Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2481/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis kao predsjednika vijeća, Ane Gradišek kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Željke Rožić Kaleb, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koga zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-3048/2025-11 od 13. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-3048/2025-11 od 13. siječnja 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, suđeno je:

„I Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 7. ožujka 2007. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora koje glase:

- u čl. 10: Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate…“

- u čl. 12.3: Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem platiti Banci i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita…“

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju 248,60 eura te zatezne kamate koje teku na taj iznos od 15. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska

središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 220,68 eura sa zateznim kamatama koje teku od 13. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.“

2. Presudu pobija tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog povrede 9odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. Toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 -u daljnjem tekstu ZPP). Predlaže, prihvatiti navode žalbe i preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno, presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi čl. 10. i čl. 12.3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena i ispunjena obveza tužitelja radi isplate tzv. ulazne naknade koja podrazumijeva troškove obrade zahtjeva i odobravanja kredita, te isplatu izlazne naknade po osnovi prijevremene otplate kredita.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 -u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu dana 7. ožujka 2007. kojim je tuženik odobrio kredit za kupnju stambenog objekta. Utvrdio je da je prema čl. 12.3. Ugovora tužitelj preuzeo obvezu isplate ulazne naknade od 1,00% od iznosa odobrenog kredita i da je to na dan obračuna i isplate iznosilo 248,60 eur. Jednako tako, utvrđeno je kako je odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu ugovoreno kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita za što je tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno svojoj Odluci. Tužitelj je prijevremeno otplatio kredit i po toj je osnovi isplatila tuženiku iznos izlazne naknade od 73,00 Eur. Ove činjenice nisu bile sporne, dok je bilo sporno jesu li odredbe čl. 10. i čl. 12.3. Ugovora ništetne.

9. Polazeći od odredbi čl. 3., čl. 81., čl. 83., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.- dalje ZZP) u svezi sa čl. 3., 4., 6., 7., 8., 322., 323. st. 1., 324. st. 1., 1024. st. 2. do 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje ZOO), te analizirajući isprave u spisu i iskaz tužitelja sud prvog stupnja je ocijenio da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo jer je Ugovor kao i sporne odredbe unaprijed formulirao tuženik na standardiziranom obrascu bez da je tužitelj kao potrošač imao odnosno mogao imati utjecaja na njezin sadržaj. Na taj je način tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. To zato jer tužitelju nije pojašnjena struktura troškova koji se odnose na ulaznu i izlaznu naknadu, pa bez informirane obavijesti tužitelj nije mogao zaključiti odgovaraju li troškovi stvarno pruženim uslugama, a niti je tuženik u postupku dokazao suprotno.

10. Kako je sud prvog stupnja našao osnovanim zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u tom je dijelu usvojio deklaratorne tužbene zahtjeve pozivom na prednje citirane zakonske odredbe, te je usvojio i zahtjeve radi isplate nakon što je otklonio tuženikov prigovor zastare.

Naime, sud je ocijenio kako novčani zahtjev nije u zastari jer da ista teče tek od pravomoćnosti sudske odluke o ništetnosti ugovorne odredbe, čime je tužba podnesena 29. travnja 2025. u okviru roka iz čl. 225. ZOO. Tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja i nametnuo je tužitelju sklapanje ugovora s ništetnim odredbama zato je kao nesvjesni stjecatelj dužan platiti kamatu koja teče od dana plaćanja naknade, sve prema odredbama čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

11. Tuženik u žalbi tvrdi kako sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Naprotiv radi se o jasnim, laku uočljivim i razumljivim odredbama, dok ugovaranje spornih naknada u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo zakonom zabranjeno, pri čemu ove naknade po svojoj prirodi predstavljaju cijenu na ime troškova obrade kredita odnosno iznos štete koju tuženik ima zbog prijevremene otplate kredita i čije bi utvrđivanje u vrijeme njegova sklapanja bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Takve su odredbe bile jasne tužitelju, stoga ne stoji zaključak suda da bi se radilo o neodređenim ili neodredivim naknadama zbog čega nije bilo potrebe provoditi test poštenosti. Nadalje, tuženik u žalbi osporava pravilnost utvrđenja iz provedenog testa poštenosti tvrdeći kako sud utvrđenje o izostanku pregovora temelji isključivo na iskazu tužitelja, pri čemu da ne stoje ni utvrđenja o nesvjesnom postupanju tuženika i nastanku značajne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača. Kako je sve ove okolnosti uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, sud prvog stupnja ocijenio na pogrešan način, time po stajalištu tuženika nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama i činjenično je stanje pogrešno utvrđeno.

12. Ovaj se žalbeni navod ne prihvaća jer je prvostupanjska presuda jasna, razumljiva, neproturječna sebi i dokazima iz spisa predmeta, te sadrži razloge o svima odlučnim činjenicama koje su izvedeni ocjenom svih dokaza i u okviru tvrdnji i prigovora stranaka u odnosu na konkretan predmet. Stoga nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ni ijedna druga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP pa je presudu moguće ispitati.

13. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom je presuda utemeljena na pravilnoj primijeni materijalnog prava.

14. Tuženik u žalbi tvrdi kako se radi o transparentnim odredbama zbog čega se sud nepotrebno bavio provođenjem testa poštenosti. Osporava i pravilnost utvrđenja da bi se radilo o nepoštenoj odredbi koja bi na štetu tužitelja uzrokovala znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

15. Prije svega valja navesti kako nedostatak zakonske zabrane ne čini utužene naknade valjanom već je potrebno u svakom pojedinom slučaju provesti test poštenosti kako je sud prvog stupnja i postupio i osnovom rezultata dokazivanja ocijenio da se radi o ništetnim i nepoštenim odredbama o kojima se nije pregovaralo. Ujedno je za reći kako tuženik neosnovano navodi kako se radi o transparentnim odredbama, naprotiv s pravom je sud prvog stupnja ocijenio da tome nije tako i o tome dao razloge nalazeći da su odredbe neodređene i neodredive jer tužitelj nije bio upoznat sa strukturom troškova iz čega se izvodi zaključak da se nije radilo o razumljivim odredbama. To zato jer, iako je prihvatljiva tuženikova tvrdnja da je imao određene troškove na ime obrade kredita iste nije specificirao i naveo u nominalnom iznosu, već u postotku od glavnice kredita, što ukazuje na zaključak da se ne radi o realnim troškovima budući ovise o visini kredita čime citirana ugovorna odredba odstupa od čl. 59. st. 1. ZZP.

Razumljivost ugovorne odredbe ne promatra se na gramatičkoj razini, već je potrebno udovoljiti uvjetu da se potrošaču daju sve potrebne obavijesti kako bi donio informiranu odluku i shvatio koje ekonomske posljedice proizlaze iz preuzete obveze. Tome u ovom slučaju nije udovoljeno jer odredba o ulaznoj naknadi nije razumljiva, kao ni ona o izlaznoj naknadi koja se vezuje za Odluku banke.

16. Stoga iako je visina ulazne naknade na gramatičkoj razini bila poznata i tužitelj je o istoj bio informiran, dok o visini odnosno parametrima koji utječu na visinu izlazne naknade nije imao nikakvih informacija, za zaključiti je kako informiranost podrazumijeva znanje o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknada, te svrsi istih odnosno znanje za koju se to uslugu troškovi podmiruju, što je sve u konkretnom slučaju izostalo kako je to sud prvog stupnja pravilno utvrdio.

Test poštenosti provodi se u odnosu na sve okolnosti slučaja koje su prethodile sklapanju ugovora i one koje su bile prisutne tijekom sklapanja istog da bi se preispitao odnos između iznosa naknade i pružene usluge. Iz rezultata dokaznog postupka slijedi kako je u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac nametnuo tužitelju sporne odredbe osnovom kojih je naknade morao platiti da bi ostvario odnosno prijevremeno otplatio kredit (iskaz tužitelja), čime banka nije vodila računa o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača i time je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja i na štetu tužitelja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana.

Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o kreditu za kupovinu stana (a ne traktora, kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud u obrazloženju -toč.17), te da tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj spornih odredbi, te da visina tih naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama, za zaključit je da je navedeno uzrokovalo značajnu neravnotežu u položaju ugovornih stranaka.

Identična pravna shvaćanja izražena su u predmetima C-84/19 i C- 224/19, te u odluci Vrhovnog suda Rev-673/2023 u činjenično istovjetnoj situaciji iz koje proizlazi da kod ocjene postojanja dobre vjere valja uzeti u obzir cjelovito tuženikovo ponašanje u ugovornoj i predugovornoj fazi i u odnosu na odredbe koje čine bitne sastojke ugovora. Budući je tuženik u svojstvu stranke sudjelovao u kolektivnom sporu Potrošač (Pž- 7193/13) i da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača time što im je nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za zaključiti je iz svih okolnosti slučaja, kako tuženikovo nepoštenje nije prestalo ugovaranjem glavnog predmeta ugovora, naprotiv obuhvatilo je i predmetnu akcesornu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja.

17. Utoliko tuženik bez osnove tvrdi da bi činjenice o provedenom testu poštenosti bile pogrešno utvrđene odnosno da iskaz tužitelja kojeg je sud prihvatio ne bi predstavljao dostatan dokaz za utvrđenje o izostanku pregovara. Naprotiv, tužitelj je dokazao tvrdnju o izostanku pregovora u predugovornoj fazi, dok tuženik na te okolnosti nije predložio dokaze iako prema odredbi je čl. 81. st. 4. ZZP na njemu leži teret ovog dokaza jer je Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu.

18. Jednako kao što je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredbi ZZP kada je utvrdio odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ništetnim, tako je pravilno primijenio odredbe ZOO i ocijenio da tražbina nije u zastari te udovoljio zahtjevu radi isplate, jer zastara počinje teći pravomoćnošću odluke o utvrđenju ništetnosti ugovornih odredbi koji se zaključak zasniva na ustaljenoj sudskoj praksi. Jednako tako, ovaj sud prihvaća stajalište suda prvog stupnja koje je također utemeljeno na recentnoj praksi Vrhovnog suda prema kojoj je zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO i dužan je platiti kamate od dana stjecanja u odnosu na koju zastara počinje teći pravomoćnošću odluke u ovom sporu. Pozivanje na druge odluke nacionalnih sudova nisu od utjecaja jer se donošenjem odluke VSRH u predmetu Rev-673/2023 sudska praksa ujednačila te sudovi na svim instancama prihvaćaju pravna shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda.

19. S obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

20. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1.ZPP), tako i visini troškova (čl. 155. ZPP) koji su odmjerena.

21. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova istog.

U Zagrebu, 14. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Andrina Raspor Flis