Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1320/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc. Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Lafteru, odvjetniku u Jastrebarskom, Augusta Šenoe 2a, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćnici Matei Mimica Žarković, odvjetnici u Zagrebu, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika prot iv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P -10520/2023-22 od 2. siječnja 2026., dana 14. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10520/2023-22 od 2. siječnja 2026.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se da ništetna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o [broj kredita], koji je sklopljen između tužitelja EB, OIB [osobni identifikacijski broj] te prednika tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d., a koja glasi:

„U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe -Adria Bank d.d..“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju EB, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.954,27 eur sa zakonskim zateznim kamatama od 22. lipnja 2022. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da tužitelju EB, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.612,04 eur sa zateznom kamatom od 2. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku uključujući i trošak ovog žalbenog postupka podredno predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a te nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik je presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla na pravilan način ispitati te ista sadrži jasne i obrazložene razloge o odlučnim činjenicama.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu konačnu otplatu ili djelomičnu otplatu kredita, te posljedično isplata iznosa od 1.954,27 EUR a koji je naplaćen s osnova predmetne naknade.

6. Tuženik u žalbenim navodima u bitnome ističe da je sud povrijedio načelo jednakosti oružja kao i prava stranke na obrazloženu odluku jer je u potpunosti zanemario prigovore tuženika kao i dokazne prijedloge tuženika i na taj način mu je onemogućio raspravljanje pred sudom te su mu na taj način povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava.

7. Nadalje tuženik u žalbenim navodima u bitnome ističe da sud u pobijanoj presudi nije utvrdio odlučne činjenice odnosno pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi se određena odredba ugovora o kreditu smatrala nepoštenom, te ističući da je u ovom konkretnom slučaju sud zanemario odredbu čl. 1024. ZOO-a prema kojoj korisnik kredita može vratiti kredit prijevremeno ali je dužan naknaditi davatelju kredita štetu koju je pretrpio.

8. Na kraju tuženik navodi da je sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je naveo da je u ovom konkretnom slučaju u primjeni Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. zanemarivši da je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. te da je pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno odredbe ZOO-a koje reguliraju pravni institut zastare.

9. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-bank) kako kreditor zaključili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 14. listopada 2009., te nije sporno da je ovdje tužitelj izvršio prijevremenu otplatu kredita.

10. Međutim ovdje je sporno je li navedena odredba Ugovora o kreditu (čl. 8. st. 2. Ugovora) nepoštena odredba a kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita te o tome unaprijed obavijesti banku te da je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke.

11. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice :

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj podigao kredit kao fizička osoba i to isključivo radi kupnje stana koji je korišten za stanovanje njegove obitelji, da tužitelj prilikom zaključivanja predmetnog ugovora nije bio u mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama već je bio princip “uzmi ili ostavi”, da je ugovor bio unaprijed sastavljen i pripremljen te nije bio upozoren na obvezu plaćanja tzv. izlazne naknade, te je to saznao kada je zatvarao kredit i tada mu je rečeno da istu mora platiti i da se odnosi na troškove banke.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ovdje tužitelju, a čiji iskaz sud prihvaća kao životnog i uvjerljivog nije bilo uopće objašnjeno a niti su vođeni pregovori u pogledu tzv. izlazne naknade, niti je tužitelj bio upozoren na spornu naknadu već se radi o uvjetima koje je odredio tuženik a tužitelj je imao mogućnost ili to prihvatiti ili ostaviti, a pri tome tuženik ove navode nije u bitnome osporio niti je sudu predložio dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja kao i pojašnjenja o kakvoj se naknadi za prijevremenu otplatu kredita radi.

13. Naime ovdje valja naglasiti da prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode protivnika prema tome na tuženiku je bio teret dokazivanja da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljem o spornoj naknadi, o visini predmetne naknade i svrsi predmetne naknade a tuženik u tom pravcu sudu nije pružio konkretne dokaze stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu u cijelosti neosnovani.

14. Naime iz stanja spisa proizlazi da je u ovom konkretnom predmetu tuženik predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja saslušati svjedoka GB, djelatnicu tuženika, ali je u kasnijem tijeku postupka podneskom od 31. svibnja 2024. od tog dokaznog prijedloga odustao (list 485) pa stoga tuženik neosnovano ističe da mu nije dopušteno raspravljanje pred sudom.

15. Nadalje pogrešno tuženik navodi da sud nije cijenio dokaze tuženika i nije obrazložio zašto je odbio dokazne prijedloge tuženika.

16. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik podneskom od 31. svibnja 2024. odustao od saslušanja svjedokinje GB a koju je predložio na okolnosti da sporna odredba nije nepoštena odnosno ništetna te je kao dokaz dostavio sudu pisanu izjavu ŠB, zaposlenice tuženika i to na okolnost da ovdje tuženik trpi štetu zbog prijevremene otplate kredita.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane odluke u točki 18.1. jasno naveo da izjavu tog svjedoka nije cijenio jer u ovom konkretnom slučaju predmet spora jest ništetnost predmetne odredbe te posljedično isplata iznosa koju je tuženik naplatio od tužitelja na temelju ništetne odredbe, pa se stoga radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnosti ugovora odnosno ugovorne odredbe.

18. Također iz istih razloga prvostupanjski sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost štete koju je ovdje tuženik trpio zbog prijevremene otplate kredita.

19. Ovdje valja naglasiti da prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud, a ne stranke, odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica stoga su žalbeni navodi tuženika da sud nije dao mogućnost ovdje tuženiku da raspravlja pred sudom čime je povrijeđeno pravo na jednakost oružja u cijelosti neosnovani.

20. Točno je da se ovdje sud pogrešno poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. a na što osnovano ukazuje tuženik, jer u ovom konkretnom slučaju Ugovor o kreditu je zaključen 14. listopada 2009. pa je stoga u primjeni Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 - dalje: ZZP/07) a koji je stupio na snagu 8. ožujka 2007. pa je stoga u primjeni odredba čl. 96. ZZP/07 a koja je identična odredbi čl. 81. ZZP/03.

21. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača st. 2. istog članka je određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

22. Prema tome sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti izlaznu naknadu kod prijevremene otplate kredita.

23. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, st. 2. je određeno da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

24. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, jer je odredba nametnuta po principu “uzmi ili ostavi” slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa (čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22).

25. Također pravilan je pravni zaključak suda da je ovd je tužitelj dokazao svoje svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP-a.

26. Ovdje valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

27. Stoga je pravilno sud zaključio da u ovom konkretnom slučaju nije odlučno je li tuženik kod prijevremene otplate kredita trpio štetu jer kao što je naprijed rečeno u ovom konkretnom slučaju se radi o restitucijskom zahtjevu kao posljedice ništetnosti sporne odredbe a ovdje tuženik u tom pravcu nije sud pružio dokaze kako to je već naprijed obrazloženo.

28. Prvostupanjski sud je radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva a kojim tužitelj traži isplatu proveo financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću, a koji nalaz je sud prihvatio kao stručnog i obrazloženog, te je vještak temeljem dostupne dokumentacije utvrdio da je ovdje tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu od 1.954,27 EUR, dana 14. lipnja 2022.

29. Suprotno žalbenim navodima tužene, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

30. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su -IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teči od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovani.

31. Prema tome kako se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnosti ugovora odnosno ugovorne odredbe pa stoga zastarni rok teče od kada je ta ništetnost ustanovljena.

32. Također u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate, sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO -a da je ovdje tuženik nesavjestan stjecatelj stoga kamata teče od dana stjecanja predmetne naknade (naknada naplaćena 14. lipnja 2022.) a prema postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj traži zakonsku zateznu kamatu od 22. lipnja 2022.

33. Prema tome žalbeni navodi tuženika proizlaze iz pogrešnog tumačenja relevantnih odredbi materijalnog prava i pravnih izvora koji se primjenjuju u ovom konkretnom slučaju.

34. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

35. Tuženik je odbijen s potraživanjem troška ovog žalbenog postupka jer isti nije uspio u ovom žalbenom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 14. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević