Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2126/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Davoru Perušku, odvjetniku u Puli, M. Marulića 31 i II. tužiteljice SŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Đuri Čubrilu, odvjetniku u Puli, Škaljerova 9, protiv tuženika Grad Pula-Pola, Pula, Forum 1, OIB: 79517841355, radi sklapanja ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-735/2022-97 od 24. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-735/2022-97 od 24. veljače 2026. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom VI. izreke u dijelu u kojem je odlučeno da I. tužiteljica i tuženik snose svoje troškove postupka .

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 599,62 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev I. i II. tužiteljice za utvrđenjem da je među parničnim strankama dana 14. srpnja 2011. zaključen Ugovor o kupoprodaji nekretnina sadržaja pobliže navedenog u točki I.1. izreke prvostupanjske presude kao i tužbeni zahtjev kojim se tuženiku nalaže da tužiteljicama na ime plaćanja kupoprodajne cijene isplati iznose od 35.574,27 eura i

19. 972,87 eura (točka I. izreke).

Također, odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev I. i II. tužiteljice da se naloži tuženiku da sa tužiteljicama u zakonom propisnoj formi sklopi Ugovor o kupoprodaji nekretnina sadržaja pobliže navedenog u točki II/1) izreke jer će u protivnom ugovor zamijeniti presuda (točka II. izreke).

Odbijen je tužbeni zahtjev II. tužiteljice za isplatom iznosa od 19.742,87 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. srpnja 2011. do isplate (točka III. izreke).

Tuženiku je naloženo da I. tužiteljici isplati iznos od 55.317,14 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka IV. izreke), dok je tužbeni zahtjev I. tužiteljice za isplatom zateznih kamata za razdoblje od 14. srpnja 2011 . do presuđenja do isplate odbijen (točka V. izreke). Na kraju, određeno je i da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (točka VI. izreke)

2. Protiv točke IV. i VI. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 , 146/25 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti.

3. I. tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u žalbenom dijelu postupka je zahtjev I. tužiteljice za isplatom iznosa od 55.317,14 eura sa pripadajućim zateznim kamatama s osnove vrijednosti nekretnina kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica], obje kčbr. upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

6. Odlučujući o tom dijelu tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja je utvrdio da kčbr. [katastarska čestica] ima površinu od 423 m[2] , dok kčbr. [katastarska čestica] ima površinu od 8 m , te da iste u naravi sada predstavljaju uređenu komunalno opremljenu ulicu. Također, utvrdio je da se tuženik podneskom od 16. srpnja 2014. očitovao da ne osporava pravo na naknadu za zemljište za faktično izvedenu prometnicu, već da spori samo visinu naknade. Na kraju, sud prvog stupnja utvrdio je da vrijednost kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica] koje su oduzete I. tužiteljici i njezinim prednicama iznosi ukupno 55.317,14 eura.

7. Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja je, primjenom odredbe čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, - dalje: ZOO) tužbeni zahtjev I. tužiteljice za isplatom iznos od 55.317,14 eura prihvatio.

8. Tuženik žalbom osporava pobijanu presudu ističući u žalbi da je tužiteljica na ročištu održanom dana 16. veljače 2023 preinačila tužbu čemu se tuženik protivio, a o kojoj preinaci sud nije donio odluku. Također, u žalbi ističe da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je na strani I. tužiteljice došlo do umanjenja imovine jer je ista i dalje kao vlasnica upisana u zemljišnim knjigama na navedenim nekretninama, te da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio prigovor zastare.

9. Međutim, predmetni žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Tuženik tako u žalbi ističe da je I. tužiteljica na ročištu održanom dana 16. veljače 2023. preinači la tužbu o kojoj preinaci sud prvog stupnja nije odlučio. Međutim, I. tužiteljica na ročištu održanom dana 16. veljače 2023. uopće nije preinačila tužbu. Naime, u tužbi tužiteljica je već u prvotnoj tužbi podnijetoj 13. ožujka 2013 . zajedno sa tadašnjim, sada preminulim, tužiteljicama DŠ i ĆŠ podnijela novčani zahtjev za isplatom iznosa od ukupno 55.317,14 eura u kunskoj protuvrijednosti, a koji novčani zahtjev je istaknut u obliku drugog eventualnog tužbenog zahtjeva. Tijekom postupka tužiteljice DŠ i ĆŠ su preminule, pa kako je I. tužiteljica njihova nasljednica, ista je na ročištu održanom dana 16. veljače 2023. uskladila tužbeni zahtjev s novom procesnom situacijom na način da je sada istaknula da potražuje cjelokupni iznos od 55.317,14 eura dijelom osobno, a dijelom kao nasljednica svojih prednica DŠ i ĆŠ. Dakle, I. tužiteljica je na ročištu nije preinačila tužbu jer je i prije navedenog ročišta i to od početka postupka tada sa tužiteljicama ĆŠ i DŠ potraživala isti iznos tj. iznos od 55.317,14 eura. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da sud prvog stupnja nije odlučio o preinaci tužbe jer, kako je ranije navedeno, do preinake tužbe nije došlo. Stoga u konkretnom slučaju nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. ZPP koju sadržajno ističe tuženik.

10. Međutim, iako je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje pogrešno je primijenio materijalno pravo. Naime, u postupku je na temelju provedenog uviđaja i nalaza i mišljenja geodetskog vještaka utvrdio da sporne nekretnine za koje I. tužiteljica zahtijeva naknadu predstavlja komunalno opremljenu ulicu dijelom sa sjeverne i južne strane ograđenu zidovima pri čemu iste dijelom predstavljaju dio zelenog pojasa. Dakle, predmetne nekretnine oduzete su I. tužiteljici i njezinim prednicama bez provođenja pravnog postupka i to radi izgradnje ulice, te se iste više ne mogu vratiti u posjed I. tužiteljici u obliku kakve su prije bile. Tuženik je dakle, izgradnjom ulice preko nekretnina u vlasništvu I. tužiteljice i njezinih prednica proveo faktično izvlaštenje. Stoga I. tužiteljica ima osnove da joj tuženik isplati tržišnu vrijednost nekretnina, ali ne s osnove izvanugovornog odnosa naknade štete, već s osnove izvanugovornog odnosa stjecanja bez osnove (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-750/2022 od 13. rujna 2022. i Rev- 662/2024 od 14. svibnja 2024.), Stoga je tužbeni zahtjev I. tužiteljice valjalo prihvatiti , ne temeljem odredbe čl. 1046. ZOO, već temeljem čl. 1111. st. 1. ZOO, te o tužbenom zahtjevu odlučiti na jednak način.

11. Neosnovani su i tuženikovi prigovori koji se odnose na prigovor zastare. Naime, I. tužiteljica i njezine prednice (ranije također tužiteljice) Đ i DŠ bile su nedvojbeno u pregovorima s tuženikom oko isplate naknade odnosno kupoprodajne cijene za predmetne nekretnine. Tek s donošenjem zaključka od 14. srpnja 2011. I. tužiteljica i njezine prednice su saznale da im tuženik neće isplatiti niti kupoprodajnu cijenu, a niti bilo kakvu naknadu za nekretnine, pa je tada u konkretnom slučaju nastao i obvezni odnos stjecanja bez osnove jer su tek od tada (14. srpnja 2011.) I. tužiteljica i njezine prednice mogle, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, potraživati naknadu vrijednosti postignute koristi koju je tuženik ostvario, a sve s obzirom da vraćanje nekretnina više nije bilo moguće jer je preko istih izgrađena ulica, te da do kupoprodaje nekretnina nije došlo. Stoga u konkretnom slučaju rok zastare za naknadu postignute koristi, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO, je počeo teći 16. srpnja 2011., pa kako su tužbu I. tužiteljica i njezine pravne prednice podnijele 13. ožujka 2013. čime su, sukladno odredbi čl. 241. ZOO, prekinule zastaru, to tražbina I. tužiteljice nije zastarjela. To pogotovo kada se ima i u vidu da tražbina I. tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina.

12. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da je visinu tužbenog zahtjeva I. tužiteljice trebalo utvrditi prema stanju i cijenama iz rujna 2009. godine. Naime, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, ako vraćanje imovine nije moguće stjecatelj je dužan nadoknaditi vrijednost postignute koristi. U takvom slučaju, visina postignute koristi utvrđuje se prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude (istovrsno pravno shvaćanja zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-64/04 od 30. lipnja 2005.). Stoga je visinu naknade postignute koristi valjalo dosuditi prema visini koja je utvrđena na dan donošenja prvostupanjske presude, a kako je to u konačnici i učinio prvostupanjski sud.

13. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvatio i primjenom odredbe čl. 1046. ZOO. Međutim, kako je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1111. st. 1. ZOO o tužbenom zahtjevu valjalo odlučiti na jednak način (čl. 369. st. 2. ZPP), to pogrešna primjena materijalnog prava nije imala za posljedicu donošenje nepravilne odluke. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

14. I. tužiteljica u odgovor na žalbu ističe i da je žalba tuženika nepravovremena i da bi istu trebalo odbaciti. Međutim, takvi navodi I. tužiteljice također nisu osnovani. Naime, sud prvog stupnja je, nakon što prvotno zakazano ročište radi objave i uručenja presude nije održano 16. siječnja 2026. nije održano zbog spriječenosti sutkinje, novo ročište zakazao rješenjem od 24. veljače 2024. i to za isti dan tj. 24. veljače 2026. Navedeno rješenje od 24. veljače 2026. tuženik nije primio prije održavanja ročišta za objave i uručenja presude, već je isto primio istog dana kada je primio i pisani otpravak presude tj. dana 11. ožujka 2026. tako da od tada tuženiku počinje teći rok za žalbu. Tuženik je žalbu podnio 24. ožujka 2026. dakle, u zakonskom roku od 15 dana tako da su navodi I. tužiteljičinog odgovora na žalbu koji se odnose na nepravovremenost podnijete žalbe neosnovani.

15. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 2. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu.

16. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

17. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 14. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj