Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-2675/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-172/2019-52 od 27. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-172/2019-52 od 27. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I i II izreke.
II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P- 172/2019-52 od 27. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom V i VII izreke te sudi:
Odbija se tužitelj GK sa tužbenim zahtjevom kojim traži naložiti tuženiku Erste & Steiermärkische bank isplatu na ime pretplate po jednostranoj odluci banke o promjeni kamatne stope iznos od 6.013,59 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta do 31. srpnja 2015. i to kako slijedi:
Iznos 45,80 EUR od 1. prosinac 2010.
Iznos 45,80 EUR od 1. siječanj 2011.
Iznos 45,80 EUR od 1. veljača 2011.
Iznos 387,96 EUR od 1. ožujak 2011.
Iznos 120,79 EUR od 1. travanj 2011.
Iznos 112,56 EUR od 1. svibanj 2011.
Iznos 133,26 EUR od 1. lipanj 2011.
Iznos 45,80 EUR od 1. srpanj 2011.
Iznos 45,80 EUR od 1. kolovoz 2011.
Iznos 45,80 EUR od 1. rujan 2011.
Iznos 45,80 EUR od 1. listopad 2011.
Iznos 151,24 EUR od 1. studeni 2011.
Iznos 184,42 EUR od 1. prosinac 2011
Iznos 151,24 EUR od 1. siječanj 2012.
Iznos 179,11 EUR od 1. veljača 2012.
Iznos 151,24 EUR od 1. ožujak 2012.
Iznos 201,61 EUR od 1. travanj 2012.
Iznos 151,24 EUR od 1. svibanj 2012.
Iznos 173,80 EUR od 1. lipanj 2012.
Iznos 151,24 EUR od 1. srpanj 2012.
Iznos 896,05 EUR od 1. kolovoz 2012.
Iznos 151,24 EUR od 1. rujan 2012.
Iznos 151,24 EUR od 1. listopad 2012.
Iznos 151,24 EUR od 1. studeni 2012.
Iznos 151,24 EUR od 1. prosinac 2012.
Iznos 151,24 EUR od 1. siječanj 2013.
Iznos 151,24 EUR od 1. veljača 2013.
Iznos 151,24 EUR od 1. ožujak 2013.
Iznos 160,35 EUR od 1. travanj 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. svibanj 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. lipanj 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. srpanj 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. kolovoz 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. rujan 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. listopad 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. studeni 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. prosinac 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. siječanj 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. veljača 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. ožujak 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. travanj 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. svibanj 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. lipanj 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. srpanj 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. kolovoz 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. rujan 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. listopad 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. studeni 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. prosinac 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. siječanj 2015.
Iznos 45,80 EUR od 1. veljača 2015.
Iznos 45,80 EUR od 1. ožujak 2015.
Iznos 45,80 EUR od 1. travanj 2015.
Iznos 45,80 EUR od 1. svibanj 2015.
Iznos 45,80 EUR od 1. lipanj 2015.
Iznos 45,80 EUR od 1. srpanj 2015.
Iznos 45,80 EUR od 1. kolovoz 2015.
Iznos 45,80 EUR od 1. rujan 2015., pa sve do isplate te naknaditi parnične troškove u iznosu od 493,92 eura, sa zakonskom zateznom kamatom počam od 27. ožujka 2026. pa do isplate, sve u roku 15 dana.
III Svaka stranka snosi svoj trošak cijele parnice.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:
"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 01. veljače 2006.g. sklopljenog između tužitelja GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. [adresa], OIB:23057039320, u kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi "IZNOS ODOBRENOG KREDITA, kunska protuvrijednost od 65.500,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita.
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o [broj kredita] od 01. veljače 2006.g. sklopljenog između tužitelja GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. [adresa], OIB:23057039320 vezano uz kamatnu stopu koja iznosi 7,99 % godišnje, promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora obračunata po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja.
III. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.683,33 EUR.
IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:
"Utvrđuje se da je ništetan dodatak ugovora o kreditu (konverzija) u odnosu na sklopljeni osnovni ugovor o [broj kredita] od 01. veljače 2006.g."
V. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d. [adresa], OIB:23057039320 da tužitelju GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime pretplate po jednostranoj odluci banke o promjeni kamatne stope iznos od 6.013,59 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od pretplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta do 31. srpnja 2015. po stopi i visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01. siječnja 2023. pa do plaćanja po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to kako slijedi:
Iznos 45,80 EUR od 1. prosinac 2010.
Iznos 45,80 EUR od 1. siječanj 2011.
Iznos 45,80 EUR od 1. veljača 2011.
Iznos 387,96 EUR od 1. ožujak 2011.
Iznos 120,79 EUR od 1. travanj 2011.
Iznos 112,56 EUR od 1. svibanj 2011.
Iznos 133,26 EUR od 1. lipanj 2011.
Iznos 45,80 EUR od 1. srpanj 2011.
Iznos 45,80 EUR od 1. kolovoz 2011.
Iznos 45,80 EUR od 1. rujan 2011.
Iznos 45,80 EUR od 1. listopad 2011.
Iznos 151,24 EUR od 1. studeni 2011.
Iznos 184,42 EUR od 1. prosinac 2011
Iznos 151,24 EUR od 1. siječanj 2012.
Iznos 179,11 EUR od 1. veljača 2012.
Iznos 151,24 EUR od 1. ožujak 2012.
Iznos 201,61 EUR od 1. travanj 2012.
Iznos 151,24 EUR od 1. svibanj 2012.
Iznos 173,80 EUR od 1. lipanj 2012.
Iznos 151,24 EUR od 1. srpanj 2012.
Iznos 896,05 EUR od 1. kolovoz 2012.
Iznos 151,24 EUR od 1. rujan 2012.
Iznos 151,24 EUR od 1. listopad 2012.
Iznos 151,24 EUR od 1. studeni 2012.
Iznos 151,24 EUR od 1. prosinac 2012.
Iznos 151,24 EUR od 1. siječanj 2013.
Iznos 151,24 EUR od 1. veljača 2013.
Iznos 151,24 EUR od 1. ožujak 2013.
Iznos 160,35 EUR od 1. travanj 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. svibanj 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. lipanj 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. srpanj 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. kolovoz 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. rujan 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. listopad 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. studeni 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. prosinac 2013.
Iznos 45,80 EUR od 1. siječanj 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. veljača 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. ožujak 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. travanj 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. svibanj 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. lipanj 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. srpanj 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. kolovoz 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. rujan 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. listopad 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. studeni 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. prosinac 2014.
Iznos 45,80 EUR od 1. siječanj 2015.
Iznos 45,80 EUR od 1. veljača 2015.
Iznos 45,80 EUR od 1. ožujak 2015.
Iznos 45,80 EUR od 1. travanj 2015.
Iznos 45,80 EUR od 1. svibanj 2015.
Iznos 45,80 EUR od 1. lipanj 2015.
Iznos 45,80 EUR od 1. srpanj 2015.
Iznos 45,80 EUR od 1. kolovoz 2015.
Iznos 45,80 EUR od 1. rujan 2015., pa sve do isplate, sve to u roku 15 dana.
VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 237,00 EUR / 1.785,68 kn zajedno sa zakonski zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 493,92 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, Uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to počevši od dana donošenja odluke tj. od 27. ožujka 2026. suda prvog stupnja pa do isplate, sve to u roku 15 dana."
2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I, II , V i VII izreke, žali se tuženik zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom, prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak, uz naknadu troškova žalbe.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi čl. 2. i 8. Ugovora o kreditu kojega su nesporno, 1. veljače 2006. sklopili tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) jer se radi o nepoštenim a time i ništetnim ugovornim odredbama kojima je obveza iskazana u valuti švicarski franak po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita te promjenjiva kamatna stopa sukladno odlukama o kamatnim stopama kreditora, kao i zahtjev za isplatu preplaćenog u ispunjenju ništetnih ugovornih odredbi.
5. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim označenih ugovornih odredbi upućujući na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/2018., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23, dalje: ZOO/05) jer je Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj te potom, na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka sudi preplaćene svote zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do 30. rujna 2015. a sukladno nalazu i mišljenju vještaka, umanjeno za preplatu utvrđenu u konverziji kredita u vidu obračunate zatezne kamate.
6. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
7. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor, kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.
8. Saslušanjem tužitelja je utvrđeno da osim kredita u CHF nije mogao realizirati kredit u drugoj valuti, nije dobio pojašnjenje od djelatnika banke vezane za mogućnost povećanja njegovih rata niti je mogao mijenjati ugovorne odredbe pa budući je da na ročištu održanom 6. rujna 2024. tuženik odustao od prijedloga za saslušanje svjedoka radi utvrđenja činjenice pregovaranja vezano uz predmetni kredit a nije imao drugih dokaznih prijedloga radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja dok na ročištu održanom 21. svibnja 2025. stranke izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik.
9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.
10. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
11. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. ZOO koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.
12. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C - 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.
13. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dio odredbi Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 4. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.
14. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.
15. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je nadalje utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.
16. Tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.
17. U odnosu na nesporno zaključeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, na način i u rokovima propisanim Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/2015 – dalje: ZIDZPK), postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.
18. Slijedom svega iznijetog je pobijana prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I i II izreke donijeta sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO te na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, budući da nije utvrđeno kako bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a odluka je jasna i razumljiva te se može ispitati, odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u ovom pobijanom dijelu .
19. Između stranaka nije sporno da su 7. siječnja 2016. sklopili Aneks br. 1 Ugovora o kreditu kojim su utvrđene promjene u načinu ispunjenja obveze iz Ugovora o kreditu u svrhu ispunjenja zakonskih obveza banke propisanih odredbama ZIDZPK (dalje: Aneks).
20. Odredbom čl. 2.2. Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako se radi o istom ugovornopravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije i druge izmjene utvrđene Aneksom te je tužitelj izrijekom izjavio da na dan 30. rujna 2015. duguje banci na temelju Ugovora o kreditu dospjelu glavnicu u svoti od 23,50 CHF, dospjelu ugovornu kamatu u svoti od 3.251,13 CHF i dospjelu zateznu kamatu u svoti od 32,12 CHF kao i nedospjelu glavnicu kredita u svoti od 19.578,97 CHF (čl. 4. Aneksa).
21. Stranke Aneksa su nadalje suglasno utvrdile buduće anuitete koje je tužitelj dužan uplaćivati kao i otplatni plan uručen tužitelju a odredbom čl. 11.2.Aneksa je tužitelj potvrdio da je u cijelosti suglasan sa svim odredbama Aneksa i Ugovora o kreditu i njegovim sastavnim dijelovima kao i da nema potraživanja prema tuženiku u svezi Ugovora o kreditu i Aneksu.
22. Aneks su stranke sklopile na temelju ZIDZPK, koji Zakon je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga, jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZIDZPK predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike, ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.
23. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske je taj sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
24. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaš titi potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.
25. Pokraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate , očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.
26. Primjena ZIDZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.
27. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro.
28. Tako je valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule a koje su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.
29. Ovo je izrijekom ugovoreno odredbama Aneksa prema kojemu je tuženik poduzeo radnju sklapanja Dodatka na temelju ZIDZPK u ispunjenju svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama ZIDZPK u skladu s tamo propisanim i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, sve na način kako to nalaže ZIDZPK tužitelj potpisom Aneksa potvrdio da mu je kao preduvjet za sklapanje Dodatka dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog Ugovora o kreditu te da je suglasan s izračunom konverzije koji mu je tuženik dostavio u skladu s odredbama zakona i suglasan da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije koji je sastavni dio Aneksa kao i da nema potraživanja prema tuženiku u svezi Ugovora o kreditu i Aneksu.
30. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Dodatak na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.
31. Tako slijedi zaključak da je sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Aneksom pa mu ne pripada isplata koja se traži tužbom.
32. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK stavka 1. uključuje i te uplate.
33. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c st. 1. ZIDZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZIDZPK.
34. Tako je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK osiguran je povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.
35. Kada su dakle, svote koje je tužitelj platio više na temelju ništetn ih odredbi iskorištene u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom i koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZIDZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.
36. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZIDZPK sklapanjem Aneksa sa tuženikom, on više nema pravo na povrat više plaćenih svota iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZIDZPK uključuje i te uplate.
37. I naposlijetku, u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. je odgovoreno na pitanje u odnosu na koje je tamo tužitelju dopušteno izjavljivanje revizije tako, da korisnik kredita koji je na temelju ZIDZPK/15 ugovaranjem Aneksa konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u euro, nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog Ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF.
38. Iako je također označeno da korisnik kredita ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog Ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od pretplate utvrđene u konverziji, s obzirom na naprijed označenu jasnu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu o tome da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima prema odredbama Ugovora o kreditu i Aneksa, u prvostupanjskoj presudi je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO u svezi čl. 19.c ZIDZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom V izreke tako, da je zahtjev za isplatu odbijen ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda.
39. Odluka o parničnom trošku u ovom rješenju donijeta je cijeneći činjenicu da je tužitelj zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka usprkos činjenici da je tužitelj djelomice izgubio parnicu.
40. Tužitelj naime nije mogao predvidjeti svoje izglede za potpuni uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogao biti svjestan da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP jer cjeloviti tužbeni zahtjev tužitelja nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tuženika i preinačeno pobijano prvostupanjsko rješenje te je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška koji mu je dosuđen u dijelu pod točkom VII izreke prvostupanjske odluke s time, da je potom odlučeno, sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima stranaka cijele parnice, jednom odlukom.
U Zagrebu, 14. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Andrina Raspor Flis
