Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-578/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužiteljice KM OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2938/2025-10 od 29. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2938/2025-10 od 29. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke suđeno je:

„Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o brzom gotovinskom kreditu broj [broj kredita], sklopljenog dana 13.10.2004.g. između tužiteljice KM kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle članak 1. Ugovora kojim je određeno: "Korisnik kredita obvezuje se platiti jednokratnu naknadu u visini od 3,00 % od iznosa kredita."

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u iznosu od 1. 231,18 eura sa zateznim kamatama tekućim od 29. prosinca 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) predlažući da se ista preinači i tužba odbaci, podredno odbije tužbeni zahtjev. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o brzom gotovinskom kreditu broj [broj kredita], sklopljenog dana 13. listopada 2004. između tužiteljice KM kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, kojima je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku pla ti naknadu za obradu kredita.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Suprotno navodima iz sadržaja žalbe, prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i primijenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Stoga se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje s aspekta prava na obrazloženu odluku iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010., 5/2014.) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002. i 1/2006.).

7. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 13. listopada 2004. zaključili Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 10.000,00 kn,

-da nije sporno da je u ugovornoj odredbi čl. 1. određeno da je korisnik kredita dužan platiti davatelju kredita iznos od 3,00 % od vrijednosti kredita, na ime naknade za obradu kredita,

-da je saslušana tužiteljica koja je izjavila da je 2004. godine zaključila ugovor o kreditu, čija namjena je bila da sredstvima kredita podmiri određena dugovanja i zatvori nedopuštene minuse na svom računu i na računu supruga, te kupiti određene stvari za sebe i dijete, da joj novci nisu trebali ni za kakvo poslovanje, već isključivo za potrebe obitelji, dakle za osobne i privatne svrhe, da se nije puno razumjela u problematiku kredita i da je smatrala da odredba o naknadi za obradu kredita treba biti dio ugovora, da nije mogla utjecati na sadržaj ugovora o kreditu, jer je ugovor već bio unaprijed sastavljen, da nije imala obrt niti trgovačko društvo u vrijeme sklapanja ugovora, da je ugovor pročitala i da je razumjela da treba platiti naknadu za obradu kredita,

-da je tužiteljica zaključila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, jer se radi o ugovoru o kreditu za podmirenje dugovanja (zatvaranje nedopuštenih minusa na tekućim računima) i za kupnju određenih stvari osobne prirode, a ne za poslovanje niti profesionalnu djelatnost,

-da je tužiteljica naknadu u iznosu od 300,00 kn platila dana 30. studenog 2004., o čemu nema spora među strankama,

-da iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da je banka jednostranom odlukom unijela u ugovor o kreditu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, nametnuvši tako korisniku kredita obvezu plaćanja naknade, bez prethodno provedenog pojedinačnog pregovaranja,

-da je iz iskaza tužiteljice razvidno da se nije mogla suprotstaviti takvoj ugovornoj odredbi, te da joj zaposlenici banke uopće nisu objasnili na što se odnosi trošak obrade kredita, da niti u ugovoru o kreditu nema objašnjenja na što se točno odnosi spomenuta naknada i koji su to troškovi koje ima banka, a koje je potrošač dužan posebno plaćati prilikom sklapanja ugovora o kreditu,

-da tuženik nije pružio dokaz o opravdanosti takve odredbe, odnosno nije taksativno naveo što čini troškove obrade kredita,

-da tužiteljica nije mogla sklopiti predmetni ugovor o kreditu ukoliko ne bi pristala na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi koja je, kako proizlazi, ugovorena po principu "uzmi ili ostavi", pa potrošač nije mogao utjecati na tu odredbu ,

-da se radi o jednostranoj odluci banke, koja je bez pregovaranja s drugom stranom, nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je ništetna, sukladno čl. 81. ("Narodne novine", broj 96/2003., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, koji u st. 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. propisuje da, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom, standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,

-da se na predmetnu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti, jer ta odredba nije niti o predmetu ugovora niti o primjerenosti cijene,

-da je dio odredbe čl. 1. koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, suprotan načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

-da nije osnovan prigovor zastare jer je tužiteljica postavila deklaratoran tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi u smislu odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima( „Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO).

8. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbi ZZP/03 ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

9. Iz odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za odobravanje kredita nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužiteljica podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužiteljica tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

10. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

11. Pri tome, ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kredita ne predstavljaju glavni predmet ugovora odnosno odredbe kojima je određen "predmet i cijena ugovora" u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, već predstavljaju odredbe koje su akcesorne prirode, pa stoga iste, i ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu isključene od ispitivanje nepoštenosti (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1214/2024 od 30. listopada 2024., toč.19.1,, Revd-3099/2024 od 3. rujna 2024., toč. 6 i 6.1. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

12. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, pa tako niti na spornu odredbu, a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljici, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje inform irane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužiteljicu informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade, kao što nije dokazivao (ali isto tako niti tvrdio) da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

13. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi tuženika kojima ukazuje da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje mu idu u korist. Prvostupanjski sud je imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (FM protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužiteljici prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

14. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive) , podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 502/2024-2 od 15. svibnja 2024.).

15. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je u ovom predmetu prvostupanjski sud raspravio.

16. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi joj bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i o tome se nije pregovaralo, što upućuje na zaključak da je tužiteljica prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, da je mogla zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremio kao dio standardnog obrasca ugovora.

17. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

18. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

20. Imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

21. Nadalje, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremio tuženik i kad tužiteljica na sadržaj sporne odredbe nije mogla utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati. Stoga je sud dužan, u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se odlučuje o restitucijskom zahtjevu potrošača, utvrditi, među ostalim je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. ZZP/03). Pritom zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu.

22. Prvostupanjski sud je utvrdio da se u konkretnom predmetu radi o „prosječnom potrošaču“, a zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.).

23. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužiteljici prezentirao u čemu se taj trošak sastoji, pravilno je utvrđeno da je tuženik, koji je takvu odredbu nametnuo tužiteljici kao potrošaču, uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

24. Dakle, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita.

25. U odnosu na žalbene navode tuženika da izostanak kondemnatornog zahtjeva za vraćanje stečenoga po osnovi (toga) ništetnog pravnog posla upućuje na zaključak da tužitelj nema pravni interes za deklaratornu zaštitu valja odgovoriti da je zahtjev za utvrđenje ništetnim prethodno pitanje za ostvarenje zahtjeva za vraćanje stečenoga (bez osnove) na temelju toga pravnog posla ili pak drugih zahtjeva kao posljedice ništetnosti pravnog posla. Pravni interes za takav deklaratorni zahtjev ne isključuje sama činjenica što, pored deklaratornog, nije postavljen i kondemnatorni zahtjev.

26. Neosnovani su i tuženikovi žalbeni navodi u pogledu osnovanosti ocjene prigovora zastare. Naime, u konkretnom slučaju se radi o deklaratornom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328. ZOO, identična odredba čl. 110. Zakona o obveznim odnosima/„Narodne novine“, broj 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999, 88/2001.), pri čemu tuženik nije argumentirao na temelju kojih utvrđenih okolnosti bi bile ispunjene pretpostavke za primjenu shvaćanja iz presude Suda Europske unije C-561/21 (Banco Santander) od 25. travnja 2024. koje se referira na rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom.

27. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude. Pravno shvaćanje iz pobijane odluke u skladu je s pravnim shvaćanjem iz odluka Vrhovnog suda Republike broj Rev- 673/2023- 2 od 13. veljače 2024., Rev- 1068/2023-2 od 18. ožujka 2025., Revd-1672/2025-2 od 29. travnja 2025., Revd- 2594/2025-2 od 8. srpnja 2025., Revd-3077/2025-2 od 22. srpnja 2025., Revd- 2161/2025-2 od 14. listopada 2025. i dr.

28. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravo tužitelja na trošak zastupanja na ročištu za objavu jer stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 832/2022), a iz sadržaja spisa razvidno je da je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude (stranica 40 spisa).

29. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

30. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 14. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj