Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1947/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, pravnoj stvari tužitelja CM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Brajko, u Đakovu, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1113/2025-12 od 9. ožujka 2026., dana 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1113/2025-12 od 9. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog dana 25. svibnja 2009.g između tužitelja SM i tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,850 % (nulacijelihosamdesetpetposto) naknade na iznos kredita obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju SM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 1.020,50 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 25. svibnja 2009. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 903,47 EUR sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 9. ožujka 2026., po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana."

2. Protiv presude žali se tuženik iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014

- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023

- dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu od 25. svibnja 2009. kako je to pobliže navedeno u izreci presude u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, i zahtjev na isplatu iznosu od 1.020,50 eur sa zateznim kamatama od 25. svibnja 2009.

6. U žalbenom postupku, sporno je da li je ništava odredba o jednokratnoj naknadi za otplatu kredita te zastara i tijek kamata, dok visina nije sporna.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a na koju upire tuženik.

9. Jednako tako, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio :

- da su stranke dana 25. svibnja 2009. godine sklopile ugovor o kreditu [broj kredita];

- da je tužitelj po sklopljenom ugovoru 25. svibnja 2009. platio tuženiku na ime naknade za obradu kredita iznos od 1.020,50 eura;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom realizacije ugovora o kreditu nije mogao pregovarati s tuženikom vezano uz ugovorne odredbe već je mogao samo ukoliko želi kredit potpisati već gotovi ugovor i sastavljen od strane tuženika; da je zamijetio ugovornu odredbu vezano za naknadu zbog obrade kredita i nije mu baš bilo jasno o čemu se tu radi te je shvatio da ukoliko tu naknadu ne plati kredit ne može niti dobiti a tuženik mu nije pojasnio kakav to trošak banka pokriva predmetnom naknadom dok je sam kredit podigao radi kupovine kuće; da nije bio vlasnik niti obrta niti OPG-a niti trgovačke firme a nekretnina koja je kupljena kreditom nije bila iznajmljivana na tržištu ;

- da je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ;

- da naknada koju je banka ovlaštena zaračunati korisniku kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika u slučaju prijevremene, konačne ili djelomične otplate kredita nije bila određena i da je po navedenoj odredbi tuženik bio ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga;

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa je prigovor zastare neosnovan;

11. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da je predmetna odredbe o naknadi ništetna i na temelju čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. ZOO obvezao tuženika na isplatu iznosa od 1.020,50 eura sa zateznim kamatama od 25. svibnja 2009.

12. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

13. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

14. Odredbom čl. 96 st. 1. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se sma tra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca.

15. Nadalje, sukladno odredbi čl. 102. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

16. U naprijed iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni ugovor o kreditu te saslušanjem tužitelja, koji je potrošač utvrdio da stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu pregovarale prije sklapanja ugovora o kreditu već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogao utjecati, nije poštena u smislu odredaba ZZP/07.

17. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, te zahtjev za isplatom stečenoga bez osnove temeljem iste, a u utuženoj visini, koju visina nije sporna.

18. Naime, na žalbene navode valja reći budući da tuženik, na kojemu je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo, nije adekvatnim dokaznim sredstvima dokazao da se o predmetnoj odredbi pregovaralo, a niti je predložio izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika, to je prvostupanjski sud pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je iskazao da nikakvih prethodnih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo te je ocijenio da je predmetna odredba nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa neosnovano tuženik žalbom pobija pravilnost prvostupanjske presude.

19. Nadalje, prvostupanjski sud je proveo test poštenosti na način da je ocijenio značaj predmetne ugovorne odredbe u kontekstu cijelog ugovora o kreditu (je li riječ o odredbi koja definira glavni predmet ugovora i cijenu kada, u pravilu, ne dolazi do procjene poštenosti istih ako ispunjavaju zahtjeve transparentnosti), te na način da je ocijenio njezin značaj na položaj tužitelja kao potrošača u kontekstu što je tuženik tužitelju za istu pružio, dakle koju je to stvarnu uslugu pružio, vodeći pri tome računa da se ocjena (ne)ravnoteže ne ograničava samo na kvantitativno ocjenjivanje iznosa koji tužitelj kao potrošač ima dati tuženiku kao trgovcu, a koji način provedbe ocjene testa poštenosti prvostupanjskog suda je u skladu s testom poštenosti propisanog Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13).

20. Pri tom treba nadodati da iz sporne odredbe ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, a za koje tuženikove akte o uvjetima kreditiranja je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se po prirodi stvari o istima ne može pregovarati, pa da se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika.

21. Jednako tako, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

22. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

23. Obzirom na sve naprijed navedeno, suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je utvrdio da je predmetna odredba nepoštena i ništetna.

24. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je prigovor zastare neosnovan obzirom da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

25. Na navode žalbe potrebno je reći da u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 se i ispituje poštenost pojedinih ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, dakle, u pravilu, ne cijelog potrošačkog ugovora, pa se na utvrđenje nepoštenosti tj. ništetnosti upravo primjenjuju pravila o zastari povrata stečenoga temeljem tzv. djelomične ništetnosti, odnosno ništetnosti dijela ugovora - pojedine ugovorne odredbe.

26. Konačno na navode žalbe ukazuje se da kada je riječ o potrošačkom ugovoru, u smislu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, između ostaloga, i pravilima o zastari se nastoji postići odvraćajući učinak na način da se nastoji ubuduće odvratiti trgovce od upotrebe nepoštenih odredaba.

27. Nadalje, tužitelj ima pravo na povrat stečenoga bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a - nepošteni stjecatelj) budući je isplata izvršena temeljem ugovora kojega je sam tuženik sastavio, a tužitelj nije imao nikakva utjecaja na sadržaj ugovora, pa neosnovano tuženik u žalbi osporava i dosuđeni tijek zakonske zatezne kamate.

28. Naime, jedna od posljedica neobvezujuće prirode nepoštene odredbe je pravo potrošača za naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. Isplatom neosnovano plaćenih iznosa uspostavlja se ravnoteža između prava i obveza strana iz ugovora.

29. U hrvatskom pravnom sustavu ne postoje posebne norme koje reguliraju postupak restitucije i samu restituciju kod pružanja zaštite potrošaču od nepoštenih odredbi, pa se primjenjuju opća pravila Zakona o obveznim odnosima.

30. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

31. Pri vraćanju se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, vraća se sve ono što je neosnovano stečeno, ako je predmet obveze u novcu, isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove te se plaćaju zatezne kamate od dana stjecanja.

32. Naime, u konkretnom slučaju, polazeći od toga da je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, tuženik je, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega tužitelji ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024.)

33. Stoga, tuženik je nesavjestan stjecalac budući je navedena odredba Ugovora ništetna, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena od uplate kao dana stjecanja odnosno prema postavljenom zahtjevu od 25. svibnja 2009.

34. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

35. Imajući u vidu naprijed navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a.

36. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je odlučio na navedeni način.

37. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilno odmjerio troškove postupka sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa) koja je bila na snazi u trenutku donošenja odluke te je u navedenom dijelu materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa su suprotni žalbeni navodi neutemeljeni.

38. Nadalje, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je tužitelju dosudio i trošak zastupanja na ročištu za objavu jer stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 832/2022), a iz sadržaja spisa razvidno je da je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude.

39. Stoga, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. ove drugostupanjske odluke.

40. Kako tuženik nisu uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a) pa je odlučeno kao u stavku II. izreke.

U Zagrebu, 14. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej