Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2601/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Željka Ivanušić, odvjetnica iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1575/2025-8 od 8. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-1575/2025-8 od 8. travnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007, sklopljenog 30. siječnja 2007. između tužiteljice i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, u čl. 7. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00 % jednokratno, unaprijed.“ te u čl. 9. u dijelu koji glasi: "…Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku, najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu, sukladno poslovnoj politici banke." (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 411,47 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 139,17 EUR od 7. veljače 2007. do isplate, a na iznos od 272,30 EUR od 6. veljače 2013. pa do isplate te je odbijen dio zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata u razdoblju od 31. siječnja 2007. do 6. veljače 2007. (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 437,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 8. travnja 2026. (točka III. izreke).

2. Tuženik žalbom u cijelosti pobija navedenu presudu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava , te nadalje zbog povrede prava zajamčenih Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predlaže da drugostupanjski sud zbog pogrešne primjene materijalnog prava preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev te obveže tužiteljicu na naknadu troškova parničnog postupka, a podredno da ukine presudu i vrati postupak na ponovno odlučivanje. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 182,79 EUR.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica se u cijelosti protivi žalbenim navodima tuženika, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu i obvezati tuženika naknaditi tužiteljici trošak sastava odgovora na žalbu i pristojbe na isti u ukupnom iznosu od 138,27 EUR.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi članka 7. i 9. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007, sklopljenog 30. siječnja 2007. između ovdje tužiteljice i prednika tuženika, a kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga od 1,00 % jednokratno, unaprijed te plaćanje tzv. izlazne naknade u slučaju prijevremene djelomične i konačne otplate kredita u visini prema zaključnom obračunu banke, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 411,47 EUR plaćenog po tužiteljici sa osnove tih ništetnih odredbi.

6. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti pa ni povrede na koje upire tuženik. U postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika te se presuda može ispitati. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 338. st. 4. ZPP-a koju ističe žalitelj, jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a, niti je je postupanjem suda prvog stupnja došlo do povrede ustavnog i konvenci jskog prava, koju povredu tuženik uvodno ističe u žalbi, ali ju ničim dodano ne obrazlaže.

7. Prvostupanjski sud u postupku utvrđuje sljedeće odlučne činjenice:

- da su prednik tuženika Slavonska banka i tužiteljica 30. siječnja 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007,

- da je čl. 7. Ugovora ugovoreno da naknada za obradu kredita iznosi 1,00 % jednokratno, unaprijed,

- da je čl. 9. Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita te izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici banke ,

- da je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita 6. veljače 2007. u iznosu od 1.048,61 kn/ 139,17 EUR te naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita 5. veljače 2013. u iznosu od 2.051,65 kn / 272,30 EUR,

- da je iskazom tužiteljice utvrđeno da je bila upoznata s obvezom plaćanja spornih naknada, no ne i informirana od stane banke na što se iste naknade odnose te o njima nije mogla pregovarati, a banka je naknade obradila i naplatila po svojim uvjetima bez posebnog pojašnjenja,

- da se radilo o Ugovoru i odredbama koji su unaprijed formulirane od strane tuženika te tužiteljica na sadržaj istih nije mogla utjecati niti je o istima mogila pregovarati,

- da visina iznosa koje je tužiteljica platila s osnova navedenih naknada, među strankama nije sporna,

- da istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan,

- da je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena tek u predmetnom postupku, pa zastara još nije niti započela teći.

8. Cijeneći ovako utvrđene odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi o plaćanju tzv. ulazne naknade i naknade za prijevremenu otplatu kredita, te imajući u vidu da visina potraživanja nije sporna, pravilno je obvezao tuženika da tužiteljici na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetnih odredbi plati presuđeni iznos, sa pripadajućim zateznim kamatama.

9. Takva činjenična utvrđenja i odluku suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

10. Pravilno je prvostupanjski sud, temeljem uvida u predmetni Ugovor te saslušanjem tužiteljice, utvrdio da stranke o spornim ugovornim odredbama nisu pregovarale prije sklapanja Ugovora, već da je ugovor bio unaprijed formuliran od strane tuženika te tužiteljica na sadržaj istog nije mogla utjecati niti je o istima mogla pregovarati, a što sve ukazuje na suprotnost s načelom savjesnosti i poštenja odnosno u konačnici uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu čl. 81. st.1. u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003 i dr., dalje: ZZP) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecajan na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Posljedično navedenom temeljem odredbe čl. 87. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava a njezina ništavost ne povlači ništavost samog ugovora jer isti može opstati bez takve odredbe.

11. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o ovdje spornim ugovornim odredbama o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, kao i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a što tuženik nije dokazao .

12. Stoga je prvostupanjski sud pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice, te ocijenio da su predmetne odredbe nepoštene jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

13. Tužiteljici je po stavu ovog suda trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima ona nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelj ice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Nadalje tuženik, koji je nesporno sastavio ovdje spornu ugovornu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ovdje još valja dodati da sama činjenica da je trošak jednokratne naknade za korištenje kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

15. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženika treba reći da zahtjev transparentnosti podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali isto tako i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ovdje nije slučaj jer, iako je na temelju navedenih ovdje spornih odredbi tužiteljica imala informaciju o obvezi plaćanja predmetnih naknada pa je tako u odnosu na tzv. ulaznu naknadu mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini jer je određena u postotku od iznosa kredita, nije ima la informaciju i o krajnjoj svrsi ovdje spornih naknada (Rev-818/2023-2). Zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može se svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a, treba shvatiti u širem smislu, posebno imajući u vidu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, osobito u pogledu razine obaviještenosti (Rev 502/2024-2 od 15. svibnja 2024).

16. Rezimirajući navedeno kako iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem tzv. ulazne odnosno izlazne naknade podmiruju jednokratno, unaprijed, niti su isti sami po sebi razumljivi, kada u ugovoru nije navedeno, niti se iz sadržaja ugovora može zaključiti koji su to konkretni troškovi i radnje po kreditu vezane uz odobravanje odnosno prijevremeni povrat kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu tuženiku, kao kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu, kada tužen ik tijekom postupka nije tvrdio ni dokazivao koje je to objektivno nastale troškove konkretno pretrp io obradom odnosno prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se konkretno visina tih troškova odnosi (pa ni paušalnim pozivanjem na svoje akte kojom je ista propisana, učinjenim tijekom postupka), kada je ugovorenim naknadama povećana cijena kredita (za utužene iznose), onda je takvim ugovornim odredbama i p rema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača. Stoga je odluka prvostupanjskoga suda pravilna pa neosnovano tuženik kroz sadržaj žalbe ukazuje da je navedene naknade tužiteljici zakonito naplatio.

17. Posljedica ništetnosti je u smislu čl. 323. ZOO obveza vraćanja od strane tuženika iznosa koji je tužitelj preplatio na temelju neosnovane naplate jednokratne naknade od strane tuženika te naknade za prijevremenu otplatu kredita a na štetu tužitelja (pri čemu visina u konkretnom slučaju nije sporna), odnosno u konkretnom slučaju je tuženik sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, u obvezi vratiti tako stečeno zajedno sa zateznim kamatama.

18. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbi mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Predmetni ugovor je sastavio tuženik pa proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

19. Vezano uz žalbene razloge uz istaknuti prigovor zastare ističe se kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle zastara restitucijskog zahtjeva još nije počela teći, nego će tek početi teći pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o jednokratnoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

20. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

21. Ostali žalbeni razlozi nisu cijenjeni jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

22. Kako tuženik ne navodi konkretne povrede i propuste prvostupanjskog suda vezano za odluku o parničnom trošku pod točkom III. izreke, te kako drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima (čl. 365. st. 2. ZPP-a), to odluka o troškovima pod točkom III. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.

23. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

24. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan , jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP -a, odlučiti kao pod toč. II. izreke ove presude.

25. Zahtjev tužiteljice za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu nije osnovan budući se radi o trošku koji nije bio neophodan u ovom postupku pa je taj zahtjev valjalo odbiti i odlučiti kao u točki III. izreke.

U Zagrebu 14. srpnja 2026..

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić