/2024 od 30. listopada 2024., toč.19.1,, Revd-3099/2024 od 3. rujna 2024., toč. 6 i 6.1. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

11. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu, a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade, kao što nije dokazivao (ali isto tako niti tvrdio) da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

12. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi tuženika kojima ukazuje da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje mu idu u korist. Prvostupanjski sud je imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (FM protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobi to u pogledu razine obaviještenosti (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 502/2024-2 od 15. svibnja 2024.).

14. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je u ovom predmetu prvostupanjski sud raspravio.

15. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi mu bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i o tome se nije pregovaralo, što upućuje na zaključak da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, da je mogao zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremio kao dio standardnog obrasca ugovora.

16. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

17. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

18. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

19. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

20. Nadalje, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremio tuženik i kad tužitelj na sadržaj sporne odredbe nije mogao utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati. Stoga je sud dužan, u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se odlučuje o restitucijskom zahtjevu potrošača, utvrditi, među ostalim je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. ZZP/03). Pritom zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu.

21. Prvostupanjski sud je utvrdio da se u konkretnom predmetu radi o „prosječnom potrošaču“, a zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.).

22. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužitelju prezentirao u čemu se taj trošak sastoji, pravilno je utvrđeno da je tuženik, koji je takvu odredbu nametnuo tužitelju kao potrošaču, uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

23. Dakle, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je obvezao tuženika da tužitelju s osnove ništetnih odredbi ugovora isplati iznos pobliže označene u izreci.

24. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata i to od kada je tuženik primio novac za ulaznu naknadu jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbom čl. 1115. ZOO. U konkretnom slučaju, polazeći od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, tuženik je, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024.). Ukazuje se na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U - III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

25. U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

26. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude. Pravno shvaćanje iz pobijane odluke u skladu je s pravnim shvaćanjem iz odluka Vrhovnog suda Republike broj Rev- 673/2023- 2 od 13. veljače 2024., Rev- 1068/2023-2 od 18. ožujka 2025., Revd-1672/2025-2 od 29. travnja 2025., Revd- 2594/2025-2 od 8. srpnja 2025., Revd-3077/2025-2 od 22. srpnja 2025., Revd- 2161/2025-2 od 14. listopada 2025. i dr.

27. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud, iako je pravilno odlučio da je vrijednost predmeta spora 486,90 eura (stranica 176 spisa) odluku o trošku donio pogrešnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023.) jer tužitelju na ime troška zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava tužbe pripada 50 bodova (Tbr. 7.t.1.), podneska od 25. kolovoza 2025. 50 bodova (Tbr. 8.t.1.), te zastupanja na ročištu od 9. prosinca 2025. 50 bodova (Tbr. 9.t.1.) dakle ukupno 150 bodova što uz primjenu Tbr. 46. i 54. Tarife iznosi 300 eura.

28. Stoga je slijedom svega navedenog valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke ove presude.

29. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer je djelomično uspio samo u odnosu trošak postupka, a sukladno odredbi čl. 35. st. 1. i 2. ZPP kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju obzir ako ne čine glavni zahtjev.

U Zagrebu 14. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj