REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3364/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja EH, vl. „[obrt]“, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 267,24 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-788/2025-8 od 18. lipnja 2025., 14. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-788/2025-8 od 18. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 267,24 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 214,04 EUR sa zateznim kamatama u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora tužiteljev zahtjev za isplatu preostalog iznosa za izvršeni popravak vozila po računu tužitelja broj 3/VP/1 te da je među strankama tijekom prvostupanjskog postupka bila sporna visina tužbenog zahtjeva vezana uz cijenu radnog sata tužitelja.

2.1. Tijekom prvostupanjskog postupka tuženik nije osporio nastanak štetnog događaja i odgovornost svog osiguranika, ali je isticao da je ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila, na istom području i iste vrste i kvalitete servisa, kod više kako ovlaštenih, tako i neovlaštenih servisera po jeftinijoj cijeni od one koju traži tužitelj, ali je bez obzira na navedeno odabrana opcija popravka po skupljoj cijeni.

2.2. Prvostupanjski sud je presudio kao u izreci pobijane presude jer je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio:

- da je za popravak vozila bilo potrebno 6,50 sati rada limara i 5,40 sati rada lakirera

- da je tužitelj izdao račun za popravak u iznosu od 1.101,28 EUR iz kojeg je vidljivo da je cijena sata rada tužitelja 40,00 EUR plus PDV

- da je tuženik tužitelju isplatio po navedenom računu iznos od 834,04 EUR

- da utuženi iznos predstavlja razliku u visini cijene sata rada koju priznaje tuženik i one koju naplaćuje tužitelj

- da je Ugovorom o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 27. siječnja 2025. oštećenica SH ustupila tužitelju novčano potraživanje koje je predmet ovog postupka te je tužitelj tuženika obavijestio o ustupu

- da je tužitelju u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata rada nastala šteta iz čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO), a koja se dakle odnosi na ostatak iznosa sata rada na koji tužitelj prema cjeniku ima pravo, sve s obzirom na valjani ugovor o cesiji te mu je tuženik, kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu navedeni iznos temeljem čl. 1085. st. 1. i 4. ZOO-a dužan naknaditi u skladu s čl. 84. st. 1. ZOO-a

- da prema odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate, koje teku od idućeg dana nakon dana dospijeća računa broj 3/VP/1 koji je dospio 29. siječnja 2025., dakle od 30. siječnja 2025.

2.3. Prvostupanjski sud je shvaćanja da oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima, a ukoliko i postoje druge radionice s jeftinijom cijenom radnog sata, da nije riječ o eventualnom doprinosu oštećenika šteti iz čl. 1092. ZOO-a jer tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, a što proizlazi i iz stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja Klasa: 034 - 08/18-01/093, URBROJ: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. (list 14. - 17. spisa).

3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu kojom je pobija u cijelosti, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

3.1. U žalbi u bitnome navodi: da je neodrživ zaključak prvostupanjskog suda iz točke 14. obrazloženja presude jer za takav zaključak nema razloga u provedenim dokazima, s obzirom na to da sud ne navodi koja je to redovita cijena koju redoviti servis naplaćuje; da je dužnost oštećenika da poduzme sve mjere da bi smanjio štetu; da je prvostupanjski sud trebao provesti dokaz prometnim i/ili financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja cijene sata rada lakirera u mjestu i u vrijeme popravka vozila u ovlaštenim i neovlaštenim servisima te prometno vještačenje na okolnost može li se predmetno vozilo vratiti u prvobitno stanje na jednak način i jednake kvalitete u preporučenim servisima; da je odbijanjem tih dokaznih prijedloga prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka te presuda nema razloga o odlučnim činjenicama; da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo budući da je trebalo ispitati visinu tržišne naknade (cijene) radova u vrijeme kad je tužitelj obavljao popravak na vozilu, neovisno od tužiteljevog cjenika koji ne može biti relevantan i mjerodavan dokaz o cijeni rada, niti se može ispitati na koji način je određen; da je cijena sata rada proizvoljno određena te da se u skladu s točkom E2 Uvjeta o kasko osiguranju cestovnih vozila popravak ima izvršiti u radionici koju predloži tuženik.

3.2. Žalitelj smatra da sloboda izbora vlasnika vozila gdje će popraviti vozilo istome ne daje pravo da optereti osobu koja je dužna naknaditi štetu/isplatiti osigurninu s većim novčanim iznosom popravka od onog za koji je vozilo bilo moguće popraviti, već da je vlasnik vozila dužan popraviti vozilo tako da u najmanjoj mjeri tereti osobu koja je štetu dužna naknaditi, jer na taj način surađuje s tuženikom u ostvarenju svojeg prava potpune naknade (čl. 5. ZOO-a) i ne otežava izvršenje tuženikove obveze (čl. 10. ZOO-a). U tom smislu, ako oštećenik svojim izborom servisa neopravdano poveća novčani iznos popravka vozila, žalitelj smatra da oštećenik sam treba odgovarati za posljedice takvog izbora u vidu razlike u cijeni koja je nastala zbog toga što nije želio popraviti vozilo u servisima u koje je bio upućen. Ističe da dužnost vlasnika vozila da obavi popravak za manji iznos otpada jedino u slučaju postojanja opravdanog razloga, npr. ako servisi ne zadovoljavaju kriterij kvalitete popravka ili postoje druge otegotne okolnosti (duže čekanje na popravak, veća udaljenost od boravišta/prebivališta vlasnika vozila itd.), koje okolnosti tužitelj u ovom postupku nije isticao niti dokazao, a niti je tvrdio da servisi na koje ga je uputio tuženik ne zadovoljavaju kriterij kvalitete.

3.3. Stoga smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 5. i 10. ZOO-a, a posljedično i čl. 80. st. 1. i čl. 81. st. 1. ZOO -a te svih odredbi Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja na koje se poziva, jer te odredbe ni na koji način ne otklanjaju posljedice nepostupanja u skladu s načelima iz čl. 5. i čl. 10. ZOO-a.

3.4. Konačno ističe da o ugovornim odredbama iz točke E.I.2. Uvjeta o kasko osiguranju cestovnih vozila te ugovornoj obvezi oštećenika/ustupitelja da popravak vozila ima izvršiti u radionici koju mu je predložio tuženik, prvostupanjska presuda uopće nema razloga pa se ne može ispitati te postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku.

3.5. Stoga predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova drugostupanjskog postupka u iznosu od 91,39 EUR.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. , 13. i 14. pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i zakonita.

6. Prvenstveno valja kazati kako pogrešno žalitelj smatra da su za predmet ovog spora odlučne činjenice: cijena sata rada lakirera u mjestu i u vrijeme popravka vozila u ovlaštenim i neovlaštenim servisima te, da li se predmetno vozilo moglo vratiti u prvobitno stanje na jednak način i jednake kvalitete u servisima Autocentar Agram d.d. i Auto Zubak d.o.o.

6.1. To stoga što tužitelj ima pravo na naknadu stvarne, a ne tržišne ili prosječne cijene radova u vrijeme kad je obavljao popravak na vozilu te je tužiteljev Cjenik jedini relevantan i mjerodavan dokaz o cijeni rada.

6.2. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je utvrdio da je cijena sata rada iskazana u utuženom računu u skladu s cijenom koju tužiteljev servis redovito naplaćuje svojim klijentima (točke 14. i 15. obrazloženja prvostupanjske presude), dakle u prvostupanjskom postupku nije utvrđeno da bi cijena sata rada na utuženom računu bila drugačija od onih koje tužitelj naplaćuje u skladu s Cjenikom dostavljenim u spis.

6.3. Uzevši u obzir navedeno, neosnovani su žalbeni navodi da bi bile počinjene bitne povrede odredaba postupka zbog neprovođenja tuženikovih dokaznih prijedloga jer se oni ne odnose na činjenice koje su bitne za predmet ovog spora, kao što su neosnovani i žalbeni navodi da iz provedenih dokaza ne proizlazi utvrđenje prvostupanjskog suda iz točke 14. obrazloženja presude, jer ovaj sud nije našao da utvrđene činjenice u tom dijelu ne bi odgovarale ispravama u spisu.

7. Pravilno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o tome da oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu kojeg mu preporuči osiguravajuće društvo, već da je ovlašten popraviti vozilo u servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje klijentima. Budući da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud utvrdio da je cijena sata rada iskazana u utuženom računu u skladu s cjenikom tužitelja, a što odgovara ispravama u spisu, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata rada nastala šteta iz čl. 1046. ZOO -a, koja se odnosi na ostatak iznosa sata rada na koji tužitelj prema cjeniku ima pravo i to u utuženom iznosu od 267,24 EUR. Prema ocjeni ovoga suda, okolnost što eventualno postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija, ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe iz čl. 1092. ZOO-a niti je takvo postupanje oštećenika protivno načelu savjesnosti i poštenja niti načelu dužnosti suradnje i suzdržavanja od postupaka kojim se drugome otežava obveza, a kako to tvrdi žalitelj. To što tuženik ne prihvaća visinu radnog sata tužitelja, koji je obavio popravak vozila, ne utječe na dužnost tuženika da taj trošak naknadi, a posebice imajući u vidu da opseg obavljenog rada nije sporan niti je takvo ograničenje ugovoreno niti je propisano zakonom. Poduzetnici, pa tako i tužitelj, slobodno djeluju na tržištu te slobodno određuju cijene po kojima će naplatiti usluge svojim klijentima.

8. Odgovorna osoba je u smislu odredbe iz čl. 1085. ZOO-a dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a to znači da je tuženik u obvezi podmiriti cijeli iznos štete bez odbitaka po nahođenju tuženika u vidu vrijednosti rada obračunate po nižoj satnici.

9. Stoga je račun o popravku dostatan dokaz na okolnost visine štete pa je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da nije potrebno u ovom sporu male vrijednosti provoditi vještačenja na tu okolnost. Time nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj.

10. U odnosu na žalbene navode da je u skladu s odredbama Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila tuženik imao pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila, ističe se kako slijedi. Odredbama točke E. – I. Postupak popravljanja štete određeno je da postupak naknade štete u skladu s ovim Uvjetima podrazumijeva naturalnu restituciju (uspostavljanje stanja osiguranog vozila koje je bilo prije nego je šteta nastala), odnosno isplatu odgovarajućeg iznosa novca na ime naknade štete kao i priznavanje ostalih opravdanih troškova povezanih s osiguranim slučajem, navedenim u ovim Uvjetima (st. 1.). Naturalna restitucija osiguranog vozila u skladu s ovim Uvjetima podrazumijeva popravljanje oštećenih dijelova vozila, pod uvjetom da je popravak vozila ekonomski opravdan, pri čemu ADRIATIC ima pravo odrediti mjesto popravka vozila ili organizirati i izvršiti popravak vozila (st. 2.). U slučaju neslaganja osiguranika s procedurom navedenom u prethodnom stavku, ADRIATIC može isplatiti naknadu iz osiguranja u opsegu koji proizlazi iz primjene ove i sljedećih odredbi Uvjeta (st. 3.).

10.1. Prema ocjeni ovog suda, iz citiranih odredbi Uvjeta kasko osiguranja ne proizlazi da bi tuženik morao izvršiti popravak vozila u mjestu popravka koje to odredi tuženik. Naime, tuženik sukladno citiranim odredbama ima pravo odrediti mjesto popravka vozila, međutim osiguranik prema Uvjetima kasko osiguranja to nije dužan prihvatiti. Upravo je predmetnim uvjetima osiguranja određeno da će tuženik, u slučaju neslaganja osiguranika s uputom tuženika, isplatiti osiguraniku naknadu iz osiguranja. Isto tako, niti jednom odredbom Uvjeta o kasko osiguranju nije propisano da bi se iznos takve naknade trebao obračunati u visini troškova popravka u radionici na koju je osiguranika uputio tuženik.

11. Tuženik pobija i odluku o parničnom trošku isključivo iz razloga što je, prema njegovom mišljenju, pogrešna odluka prvostupanjskog suda o glavnoj stvari. Ovaj sud nije utvrdio da u odnosu na odluku o parničnom trošku postoje žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Zbog svega navedenog, žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost pobijane presude pa je žalba odbijena kao neosnovana primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 14. srpnja 2026.

Sudac

Mladen Šimundić