Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2780/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jadranke Travaš članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicama Branki Štajduhar i Ireni Jurec Baras, odvjetnicama iz Odvjetničkog društva Štajduhar & Jurec Baras d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima Krešimiru Ćurkoviću i Iris Šanjug, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6283/2025-10 od 31. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6283/2025-10 od 31. ožujka 2026. u točkama I. i II. izreke te u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 454,64 eura.

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6283/2025-10 od 31. ožujka 2026. u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 375,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 31. ožujka 2026. do isplate na način da se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u tom dijelu odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova nastalih u povodu podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke utvrđena je ništetnom ugovorna odredba čl. 5. Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od dana 14.03.2006. godine, koja glasi: „…Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% (nulacijelihdevedeset posto) iznosa kredita.“ ;

- u točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 520,34 eura sa zateznom kamatom od 30. ožujka 2006. do isplate;

- u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 829,64 eura sa zateznom kamatom od 31. ožujka 2026. do isplate.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 312,50 eura uvećano za trošak pristojbe za žalbu.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu od 14. ožujka 2006. i to u čl. 5. kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženiku naknadu prije isplate kredita, odbijanjem od iznosa kredita, jednokratne troškove obrade kredita u visini 0,90% od iznosa kredita te zahtjev za isplatu troškova obrade kredita u iznosu od 520,34 eura.

4. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika 14. ožujka 2006. sklopio Ugovor o kreditu na iznos od 93.600,00 eura u kunskoj protuvrijednosti;

- da je čl. 5. ugovora o kreditu određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u visini 0,90% od iznosa kredita,

- da je tužitelju ugovorna naknada za obradu kredita u iznosu od 520,34 eura naplaćena na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita ,

- da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je u ugovoru navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita i zašto je određena upravo u visini od 0.90% od iznosa kredita.

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na odredbe čl. 295. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje: ZOO) te odredbi 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 45/97, 79/07 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ocijenio da su odredbe predmetnog ugovora o naknadi za obradu kredita nepoštene i nejasne, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i što u svojoj ukupnosti čini ništetnim te ugovorne odredbe, te je prihvatio tužbeni zahtjev.

5.1. U točki III. izreke sud je odlučio o troškovima postupka na temelju čl.154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) i čl. 155. ZPP.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Žalba tuženika je neosnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

8. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onog a što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi.

10. Po ocjeni ovog suda pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio djelomično ništetnom odredbu čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena obveza tužitelja platiti tuženiku prije isplate kredita jednokratne troškove obrade kredita u visini 0,90% od iznosa kredita.

11. Naime, prema odredbi čl. 86. st. 1. ZZP, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

12. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

13. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

14. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

15. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz točke 5. Ugovora, koja se odnosi na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavao tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika.

16. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

17. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 520,34 eura, te je pozivom na odredbe čl. 323 ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženica kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti tužitelju. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

18. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

18.1. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, to je tuženik nepošteni te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa do isplate.

18.2. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

19. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći, a kako je to pravilno ocijenio i zaključio prvostupanjski sud.

20. Stoga je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP valjalo djelomično odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke.

21. Na žalbene navode kojima tuženik pravilno osporava odluku o troškovima postupka navodeći da je sud trebao trošak odrediti prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, valja reći da je tužitelj podnio tužbu u kojoj je istaknuo deklaratorni tužbeni radi djelomične ništetnosti ugovora o kreditu kao i kondemnatorni, restitucijski zahtjev radi isplate iznosa od 520,34 eura, pa je u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji mjerodavna vrijednost predmeta spora za odluku o naknadi troškova na ime zastupanje po punomoćniku odvjetniku određuje prema novčanom iznosu iz zahtjeva za isplatu, jer deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-374/2013 od 6. prosinca 2017.).

22. Stoga tužitelju prema vrijednosti predmeta spora od 520,34 eura pripada naknada troška od ukupno 454,64 eura, koja se odnosi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje: OT) za sastav tužbe (Tbr. 8/1 OT te Tbr. 46 OT i Tbr. 54 OT) i podneska od 22. prosinca 2025.(Tbr. 8/1 OT te Tbr. 46 OT i Tbr. 54 OT) te za zastupanje na ročištu 18. veljače 2026. (Tbr. 9/1 OT te Tbr. 46 OT i Tbr. 54 OT) te trošak pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od ukupno 79,64 eura.

23. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu u točki III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 454,64 eura, a na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 375,00 eura za dosuđenom zateznom kamatom na taj iznos i u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbiti.

24. S obzirom na to da je tuženik djelomično uspio samo u dijelu odluke o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe.

U Zagrebu, 14. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić