Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1169/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja HI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđen ja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-178/2025-7 od 23. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-178/2025-7 od 23. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 12. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 10.10.2008. godine sklopljenog između tužitelja HI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Ulica Franje Račkoga 6, OIB: 02535697732 u dijelu koji glasi: " 12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita u visini od 1,65 % (slovima: jedan cijelih šezdesetpet posto) od iznosa kredita."

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 960,64 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) predlažući da se ista preinači i tužba odbaci, podredno odbije tužbeni zahtjev. Traži trošak žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe sadržana u članku 12. Ugovora o kreditu zaključenog između stranka u dijelu koji glasi: " 12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita u visini od 1,65 % (slovima: jedan cijelih šezdesetpet posto) od iznosa kredita.“

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Jednako tako nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Suprotno navodima iz sadržaja žalbe, prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i primijenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Stoga se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje s aspekta prava na obrazloženu odluku iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010., 5/2014.) i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002. i 1/2006.).

7. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da su tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, dana 10. listopada 2008. sklopili ugovor o kreditu (stranica 5 do 8 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 27.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za euro tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, a radilo se nenamjenskom kreditu,

-da se tužitelj obvezao kredit vratiti u 120 mjesečnih anuiteta, uz ugovorenu kamatnu stopu od 7,50 %, koja je fiksna, time da se može i promijeniti,

-da su stranke člankom 12.3. tog ugovora ugovorile jednokratnu naknadu s osnove odobravanja kredita u visini od 1,65% od iznosa kredita, koja je tužitelju nesporno obračunata i naplaćena, što između stranka nije sporno,

-da je tužitelj bio potrošač u konkretnom ugovornom odnosu u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 79/2007., 125/2007., u daljnjem tekstu: ZZP), kojim je propisano – da je potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja,

-da iz sadržaja ugovora ne proizlazi da je isti sklopljen u svrhu koja je bila namijenjena tužiteljevom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te je i tužitelj u svom iskazu potvrdio da se radilo o privatnoj svrsi tj. da se radilo o nenamjenskom kreditu, da je kredit iskoristio za uređenje i namještenja stana u vlasništvu u kojem je živio, a u vrijeme sklapanja ugovora nije imao obrt i nije bio član nekog trgovačkog društva,

-da predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača ,

-da se prema odredbi članka 96. st.1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. istog članaka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, prema st. 3. ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, a prema st. 4. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,

-da je sukladno odredbi članka 102. st 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna,

-da je proveden dokaz saslušanjem tužitelja, time da tuženik nije predlagao personalne dokaze u pravcu saslušanja svojih djelatnika kao svjedoka, na okolnost pojedinačnog pregovaranja,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2008. zaključio s tuženikom bankom ugovor o kreditu, da se radilo o nenamjenskom kreditu koji je iskoristio za uređenje i namještenje svog stana u vlasništvu u kojem stanu je živio, da se kod sklapanja ugovora o kreditu nije pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora jer mu je službenica rekla da je to kako je u ugovoru navedeno, da mu je rečeno o toj naknadi u nekom postotku da je treba platiti i nije imao drugog izbora ako je želio dobiti taj kredit, a inače je bio i klijent tužene banke, da nije mogao utjecati ni pregovarati o visini naknade, naknadu je platio tako što je naknada skinuta od kredita, u vrijeme podizanja kredita je bio konobar i to mu je zanimanje, u vrijeme sklapanja ugovora nije imao obrt i nije bio član nekog trgovačkog društva, ugovor je čitao i razumio je odredbe koje se odnose na to kolika je rata kredita i kamata, razumio je u ugovoru što znači ulazna naknada jer mu je djelatnica banke objasnila što sve mora platiti na što je morao pristati kako bi dobio kredit, nije mu rečeno na što se odnosi i u čemu se sastoji ta naknada za odobravanje kredita,

-da cijeneći iskaz tužitelja, zatim okolnost da tužena banka nije predlagala kao svjedoka svog djelatnika koji je na strani banke sudjelovao u sklapanju ugovora, a na okolnost pojedinačnog pregovaranja i informiranosti tužitelja, cijeneći da je tužena banka unaprijed imala određenu visinu ulazne naknade u postotku od kredita, koji postotak je ovisio o visini kredita, da ta odredba sadržana u čl. 12. ugovora tj. 12.3. ugovora, a u sklopu cjelokupnog ugovora i ugovornih odredbi suprotno tvrdnji tužen ika nije lako uočljiva i posebno se ne ističe, prvostupanjski sud nalazi da se o toj odredbi ugovora tj. naknadi nije moglo pregovarati u pravcu njene visine, kod čega u navedenoj odredbi uopće nije navedena visina te naknade, već samo postotak naknade koji ovisi o visini kredita, odredba je unaprijed formulirana od strane tužene banke i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke, o kojoj odredbi ugovora tj. naknadi za obradu kredita se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine niti je tužitelj mogao utjecati na njenu visinu,

-da je, dakle, ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbom čl. 12.3. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi ni što je u toj naknadi sadržano, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,65% iznosa kredita,

-da se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe čl. 96.st.1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP ,

-da je takav stav i prakse Europskog suda koji je u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima ,

-da je neosnovan prigovor zastare,

-da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnost ugovorne odredbe i pravni interes za podnošenja deklaratorne tužbe (tužbe za utvrđenje čl. 187. ZPP) nije uvjetovan postavljanjem kondemnatornog zahtjeva.

8. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009. ZZP/07), koji je na snazi od 7 kolovoza 2007., ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tuženika takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

9. Iz odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za odobravanje kredita nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

10. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

11. Pri tome, ugovorne odredbe kojima je ugovorena obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita ne predstavljaju glavni predmet ugovora odnosno odredbe kojima je određen "predmet i cijena ugovora" u smislu odredbe čl. 99. ZZP/07, već predstavljaju odredbe koje su akcesorne prirode, pa stoga iste, i ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive, nisu isključene od ispitivanje nepoštenosti (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1214/2024 od 30. listopada 2024., toč.19.1,, Revd-3099/2024 od 3. rujna 2024., toč. 6 i 6.1. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

12. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu, a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade, kao što nije dokazivao (ali isto tako niti tvrdio) da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji na čin je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

13. Iz navedenih razloga, nisu od utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni razlozi tuženika kojima ukazuje da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade, kao niti pozivanje tuženika na odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje mu idu u korist. Prvostupanjski sud je imao je u vidu narav Ugovora (ugovor o potrošačkom kreditu), te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Stoga, bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (FM protiv CIB Bank Zrt.) navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove, ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije primjenjiva jer tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

14. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 502/2024-2 od 15. svibnja 2024.).

15. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što je u ovom predmetu prvostupanjski sud raspravio.

16. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih ), niti bi mu bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i o tome se nije pregovaralo, što upućuje na zaključak da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, da je mogao zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženik unaprijed pripremio kao dio standardnog obrasca ugovora.

17. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

18. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

19. Prema odredbi čl. 98. ZZP/07, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

20. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

21. Nadalje, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremio tuženik i kad tužitelj na sadržaj sporne odredbe nije mogao utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati. Stoga je sud dužan, u svakom pojedinačnom slučaju u kojem se odlučuje o restitucijskom zahtjevu potrošača, utvrditi, među ostalim je li sporna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 99. ZZP/07. Pritom zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu.

22. Prvostupanjski sud je utvrdio da se u konkretnom predmetu radi o „prosječnom potrošaču“, a zahtjev transparentnosti treba shvatiti tako da ugovorna odredba prosječnom potrošaču koji postupa razborito i s dužnom pažnjom, mora biti razumljiva na ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da može shvatiti posljedice te ugovorne odredbe i na koji način konkretno prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.).

23. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužitelju prezentirao u čemu se taj trošak sastoji, pravilno je utvrđeno da je tuženik, koji je takvu odredbu nametnuo tužiteljici kao potrošaču, uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

24. Dakle, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita.

25. U odnosu na žalbene navode tuženika da izostanak kondemnatornog zahtjeva za vraćanje stečenoga po osnovi (toga) ništetnog pravnog posla upućuje na zaključak da tužitelj nema pravni interes za deklaratornu zaštitu valja odgovoriti da je zahtjev za utvrđenje ništetnim prethodno pitanje za ostvarenje zahtjeva za vraćanje stečenoga (bez osnove) na temelju toga pravnog posla ili pak drugih zahtjeva kao posljedice ništetnosti pravnog posla. Pravni interes za takav deklaratorni zahtjev ne isključuje sama činjenica što, pored deklaratornog, nije postavljen i kondemnatorni zahtjev.

26. Neosnovani su i tuženikovi žalbeni navodi u pogledu osnovanosti ocjene prigovora zastare. Naime, u konkretnom slučaju se radi o deklaratornom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328. ZOO), pri čemu tuženik nije argumentirao na temelju kojih utvrđenih okolnosti bi bile ispunjene pretpostavke za primjenu shvaćanja iz presude Suda Europske unije C-561/21 (Banco Santander) od 25. travnja 2024. koje se referira na rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom.

27. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude. Pravno shvaćanje iz pobijane odluke u skladu je s pravnim shvaćanjem iz odluka Vrhovnog suda Republike broj Rev- 673/2023- 2 od 13. veljače 2024., Rev- 1068/2023-2 od 18. ožujka 2025., Revd-1672/2025-2 od 29. travnja 2025., Revd- 2594/2025-2 od 8. srpnja 2025., Revd-3077/2025-2 od 22. srpnja 2025., Revd- 2161/2025-2 od 14. listopada 2025. i dr.

28. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava pravo tužitelja na trošak zastupanja na ročištu za objavu jer stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 832/2022), a iz sadržaja spisa razvidno je da je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude (stranica 46 spisa).

29. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

30. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 14. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj