Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-249/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika, CROATIA osiguranje d.d., V. Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12754/2019-26 od 20. studenog 2024., na sjednici vijeća (radni sastanak) 14. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-12754/2019-26 od 20. studenog 2024.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja je odlučeno:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku, Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 iznos od 3.410,98 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 14. studenog 2019. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana."
II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, da nadoknadi tuženiku, Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, parnične troškove u iznosu 265,45 eura, u roku 15 dana.“
2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je izjavio žalbu zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) kojom predlaže preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti ili predmet vratiti na ponovno odlučivanje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena koja od bitnih povreda parničnog postupka na koje sud, sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja s osnova naknade štete prouzročene isplatom invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada svojem osiguraniku LČ, za razdoblje od 1. ožujka 2017. do 30. rujna 2019. Tužitelj je u tom razdoblju tuženiku isplatio iznos od 51.400,17 kuna od čega potražuje iznos od 25.700,08 kuna (50% po osnovi ozljeda izvan rada - prometna nesreća) odnosno od 3.410,98 eura sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 14. studenog 2019. do isplate.
5.1. U predmetnom postupku provedeno je financijsko vještačenje radi utvrđenja razlike između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu. Prema nalazu i mišljenju vještaka, pretpostavljena invalidska mirovina koja bi bila određena osiguraniku tužitelja u slučaju ozljede na radu bila bi veća od invalidske mirovine određene Rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 19. prosinca 1996. za 16,76 %.
5.2. Slijedom toga, sud utvrđuje da je utvrđeno kako bi iznos pretpostavljene invalidske mirovine osiguranika tužitelja određen u slučaju ozljede na radu bio veći od iznosa invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje na temelju rješenja od 19. prosinca 1996. te da tužitelj izvršenim isplatama nije pretopio nikakvu štetu slijedom čega je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
6. U žalbenom postupku sporno je po kojem propisu tužitelj ima pravo potraživati štetu te je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju utuženi iznos. Tužitelj osporava primjenu odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP) te smatra da je trebalo primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, br. br. 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, dalje: ZOMO), odnosno da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
7. Člankom 27., stavcima 1. – 3. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), stvarnom štetom u smislu st. 1. smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.), a razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).
8. Nadalje, odredbama ZOMO-a, za kojeg tužitelj smatra da se ima primijeniti u konkretnom predmetu, člankom 161. stavak 1. propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a člankom 161. stavak 2. točka 1. istog članka da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to, među ostalim, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Člankom 164. stavak 1. ZOMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).
9. Pobijanom presudom sud nalazi da se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine te da slijedom navedenog, tužitelju nije nastala stvarna šteta u smislu odredbe članka 27. ZOOP-a.
10. Ovakvo shvaćanje prihvaća i ovaj sud.
11. Naime, u konkretnom postupku radi se o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja motornog vozila štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine pa treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Odredbama ZOOP-a reguliran je ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak, a prema kojem je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ZOOP-u i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja (čl. 8. st. 1. ZOOP-a), isti uređuje opseg osiguranog pokrića, odnosno rizike koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića. S obzirom na navedeno, na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP, pa se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik već je njegova obveza regulirana ZOOP- om temeljem kojega je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti pa stoga tuženik može odgovarati samo u okv iru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 66/2022-2 od 1. veljače 2022., a istovjetna shvaćanja zauzeta su, među ostalim, i u odlukama Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.). Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj valjalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to članka 27. ZOOP-a, kako to sud prvog stupnja pravilno zaključuje.
12. Stoga u ovom postupku, u kojem se o pravnom osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja i trebalo raspravljati temeljem članka 27. ZOOP-a, nije utvrđeno postojanje razmjernog iznosa mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku i koja bi predstavljala razliku u skladu s člankom 27. stavak 3. ZOOP-a i koju bi bio dužan podmiriti tuženik u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.
13. Dakle, nije utvrđeno da je isplatom priznate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja, tužitelju nastala šteta koja bi se sastojala u razlici između utvrđene invalidske mirovine i one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.
14. Slijedom navedenog, a kako tužitelju nije nastala stvarna šteta u smislu članka 27. stavak 2. ZOOP-a, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva.
15. Kako nisu osnovani žalbeni navodi, a niti su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 14. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Marijan Vugić
