Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3225/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, zastupanog po punomoćnici po zaposlenju ĐĐ, dipl.iur., protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri d.o.o., odvjetnicima u Pisarnici u Osijeku, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-217/2020-29 od 2. svibnja 2025., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-217/2020-32 od 26. svibnja 2025., na sjednici vijeća dana 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-217/2020-29 od 2. svibnja 2025., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-217/2020-32 od 26. svibnja 2025., u dijelu pod točkom I. izreke te u dijelu pod točkom II izreke u kojem se nalaže tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.187,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P- 217/2020-29 od 2. svibnja 2025., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P- 217/2020-32 od 26. svibnja 2025., u dijelu pod točkom II izreke u kojem se nalaže tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 562,50 eura eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i sudi:

„Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 562,50 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. svibnja 2025. do isplate.“

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je odlučeno:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB: 22694857747 Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623 uplati iznos od 10.473,91 eur = 78.915,67 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

II Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, da tuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR (jednu tisuću sedam stotina pedeset eura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, za više zatraženi iznos od 325,66 EUR (tri stotine dvadeset i pet eura i šezdeset i šest centi), na ime troškova parničnog postupka.“

2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena koja od bitnih povreda parničnog postupka na koje, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku VĐ, u razdoblju od 1. lipnja 2017. do 30. travnja 2020., zbog profesionalne nesposobnosti za rad uslijed ozljede i bolesti, zbog prometne nesreće koju je prouzročila CĐ iz [adresa], upravljajući automobilom marke Mercedes E 270 CDI, registarskih oznaka [registarska oznaka], koje je u trenutku prometne nezgode bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti: [broj police osiguranja].

6. U žalbenom postupku sporno je po kojem propisu tužitelj ima pravo potraživati štetu te je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju utuženi iznos. Tužitelj osporava primjenu odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP) te smatra da su mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, dalje: ZOMO) te da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

7. U predmetnom postupku, u pisanom nalazu i mišljenju (stranica spisa 86-92), stalni sudski vještak naveo je da isplaćena invalidska mirovina osiguraniku IĐ u razdoblju 1. lipnja 2017. do 30. travnja 2020. iznosi 78.915,67 kn. Stalni sudski vještak dostavio je dopunu nalaza i mišljenja (stranica spisa 426-433) te je naveo kako postoji razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja broj: 67610 od 16. studenog 2009. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu te da ista iznosi 1.826,21 HRK ili 242,38 EUR-a.

7.1. Sud pobijanom odlukom obrazlaže kako ne može prihvatiti relevantnom dopunu nalaza i mišljenja, budući da su vještakova utvrđenja o postojanju razlike u opreci s materijalnim dokazima u spisu, jer osiguranik tužitelja temeljem rješenja tužitelja broj: 67610 od 16. studenog 2009. i ostvaruje pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, stoga ne može postojati razlika između invalidske mirovine i mirovine koja bi mu bila isplaćivana zbog ozljede na radu kako vještak navodi, a navedeni zaključak žalbenim navodima nije doveden u pitanje.

7.2. Nastavno na navedeno, sud nije prihvatio dopunski nalaz i mišljenje, a nije ga prihvatio niti sam tužitelj jer je naveo da razlika ne postoji, pa stoga, kako tužitelj nije dokazao da postoji razmjerni dio na koji bi tužitelj imao pravo primjenom odredbe članka 27. ZOOP-a, sud je odbio tužbeni zahtjev.

8. Člankom 27., stavcima 1. – 3. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), stvarnom štetom u smislu st. 1. smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.), a razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

9. Nadalje, odredbama ZOMO-a, kojeg tužitelj smatra mjerodavnim u konkretnom predmetu, člankom 161. stavak 1. propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, a člankom 161. stavak 2. točka 1. istog članka da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, i to, među ostalim, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Člankom 164. stavak 1. ZOMO-a propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete).

10. Pobijanom presudom sud nalazi da se u konkretnom slučaju ima ju primijeniti odredbe ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine te da slijedom navedenog, tužitelju nije nastala stvarna šteta u smislu odredbe članka 27. ZOOP-a.

11. Ovakvo shvaćanje prihvaća i ovaj sud.

12. Naime, u konkretnom postupku radi se o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja motornog vozila štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine pa treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Odredbama ZOOP-a reguliran je ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak, a prema kojem je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ZOOP-u i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja (čl. 8. st. 1. ZOOP-a), isti uređuje opseg osiguranog pokrića, odnosno rizike koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića. S obzirom na navedeno, na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i opsega obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP, pa se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik već je njegova obveza regulirana ZOOP- om temeljem kojega je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti pa stoga tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 66/2022-2 od 1. veljače 2022., a istovjetna shvaćanja zauzeta su, među ostalim, i u odlukama Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.). Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj valjalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. ZOOP-a, kako to sud prvog stupnja pravilno zaključuje.

13. Osim toga, nesporno je da je osiguraniku tužitelja utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu zbog povrede na radu što je osnova isplate povodom koje tužitelj tvrdi da mu je nastala šteta te, stoga, razmjerni iznos invalidske mirovine, kako to predviđa članak 27. stavak 3. ZOOP-a, koji bi bio utvrđen osiguraniku tužitelja u slučaju povrede na radu ne bio drugačiji od onog koji je osiguraniku tužitelja priznat i isplaćen, odnosno s obzirom na to da tužitelj potražuje dio isplaćene invalidske mirovine s osnove povrede na radu, ne postoji razlika između isplaćene invalidske mirovine i one koja bi se osiguranici tužitelja isplaćivala zbog povrede na radu.

14. Dakle, isplatom priznate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja s osnove povrede na radu, tužitelju nije nastala šteta koja bi se sastojala u razlici između utvrđene invalidske mirovine po toj osnovi i one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu budući da bi takva šteta postojala tek u slučaju da je iznos isplaćene invalidske mirovine s osnove povrede na radu veći od iznosa invalidske mirovine utvrđene u slučaju povrede na radu, a što ovdje, nije slučaj.

15. Slijedom navedenog, a kako tužitelju nije nastala stvarna šteta u smislu članka 27. stavak 2. ZOOP-a, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva.

16 Kako nisu osnovani žalbeni navodi, a niti su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u dijelu pod točkom I izreke.

17. Odluku o troškovima tužitelj pobija u dijelu u kojem su tuženiku priznati troškovi za sastav 4 obrazložena podneska (podnesci od 1. ožujka 2021., 2. lipnja 2022., 19. lipnja 2024. i 20. prosinca 2024.), u iznosu od po 200,00 eura uvećano uza PDV 25%, odnosno po 250,00 eura za svaki. Smatra da isti nisu bili potrebni u smislu odredbe članka 155. ZPP-a.

17.1. Uvidom u spis, utvrđeno je da podnesak od 2. lipnja 2022. sadržajno predstavlja očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno osporavanje istog. Kako se radi o obrazloženom podnesku, isti je pravilno priznat u iznosu od 200,00 eura uvećano za PDV 25%, sukladno vrijednosti predmeta spora i odredbi Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023, 107/2025, dalje: Tarifa).

17.2. Podneskom od 1. ožujka 2021. tuženik samo predlaže dopunu vještačenja te ističe sudsku praksu u odnosu na pravno pitanje koje sporno u ovom postupku, a što je sadržajno isticao već i u odgovoru na tužbu. Stoga je navedeni podnesak valjalo priznati sukladno odredbi Tbr. 8/4 Tarife, tj. kao 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8, odnosno 50,00 eura što uvećano za PDV 25% iznosi 62,50 eura. Dakle, ukupno priznati iznos od 250,00 eura umanjuje se za razliku od 187,50 eura.

17.3. Nadalje, podneskom od 19. lipnja 2024. tuženik se očitovao na raniji podnesak tužitelja, međutim i tim podneskom tuženik ističe pravna shvaćanja i sudsku praksu u odnosu na pravno pitanje sporno u ovom predmetu, pa je stoga i taj podnesak valjalo priznati sukladno odredbi Tbr. 8/4 Tarife, tj. kao 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8, odnosno 50,00 eura, što uvećano za PDV 25% iznosi 62,50 eura. Dakle, ukupno priznati iznos od 250,00 eura umanjuje se za razliku od 187,50 eura.

17.4. Konačno, podneskom od 20. prosinca 2024. tuženik ističe kako ne osporava dopunu nalaza i mišljenja vještaka pa je i taj podnesak valjalo priznati sukladno odredbi Tbr. 8/4 Tarife, tj. kao 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8 , odnosno 50,00 eura, što uvećano za PDV 25% iznosi 62,50 eura. Dakle, ukupno priznati iznos od 250,00 eura umanjuje se za razliku od 187,50 eura.

17.5. Dakle, troškove postupka valjalo je umanjiti za iznos od 562,50 eura (3 x 187,50 eura i u tom dijelu preinačiti odluku o troškovima te odbiti zahtjev tuženika, a u ostalom dijelu, od 1.187,50 eura (kao razlike između 1.750,00 eura prema pobijanoj odluci i 562,50 eura), potvrditi.

18. Stoga je, u odnosu na odluku o troškovima postupka, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 380. točke 2. ZPP-a, valjalo odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, odnosno istu dijelom potvrditi (za iznos od 1.187,50 eura), a na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a i članka 380. točke 3. ZPP-a odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude, odnosno istu dijelom preinačiti i odbiti zahtjev za trošak (za iznos od 562,50 eura).

19. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 14. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić