REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3467/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja ODVJETNIČKO DRUŠTVO ŠIMUNOVIĆ&OŠTARIĆ d.o.o., Slavonski Brod, Trg pobjede 16/I, OIB: 99973074623, protiv 1. tuženika KMS (Cyprus) Ltd, OIB: 19733614189, Limassol, Cyprus, HE 43683, Grigori Afxentiou 11, Centro Imperio, 2nd floor, flat-office 201, Mesa Geitonia, 4003 Limassol, i 2. tuženika PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], BC [adresa] British Columbia, Canada, radi pobijanja pravnih radnji dužnika, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-278/2024-2 od 28. kolovoza 2024., 14. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-278/2024-2 od 28. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-278/2024-2 od 28. kolovoza 2024. prvostupanjski sud se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo sve provedene radnje u postupku i odbacio tužbu.

2. Iz obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da prvotuženik ima registrirano sjedište na Cipru, a da drugotuženik ima prebivalište u [adresa], pa je na temelju čl. 48. st. 1. i čl. 47. st. 1. Zakona o parničnom postupku odlučio da nije nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

3. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio tužitelj navodeći u bitnome da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije uzeo u obzir odredbu čl. 58. Zakona o parničnom postupku. U dopuni žalbe, tužitelj uočava da je odredba čl. 58. Zakona o parničnom postupku brisana, ali smatra da je unatoč tome za rješavanje u ovoj pravnoj stvari nadležan sud u Republici Hrvatskoj na temelju Zakona o međunarodnom privatnom pravu i odredbi čl. 5., čl. 7. t. 1.a i čl. 24. Uredbe 1215/2012, a podredno i na temelju čl. 27. i čl. 58. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj ističe da je u konkretnom predmetu pravna radnja koju pobija Ugovor o prijenosu izlučnog prava od 10. studenog 2020. sklopljen između prvotuženika koji je tim Ugovorom prenio na drugotuženika izlučno pravo na nekretnini u k. o. [katastarska općina], te je drugotuženik na temelju toga Ugovora ishodio pravomoćnu presudu na temelju koje je uknjižio pravo vlasništva na toj nekretnini. Dakle, tužitelj smatra da je tužba povezana s predmetnim Ugovorom i da je za odlučivanje o posljedicama njegove nevaljanosti, njegova neizvršenja i posljedično obvezama povrata koje iz toga eventualno proizlaze nadležan sud mjesta u kojem je obveza koja je predmet tužbe izvršena ili treba biti izvršena. Također, tužitelj navodi da je odredbom čl. 46. st. 2. Zakona o međunarodnom privatnom pravu hrvatski zakonodavac proširio izravno primjenjiv izvor pravila o međunarodnoj nadležnosti u građanskim i trgovačkim stvarima i primjenu određenih odredaba Uredbe Bruxelles I bis i na situacije kada tuženik ima domicil u državi koja nije članica Europske unije, kao drugotuženik u konkretnom slučaju. Predlaže ukinuti pobijano rješenje.

4. Tužiteljeva žalba je osnovana.

5. Pobijano rješenje je ispitano na temelju odredaba čl. 365. st. 1. i 2., te čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

6. Tužitelj u tužbi navodi da prema prvotuženiku ima novčanu tražbinu u iznosu od 5.385,00 EUR i da prvotuženik nema dovoljno sredstava ni imovine iz kojih bi mogao namiriti svoju tražbinu, te je Ugovorom o prijenosu izlučnog prava onemogućen u naplati svoje tražbine i zbog toga pobija predmetnu pravnu radnju – Ugovor o prijenosu izlučnog prava od 10. studenog 2020. sklopljenog između prvotuženika i drugotuženika, ovjeren po javnom bilježniku Robertu-Antonu Čečatku u Slavonskom Brodu pod poslovnim brojem OV-8087/2020, te tužbom traži da predmetni Ugovor gubi pravni učinak prema njemu u dijelu koji je potreban za namirenje njegove tražbine, te da drugotuženik trpi namirenje te tražbine iz postignute cijene nakon sudske prodaje nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica].

7. S obzirom na činjenicu da je prvotuženik pravna osoba sa sjedištem na Cipru (članica EU), da je drugotuženik fizička osoba s prebivalištem u [adresa], a da tužitelj ima sjedište (domicil) u Republici Hrvatskoj, radi se o sporu s međunarodnim elementom, pa su za ocjenu postojanja nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj mjerodavne odredbe Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj 101/17; dalje: ZMPP).

8. Opća pravila vezano za nadležnost i postupak sadržana su u odredbama čl. 46. ZMPP-a. Odredbama st. 1. i 2. čl. 46. ZMPP-a propisano je: U građanskim i trgovačkim stvarima, nadležnost suda Republike Hrvatske određuje se primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (st. 1.). Nadležnost suda Republike Hrvatske određuje se primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe iz stavka 1. ovoga članka i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije (st. 2.).

9. Prema odredbi čl. 4. st. 1. Uredbe Bruxelles I bis osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice. Dakle, temeljno načelo Uredbe Bruxelles I bis jest međunarodna nadležnost sudova države članice tuženikova domicila. To znači da tuženik može biti tužen u drugoj državi članici samo onda ako postoji posebna nadležnost po odredbama Uredbe Bruxelles I bis. To je izričito navedeno u odredbi čl. 5. st. 1. Uredbe Bruxelles I bis prema kojoj osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. - 7. (posebna nadležnost). Uredba Bruxelles I bis propisuje posebnu nadležnost, među ostalim, u sporovima povezanim s ugovorom. Prema čl. 7. 1. (a) Uredbe Bruxelles I bis, osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici u stvarima povezanim s ugovorom pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze.

10. S obzirom na to da se je u konkretnoj pravnoj stvari predmet spora pobijanje Ugovora o prijenosu izlučnog prava od 10. studenog 2020. sklopljenog između prvotuženika i drugotuženika, ovjerenog po javnom bilježniku Robertu- Antonu Čečatku u Slavonskom Brodu pod poslovnim brojem OV-8087/2020, to postoji nadležnost suda Republike Hrvatske u ovoj pravnoj stvari. Za istaknuti je da u postupku koji se vodi povodom tužbe za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, tuženici su jedinstveni i nužni suparničari.

11. Slijedom navedenog, u smislu čl. 7. 1. (a) Uredbe Bruxelles I bis, sud Republike Hrvatske je nadležan za meritorno odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari.

12. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava prvostupanjski sud je nepravilno primijenio odredbu čl. 16. st. 1. i 3. ZPP-a. Stoga je valjalo, na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a, uvažiti tužiteljevu žalbu i ukinuti rješenje Trgovačkog suda u Osijeku kojim se prvostupanjski sud oglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te predmet vratiti tom sudu na daljnje postupanje.

Zagreb, 14. srpnja 2026.

Sutkinja

dr. sc. Jelena Čuveljak