Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2600/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Ivanušić, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-75/2026- 7 od 29. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P -75/2026-7 od 29. travnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 6. i članka 8. Ugovora o namjenskom [broj kredita]., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića dana 24.03.2005., između tužitelja ZL i prednika tuženika Addiko bank d.d., koja u čl. 6. glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno unaprijed.“ te u čl. 8. glasi: „..U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 286,45 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 220,09 EUR od 25. ožujka 2005. do isplate, a na iznos od 66,36 EUR od 19. lipnja 2014. pa do isplate (točka II. izreke) te naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 182,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2026. (točka III. izreke).

2. Protiv te presude u cijelosti žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužitelja da mu naknadi parnične troškove uvećano za trošak sastava žalbe, a podredno ukinuti presudu i i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 91,40 EUR.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi članka 6. i članka 8. Ugovora o namjenskom [broj kredita]., sklopljenog između ovdje tužitelja i prednika tuženika, a kojima je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita (tzv. ulazna naknada), te plaćanje tzv. izlazne naknade u slučaju prijevremene djelomične i konačne otplate kredita, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 286,45 EUR plaćenog po tužitelju sa osnove tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti pa ni povrede na koje upire tuženik. U postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP -a, jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika te se presuda može ispitati.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud činjenično stanje utvrdio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

7. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 5. ZPP-a, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer temeljem stanja spisa proizlazi da su stranke imale mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima protivne stranke, kao i o pravnim pitanjima spora.

8. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer tuženiku nije nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, onemogućeno da raspravlja pred sudom, a to što sud nije uvažio njegove činjenične i pravne navode ne predstavlja povredu načela saslušanja stranaka.

9. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (čl. 355. ZPP-a), kao što nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

10. Prvostupanjski sud u postupku utvrđuje sljedeće odlučne činjenice:

- da su prednik tuženika Slavonska banka i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Dinka Đurđevića iz Donjeg Miholjca 23.03.2005.,

- da je čl. 6. Ugovora određeno da će se 1,50 % od iznosa kredita, jednokratno naplatiti naknada za obavljanje bankarskih usluga,

- da je čl. 8. Ugovora određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita i u tom slučaju se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno Tarifi banke,

- da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 220,09 EUR, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 66,36 EUR,

- da je iskazom tužitelja utvrđeno kao mu nije biti poznato što obuhvaća troškove jednokratne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti mu je navedeno bilo pojašnjeno kako u pogledu razloga o određivanja navedenih naknada, kao u njihove visine, tako i u pogledu samog sadržaja tih naknada ,

- da je iskazom tužitelja utvrđeno da se radilo se o Ugovoru i odredbama koji su unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj na sadržaj istih nije mogao utjecati niti je o istom mogao pregovarati,

- da visina iznosa koje je tužitelj platio s osnova navedenih naknada, među strankama nije sporna.

11. Cijeneći ovako utvrđene odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako se iz formulacije prijepornih ugovornih odredbi (očitom omaškom u obrazloženju navedenih kao čl. 3. i čl. 9.2. umjesto čl. 6. i čl. 8., a koja greška se u svako vrijeme može ispraviti) predmetnog Ugovora o kreditu nije jasno moglo utvrditi o kojim se troškovima radi odnosno nije vidljivo na koju se konkretnu uslugu banke ta naknada odnosi.

12. Posljedično navedenom prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako se radi o Ugovoru i odredbama koji su unaprijed formulirani od strane tuženika te tužitelj na sadržaj istog nije mogao utjecati niti je o ist ima mogao pregovarati, a što sve ukazuje na suprotnost s načelom savjesnosti i poštenja odnosno u konačnici uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003 i dr., dalje: ZZP) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredb i nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecajan na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Posljedično navedenom temeljem odredbe čl. 87. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava a njezina ništavost ne povlači ništavost samog ugovora jer isti može opstati bez takve odredbe.

13. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, kao i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a što tuženik nije dokazao

14. Naime, tužitelju je po stavu ovog suda trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15. Nadalje tuženik, koji je nesporno sastavio ovdje spornu ugovornu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ovdje još valja dodati da sama činjenica da je trošak jednokratne naknade za korištenje kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

16. U odnosu na žalbene navode tuženika i pozivanje na odredbu čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO), kao i na tvrdnje da je isti bio ovlašten naplatiti naknadu za prijevremeno djelomično ili potpuno ispunjenje obveze iz kredita, valja reći da bi po stavu ovog suda drugog stupnja tuženik, u smislu čl. 1024. st. 3. ZOO-a, takvu naknadu bio ovlašten potraživati od tužitelja kao potrošača jedino u slučaju da je uslijed prijevremene otplate kredita pretrpio određenu štetu, a čije postojanje i visinu u ovom predmetu nije dokazao.

17. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženika treba reći da zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali isto tako i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ovdje nije slučaj jer, iako je na temelju navedenih ovdje spornih odredbi tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetnih naknada pa je tako u odnosu na tzv. ulaznu naknadu mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini jer je određena u postotku od iznosa kredita, nije imao informaciju i o krajnjoj svrsi ovdje spornih naknada (Rev-818/2023-2). Zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može se svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a, treba shvatiti u širem smislu, posebno imajući u vidu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, osobito u pogledu razine obaviještenosti (Rev 502/2024-2 od 15. svibnja 2024).

18. Posljedica ništetnosti je u smislu čl. 323. ZOO obveza vraćanja od strane tuženika iznosa koji je tužitelj preplatio na temelju neosnovane naplate jednokratne naknade od strane tuženika te naknade za prijevremenu otplatu kredita a na štetu tužitelja (pri čemu visina u konkretnom slučaju nije sporna), odnosno u konkretnom slučaju je tuženik sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, u obvezi vratiti tako stečeno zajedno sa zateznim kamatama.

19. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbi mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Predmetni ugovor je sastavio tuženik pa proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

20. Vezano uz žalbene razloge uz istaknuti prigovor zastare ističe se kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle zastara restitucijskog zahtjeva još nije počela teći, nego će tek početi teći pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o jednokratnoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

21. Ostali žalbeni razlozi nisu cijenjeni jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

22. Kako tuženik ne navodi konkretne povrede i propuste prvostupanjskog suda vezano za odluku o parničnom trošku pod točkom III. izreke, te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (čl. 365. st. 2. ZPP-a), to odluka o troškovima pod točkom III. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.

23. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

24. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan , jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP -a, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu 14. srpnja 2026..

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić