Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-4200/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Jasenki Grgić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja tužiteljice PU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Jelena Mandarić, odvjetnica u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3630/2020-13 od 28. lipnja 2024., dana 14. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužene kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 3630/2020-13 od 28. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem se nalaže tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 338,44 eura uvećan za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 5.01.2018.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe te u dijelu pod točkom II. izreke.
II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3630/2020-13 od 28. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odlučeno o visini stope zateznih kamata na iznos iz točke I. izreke presude, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta preko tri postotnih poena do pet postotnih poena (za daljnja dva postotna poena) i sudi:
„Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata koje teku na iznose iz točke I. izreke presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 3630/2020-13 od 28. lipnja 2024. za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za daljnja dva postotna poena.“
III. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom je presuđeno:
„I. Nalaže se tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 338,44 eura uvećan za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 5.01.2018.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
II. Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 626,54 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 28. lipnja 2024. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.“
2. Protiv pobijane presude tužena je izjavila žalbu u kojoj ističe žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. U smislu odredbe članka članak 467. stavak 1. ZPP-a, presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a. Stoga ovaj sud nije cijenio žalbene navode koji svojim sadržajem odgovaraju žalbenim razlozima relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
5. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio kako nije počinjena koja od bitnih povreda parničnog postupka na koje, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.
6. Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u granicama dopuštenih žalbenih razloga, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena niti bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, presuda ne proturječi sama sebi ili razlozima presude te ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama.
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike između ugovorene zaštićene najamnine i tržišne najamnine, u iznosu od 338,44 eura za mjesec siječanj 2018., a u odnosu na stan koji se nalazi u [adresa], na adresi [adresa]. Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnji da tužiteljici nastaje šteta jer nije bila u mogućnosti slobodno ugovoriti najamninu za stan čiji je vlasnik, čime je bila ograničena u izvršavanju svojih vlasničkih prava.
8. Sud prvog stupnja je utvrdio:
- da je u utuženom periodu tužiteljica bila vlasnica stana u [adresa], ukupne korisne površine 52,10 m2, smješten na II. katu i potkrovlju zgrade položene na č. zgr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina],
- da je tužiteljica prodala predmetni stan 4. ožujka 2020.,
- da je tužiteljica s LU **.**.2000. potpisala ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom,
- da je LU prethodno ugovoru o najmu stana sa zaštićenom najamninom, na istom imao stanarsko pravo,
- da je u utuženom periodu zaštićeni najmoprimac LU bio u posjedu stana,
- da je LU plaćao zaštićenu najamninu u iznosu od 140,67 kuna,
- da je LU stekao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999. stan u [adresa], anagrafske oznake Dinka Šimunovića 15 i to stan E -9, površine 40,09 m2, a koji stan je darovao svojoj kćeri 2. rujna 2013.,
- da je tužiteljica protiv LU pokrenula 2013. postupak radi utvrđenja da je raskinut ugovor o najmu stana u kojem postupku je tužba pravomoćno odbačena,
- da je tužiteljica protiv TU, kćeri [adresa]. pokrenula postupak radi utvrđenja ništetnim ugovora o darovanju, koji je završen povlačenjem tužbe.
9. Odredbom članka 31. stavak 1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj: 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 i 68/18, dalje: ZNS) je propisano da vlasnik stana i osoba koja je do stupanja toga zakona imala stanarsko pravo na tom stanu, te je stupanjem na snagu toga zakona stekla status najmoprimca, sklapaju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme, s time da najmoprimac za to vrijeme ima pravo ugovoriti zaštićenu najamninu. Pri tome je vlasnik stana dužan održavati stan koji se daje u najam (članak 13. ZNS-a). Isto tako, odredbom članka 7. ZNS-a propisano je da se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske.
10. Nadalje prema odredbi članka 30. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14) propisano je da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svog nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.
11. Stoga, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužena odgovorna što tužiteljica za predmetni stan nije mogla ostvariti tržišnu najamninu jer je kao zakonodavac, odredbama ZNS-a, vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, nametnut prekomjeran teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimca, što predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, a isto je protivno odredbi članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je ratificirana 5. studenog 1997. kao i odredbama članka 48. stavak 1. uz ograničenja prema članku 50. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske. Time da je na temelju članka 1045. stavak 1., kao i članka 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) nastao izvanugovorni odnos odgovornosti za štetu.
12. Nadalje, sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je zauzeo pravilno pravno shvaćanje da je tužena odgovorna za štetu koju tužiteljica trpi i to u visini razlike tržišne najamnine i zaštićene najamnine koju je pravilno utvrdio.
13. Žalbeni navodi kojima se ističe da je odluka o visini naknade koju je sud utvrdio u predmetnom postupku neobrazložena i neutemeljena nisu osnovani, odnosno istima tužena sadržajno osporava utvrđeno činjenično stanje. Sud prvog stupnja je u dijelu pod točkama 33.-36. obrazloženja dao valjane razloge na temelju kojih isprava i dokaza je utvrdio visinu tržišne najamnine u iznosu od 2.700,00 kuna te je od istog oduzeo nesporno utvrđeni iznos zaštićene najamnine kojeg je zaštićeni najmoprimac plaćao tužiteljici, od 140,67 kuna.
14. Žalbeni prigovor da u postupku nisu izvedeni dokazi na okolnost u kakvom stanju se nalazi predmetni stan i je li tužena kao vlasnik održavala stan u stanju pogodnom za stanovanje nisu osnovani jer predmetna činjenica u okolnostima ovog postupka nije odlučujuća za odluku o visini tržišne najamnine. Naime, zaštićeni najmoprimac je bio taj koji je održavao stan u kojem je godinama stanovao (točka 23. obrazloženja pobijane odluke), a osim toga, navedeno nije bilo potrebno utvrđivati, sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2364/16 od 18. prosinca 2019., kako se obrazlaže u nastavku.
15. Neosnovano tužena ističe i da tužiteljici ne bi pripadalo pravo na naknadu štete u visini razlike između tržišne vrijednosti najamnine i zaštićene najamnine. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske , broj Rev-2364/16 od 18. prosinca 2019., vlasnici stanova imaju pravo na naknadu te kako se ona u ovakvim slučajevima dosuđuje prema punoj, tržišnoj vrijednosti najamnine. Pri tom, vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.
16. Takav stav proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-106/2024 od 12. lipnja 2024. gdje je istaknuto da pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome vlasnici stanova su postupkom tuženika već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristiti ili ubirati plodove svoje stvari, dakle, ne radi se o kratkom periodu vremenu u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome, cijelo to vrijeme, koje skoro pa predstavlja polovicu ljudskog vijeka, tužena nije rješavala problem, već je reagirala tek nakon donošenja presuda ESLJP. Osim toga, kategorija tržišne cijene je prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način, a takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom što je i ustavna funkcija Vrhovnog suda.
17. Pri tome, valja naglasiti da posebnu važnost u konkretnom slučaju ima presuda ESLJP-a u predmetu Statileo protiv RH (br. 12027/10, stavak 165., 10. srpnja 2014.) u kojoj je utvrđen nerazmjeran i prekomjeran teret nametnut vlasnicima stanova koji je posljedica primjene sustava kontrole najamnine i proizlazi iz samog nacionalnog zakonodavstva. Stoga, do donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv RH i njome uzrokovane promjene pravnih stajališta sudova u Republici Hrvatskoj, vlasnici stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci nisu imali na raspolaganju efikasno pravno sredstvo kojim bi na teret države ostvarili pravo na naknadu štete uzrokovane zakonom propisanim ograničenjem visine mjesečne (zaštićene) najamnine koja pripada vlasnicima, jer su uz prevladavajuću sudsku praksu mogli predvidjeti negativan ishod sudskog postupka pokrenutog protiv države radi naknade za zakonom propisano ograničenje prava vlasništva.
18. Vezano za žalbeni prigovor da je sud prvog stupnja trebao iznos naknade štete tužitelja umanjiti za porezne obveze tužitelja koje proistječu iz Zakona o porezu na dohodak, ističe se, osim da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu radi naknade štete, a ne isplati najamnine, i da tužena u svakom slučaju tijekom postupka nije niti predložila kakve dokaze na okolnost koliko bi iznosio porez na dohodak od imovine (vještačenje ili pribavljanje podataka od porezne uprave), slijedom čega je isticanje navedenog žalbenog prigovora neosnovano.
19. Također, neosnovano se u žalbi ističe i da postoji doprinos tužiteljice jer je trebala raskinuti Ugovor o najmu kao i to da je znala da zaštićeni najmoprimac ima u vlasništvu stan, da je upitno stjecanje stanarskog prava zaštićenog najmoprimca kao i kada je prestao i na koji način Ugovor o najmu. Isti žalbeni navodi dijelom se odnose na utvrđivanje činjeničnog stanja te nisu odlučujući s obzirom na to da se ovdje radi o sporu male vrijednosti, a osim toga, valja za dodati da ne postoji doprinos tužiteljice (u tome što je možda trebala raskinuti postojeći Ugovor o najmu sa zaštićenim najmoprimcem) jer bi eventualna takva obveza tužiteljice kao najmodavca predstavljala prevaljivanje tereta na stranu tužiteljice, a u odnosu na konkretnu situaciju.
20. Naime, predmet ovog spora je naknada štete koju tužitelj potražuje od Republike Hrvatske, upravo zbog toga što je država nametnula odnos zaštićenog najma u stanu tužiteljice te tako prouzročila štetu prekomjernim ograničenjem vlasništva pa ju je stoga dužna i nadoknaditi, sve kako je prethodno obrazloženo ovom odlukom (te detaljno obrazloženo odlukom ESLJP u predmetu Statileo protiv RH, ali i u drugim odlukama ESLJP iz iste grupe predmeta, kao što su Mirošević-Anzulović protiv Hrvatske, Bego i drugi protiv Hrvatske, Gošović protiv Hrvatske, Skelin Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske, Arambašin protiv Hrvatske i Hegediš protiv Hrvatske). Uz to se ističe da je zakonodavac, upravo zbog utvrđenih povreda konvencijskog prava vlasništva u citiranim odlukama ESLJP-a koje se tiču tužbi vlasnika stanova opterećenih zaštićenim najmoprimcima, u više navrata mijenjao odredbe ZNS -a (koji je na snagu stupio 1996.), dok posljednje i aktualno rješenje leži i u nedavno donesenom Zakonu o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. („Narodne novine“ br. 36/2024), (koji je na snagu stupio 2024.), a kojim se zakonom nastoji konačno urediti problem zaštićenih najmoprimaca u stanovima u privatnom vlasništvu.
21. Sve navedeno upućuje na iznimno dugotrajan i obuhvatan propust države (tužene) u zaštiti prava vlasništva vlasnika stanova sa zaštićenim najmoprimcima. Stoga, prema stajalištu ovog suda, kada bi se u konkretnim okolnostima, osobito nakon ustaljivanja prethodno citirane prakse ESLJP-a i sudova Republike Hrvatske, od vlasnika stanova (ovdje tužiteljice) zahtijevalo da prije potraživanja razlike tržišne najamnine kao naknade nastale štete, sami riješe odnos sa zaštićenim najmoprimcima, ponovno nametao prekomjeran i nerazmjeran teret odnosno prebacivanje tereta. Kako je tužiteljica kao vlasnik stana u utuženom razdoblju nesporno onaj kojem je odnos zaštićenog najma nametnut, čije je pravo vlasništva povrijeđeno zbog nemogućnosti raspolaganja vlastitom imovinom i koji zbog toga trpi štetu, ovakvo očekivanje ovaj sud smatra nepravičnim, neživotnim i suviše otegotnim za tužiteljicu te se zbog navedenog predmetni prigovor doprinosa nastaloj šteti ne može prihvatiti.
22. Uz to treba reći da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je obvezao tuženu tužiteljici, na utuženi iznos, platiti zateznu kamatu od 5. siječnja 2018. s obzirom na to da se utuženi iznos odnosi na izmaklu korist u visini razlike mjesečne tržišne i zaštićene najamnine za siječanj 2018. te je prvostupanjski sud, suprotno žalbenom navodu, pravilno odlučio tijeku zatezne kamate u točki I. izreke sukladno članku 29. stavak 1. i stavak 2. ZOO-a.
23. Međutim, pobijanom odlukom, u dijelu koji se odnosi na samu stopu zateznih kamata, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo pri odlučivanju o visini stope zateznih kamata na iznos glavnice u dijelu pod točkom I izreke. Naime, za razdoblje od 1. siječnja 2023. visina kamatne stope određena je člankom 29. stavkom 2. ZOO (na temelju odredbe članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 114/22. ispravljeno u „Narodne novine“ 156/22.) na način da se ista određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Odredbom članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 155/2023.) izmijenjena je visina stope zatezne kamate propisana odredbom članka 29. stavka 2. ZOO na način da je ista određena za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te je dodan stavak 8. kojim je propisano da se referentna stopa iz stavka 2. ovoga članka je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
24. S obzirom na navedeno, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio predmetnu odredbu materijalnog prava o stopi zateznih kamata (navodeći stopu od 5 postotnih poena), pa je stoga odluku o istima valjalo preinačiti.
23. Ostale žalbene navode koji u svojoj naravi predstavljaju žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud nije razmatrao (čl. 476. st. 1. ZPP).
24. Odluka o troškovima postupka pravilna je po osnovi i visini te sukladna odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, s time da žalitelj odluci o parničnom trošku određeno niti ne prigovara.
25. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP -a, odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, odnosno dijelom potvrditi pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude, odnosno dijelom preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu.
26. Zahtjev tužene za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspjela u dijelu koji se tiče glavne stvari te je stoga, sukladno odredbama članka 154. stavak 1. i 166. stavak 1. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom III. izreke ove odluke.
U Zagrebu 14. srpnja 2026.
Sudac:
Jasenka Grgić
