Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2190/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1288/2025-9 od 11. ožujka 2026., dana 14. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1288/2025-9 od 11. ožujka 2026. u stavku IV. izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1288/2025-9 od 11. ožujka 2026. u stavku

I., II. i III. izreke.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj kredita]. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 08.08.2005. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 16.08.2005. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OU-1820/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,00% jednokratno, unaprijed.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu bez depozita br. [broj kredita]. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 08.08.2005. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 16.08.2005. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OU-1820/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

- “U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“

III. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 749,16 eura (sedamstočetrdesetdeveteurašesnaestcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 11. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka prim ijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška od 294,52 eura

(dvjestodevedesetčetirieurapedesetdvacenta) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.“

2. Protiv dijela presude u stavku IV. izreke žali ste tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/22 ,155/2023 i 146/2025 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači i stavlja zahtjev za naknadom troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Protiv dijela presude u stavku I., II. i III. izreke žali ste tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba nije osnovana.

8. Predmet spora zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kako je to pobliže navedeno u izreci presude odnosno u dijelu jednokratne naknada za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

9. U žalbenom postupku sporno je, da li su predmetne odredbe ništetne.

10. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tužitelj i tuženik.

12. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

13. Kako je prvostupanjski sud odlučio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i čl. 2. ZPP-a nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a na koju upire tuženik.

14. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da je prihvaćen kao osnovan prigovor tuženice u odnosu na naznačenu vrijednosti predmeta spora te je rješenje vrijednost predmeta spora određena u iznosu od 1.084,28 eura, sukladno čl. 40. st. 3. ZPP;

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa pravnom prednicom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek (Banka) dana 8. kolovoza 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: [broj kredita]. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen dana 16.08.2005. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OU-1820/2005., radi adaptacije kuće, na iznos od 54.000,00 CHF s rokom vraćanja 30 godina;

- da je prednica tužene tužitelju 9.09.2005. naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtijeva (tzv. ulaznu naknadu) u iznosu od 2.604,74 kn / 345,71 eura i naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlaznu naknadu) dana 26.04.2021. u iznosu od

5.564,77 kn / 738,57 eura;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba 8.08.2005. radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj i sada živi i da nije bio vlasnik tvrtke niti obrta, kuću nije iznajmljivao niti davao u zakup; da prilikom interesiranja o kreditnim uvjetima nitko mu nije rekao da će morati platiti bilo kakve naknade, a niti na što se naknade odnose; nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama jer mu je Ugovor dan na potpis unaprijed sačinjen u Banci;

- da iz ovjerenog Ugovora o kreditu od 8.08.2005. proizlazi da je tužitelj Ugovor zaključio tužitelj kao fizička osoba, da je odredbom čl. 6. st. 1. ugovorena naplata naknade prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,00% jednokratno i unaprijed, a odredbom čl. 8. st. 2. da se Korisnik kredita kod prijevremene otplate kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke; da je Ugovor sastavljen od strane prednice tuženice prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate, da nema navedenih parametara o naknadama koje se naplaćuju, koji troškovi se naplaćuju kroz naknade, a ni od čega se naknade sastoje.

- da ovjerene Izjave svjedoka DV iz [adresa] (list 42. -44. spisa) i HV iz [adresa] nisu vjerodostojne time da navedeni zaposlenici tuženice nisu bile osobe koje su neposredno sudjelovale u sklapanju predmetnog Ugovora, a što proizlazi iz samih Izjava i nemaju potrebna saznanja o pregovorima s tužiteljem u vezi sa spornim ugovornim odredbama, dok u odnosu na naknadu štete koju tuženica kao Banka trpi prilikom prijevremene otplate kredita, navode uopćeno, a ne navode koju je to eventualnu štetu tuženica pretrpjela kod prijevremene otplate konkretnog kredita, odnosno koje je to pravedne i objektivno nastale troškove tužena izravno pretrpila prijevremenom otplatom konkretnog kredita;

- da iz izračuna kamata tužene od prijevremene otplate do ugovorenog datuma otplate prema Ugovoru o kreditu proizlazi da iznose 7.706,59 eura;

- da je iskazom tužitelja utvrđeno da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo;

- da plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,00% od iznosa odobrenog kredita prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ;

- da Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, ne sadrži odredbe prisilne naravi, tako da sukladno odredbi čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača, ne postoji zakonska odredba, niti propis koji bi bili prisilne naravi, zbog kojih se nepoštenost, a time i ništetnost spornih ugovornih odredbi, ne bi prosuđivali primjenom Zakona o zaštiti potrošača;

- da se u konkretnom slučaju ne radi o zabrani manjeg značaja iz čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 54.000,00 CHF, a u odnosu na plaćen iznos ulazne naknade, u konkretnom slučaju sporna ugovorna odredba je rezultirala neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i ne može smatrati da je uzrok ništetnosti te ugovorne odredbe bila zabrana manjeg značaja;

- da utvrđenje je li ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu, odnosno troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita;

- da s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022. izrazio pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate;.

- da prijevremenom otplatom kredita, tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 64. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz čl. 25. Zakona o obveznim odnosima.

- da se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima,

- da je prigovor zastare neosnovan;

- da tuženica nije dokazala da je prijevremenom otplatom kredita pretrpjela štetu ;

- da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), te su odredbe bile unaprijed formulirane od strane pravne prednice tuženice i tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to su navedene odredba Ugovora o kreditu, nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita;

- da predmetne odredbe ugovora o kreditu su ništetne iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale;

15. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su predmetne odredba ugovora ništetne te na temelju čl. 323. i čl. 324. Zakona („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1024. ZOO-a i čl. 326. ZOO-a te čl. 327 i čl. 328 ZOO-a odlučio na navedeni način.

16. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju time da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuju odredbe ZOO/91 obzirom da je ugovor zaključen 8. kolovoza 2005. i pravilnom primjenom materijalnog prava jednako je odlučeno.

17. Stoga, suprotne tvrdnje tužitelja i tuženika su bez pravnog uporišta.

18. Na žalbene navode koji se odnosne na ocjenu dokaza valja reći da tuženik ispušta iz vida odredbu čl. 8. ZPP-a, a prema kojoj, koje će se činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

19. Naime, prvostupanjski sud je na temelju rezultata cjelokupnog postupka prema svojem uvjerenju odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu ( čl. 8. ZPP-a), pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 8. ZPP-a na koju povredu sadržajno ukazuje tuženik.

20. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio da se o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pregovaralo i da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj te da je ništetna, te je za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

21. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.

22. Pri tom treba nadodati da iz navedene sporne odredbe ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužiteljica tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika.

23. Nadalje, sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

24. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

25. Jednako tako, pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje i o ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

26. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu isplatu kredita jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

27. Tako pravno shvaćanje zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama tog suda broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022, Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024. i dr.

28. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao prvostupanjski sud proizlazi i to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka adekvatnim dokaznim sredstvima nije dokazao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova), odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja je utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužiteljice), kao što nije dokazao niti to , da se o spornim odredbama Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da su navedene odredbe u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika.

29. Stoga, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

30. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV –308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

31. Jednako tuženik ničim nije dokazao stvarnu štetu (koja je za tuženika nastala prijevremenom otplatom kredita) i njezinu visinu, sukladno odredbi čl. 1024. st. 2.. ZOO-a, a koju odredbu sadrži i ZOO/91 glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

32. Obzirom na navedeno, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je proveo test poštenosti na način da je ocijenio značaj predmetn ih ugovornih odredbi u kontekstu cijelog ugovora o kreditu, te na način da je ocijenio njihov značaj na položaj tužitelja kao potrošača u kontekstu što je tuženik tužitelju za istu pružio, dakle koju je to stvarnu uslugu pružio, vodeći pri tome računa da se ocjena (ne)ravnoteže ne ograničava samo na kvantitativno ocjenjivanje iznosa koji tužitelj kao potrošač ima dati tuženiku kao trgovcu, a koji način provedbe ocjene testa poštenosti prvostupanjskog suda je u skladu s testom poštenosti propisanog Direktivom Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13).

33. Slijedom svega navedenog, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, čime se ukazuju neosnovanima žalbeni navodi tuženika da predmetne odredbe ne predstavljaju nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03.

34. Između ostalog, na žalbene navode potrebno je reći da Interpretirajući nacionalno pravo i u svjetlu prava Europske unije kroz odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), na žalbene navode tuženika kojima se poziva na transparentnost sporne odredbe o naknadi, je za odgovoriti da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali pored navedenog, i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu navedeno, istina, ne traži nužno da se u ugovoru o kreditu specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, na što tuženik žalbenim navodima određeno upire pozivom na praksu Suda Europske unije, međutim, imajući u vidu da se, prema shvaćanju ovog suda, kod provođenja testa poštenosti mora preispitati - tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, to je, suprotno žalbenim prigovorima tuženika (kojima upire na to da se u konkretnom slučaju ne treba provoditi test poštenosti), kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, svakako potrebno ocijeniti bi li od potrošača bilo razumno očekivati da bi prihvatili takvu ugovornu odredbu i u situaciji pojedinačnih pregovaranja, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača temeljem kojih je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, dok se iz okolnosti konkretnog slučaja (imajući u vidu da se radi o standardnom ugovoru te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo), može zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

35. Stoga se pitanje uzrokuje li predmetne ugovorne odredba značajnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

36. Ovdje valja ukazati i na praksu Suda EU koja je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

37. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je prigovor zastare neosnovan obzirom da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, pa su žalbeni navodi neosnovani.

38. Jednako tako, na žalbene navode tuženiku vezano za navedeni prigovor se ukazuje da predmet raspravljanja u ovoj pravnoj stvari nije zahtjev za isplatom.

39. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

40. Nadalje, ostali žalbeni navodi tuženika nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a.

41. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je zaključio o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

42. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st 1. ZPP-a) tako i visini troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23), pa su paušalni prigovori tuženika bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

43. U odnosu na žalbene navode vezano za trošak pristupa na ročište za objavu valja reći da je odredbom čl. 335. st. 7. ZPP-a propisano da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu, dok je st. 8. iste odredbe propisano da će sud stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude, odnosno, da će se sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrati da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

44. Obzirom na navedeno, to se trošak zastupanja na ročište za objavu presude može smatrati potrebnim radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP -a time da je punomoćnik tužitelja na navedeno ročište pristupio i zatražio trošak sukladno odredbi čl. 164. ZPP-a, pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužitelju dosudio navedeni trošak.

45. Jednako tako, u pravu je tužitelj da prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, vrijednost predmeta spora je ona koju je tužitelj naznačio.

46. Međutim, u ovoj pravnoj stvari tuženik je već u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor vezano za visinu naznačene vrijednosti predmeta spora i naveo da je sud dužan o navedenom prigovoru odlučiti u smislu čl. 40. st. 3. ZPP-a

47. Stoga, obzirom na izneseni prigovor tuženika prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je postupio sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a i utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.084,28 eura, dakle nižu, a to što navedena vrijednost predmeta spora i odgovora visini naplaćenih predmetnih naknada za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora je bez utjecaja na pravilnost i zakonitost oduke u navedenom dijelu. .

48. Stoga, valjalo je žalbu tužitelja i tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. i II. izreke ove drugostupanjske odluke.

49. Kako tužitelj i tuženik nisu uspjeli sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njihov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a) pa je odlučeno kao u stavku III. i IV. izreke.

U Zagrebu, 14. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej