Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2776/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Dora Ružičić Dražić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Maržić i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5472/2025-9 od 30. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5472/2025-9 od 30. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržane u članku 12.3. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od dana 20.03.2007.g. koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. [adresa], OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju CH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.204,65 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. prosinca 2025. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešne ocjene činjenica i činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22., 142/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva te se može ispitati, nije počinjena niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 23. prosinca 2025. stranke izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga te su potvrdile kako su provedeni svi dokazi predloženi po strankama, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu kojega su nesporno 13. prosinca 2004. sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor a prema kojoj je tužiteljica bila u obvezi platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,40% od svote kredita naplaćenoj prilikom puštanja tečaja u kredit.

7. Tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti označene ugovorne odredbe prvostupanjski sud prihvaća jer je provedenim dokazima utvrđeno kako se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i bila je sadržaj unaprijed formuliran po tuženiku zbog čega ta odredba predstavlja nepoštenu a time i ništetnu ugovornu odredbu koja je posljedično uzrokovala nastanak subjektivnog prava tužiteljice na restituciju.

8. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena pa je time uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio Ugovora, unaprijed sastavljenom od tuženika a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj ica imala utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe gdje joj je nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati u cjelini, niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju njegovog trajanja.

9. Saslušanjem tužiteljice je utvrđeno da nije imala mogućnost postavljati pitanja o pojedinim odredbama Ugovora prilikom njegovog sklapanja dakle, nije mogla pregovarati pa, budući da tuženik nije predlagao dokaze radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu, niti na koji način nije dokazao da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o odredbama kredita, neosnovani su navodi žalitelja kada tvrdi da sud nije provjerio postoji li znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i da su troškovi naknade za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljene te da je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske i pravne posljedice a nije predviđena obveza informiranja o kamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna stoga, jer se o odredbama potrošačkog ugovora mora omogućiti pojedinačno pregovarati, što je u ovom slučaju izostalo.

10. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je ugovorna odredba glede jednokratnih troškova obrade u iznosu od 0,50 % iznosa kredita nepoštena u smislu odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu jer, iako je razumljivo sastavljena, ne omogućuje tužiteljici ocijeniti opravdanost naknade pa niti ova odredba nije isključena iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene ispitana sukladno odredbi čl. 98. ZZP.

11. Kako tuženik nije dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi te ju upoznao od čega se ova naknada sastoji, opravdanost naknade i njezine visine a radi se o ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ova odredba Ugovora o kreditu ništetna te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer tuženik, ne samo da nije navedeno dokazao, već iz tih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora te se tako radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Odredbe čl. 1021. do 1023. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita dok odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa dužnost korisnika kredita naknaditi štetu ako ju je banka pretrpjela samo, u slučaju raskida ugovora prije korištenja kredita i njegovog vraćanja prije roka određenog za vraćanje ali bez prethodne obavijesti banci, što ovdje nije slučaj.

14. S obzirom da se radi o uvjetima koji su nepovoljno utjecali na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu dok Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuje u vrijeme sklapanja ugovora i nije jasno na što se točno ta naknada odnosi te što je njome obuhvaćeno, pravilno je ocijenjena ništetnom odnosno, nepoštenom na temelju odredbi čl. 96. i 97. ZZP.

15. Neosnovano tuženik u žalbi ustraje kod prigovora zastare upućujući na presudu Suda Europske unije u predmetu Santander C-561/21. Naime, iz ove presude proizlazi da zastarni rok restitucijskog zahtjeva potrošača ne može početi teći prije nego je potrošač znao ili je razumno mogao znati za nepoštenost ugovorne odredbe i prava koja iz toga proizlaze. Stoga navedena presuda Suda Europske unije ne isključuje primjenu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2 prema kojem zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl . 225. ZOO, a koji zastarni rok će tek početi teći pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe.

16. Ovdje međutim predmet tužbe ne predstavlja restitucijski zahtjev tužiteljice a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba te zahtjev na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa nije ostvaren niti ovaj žalbeni razlog tuženika.

17. Slijedom svega iznijetog je žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I izreke.

18. Prvostupanjski sud odluku je o parničnom trošku donio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP čl. 155. ZPP i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 i 107/25) pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena tek paušalna žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom II izreke.

U Zagrebu, 14. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Andrina Raspor Flis