Poslovni broj: Usž-1750/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ZA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Ivan Mirošević, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Stjepana Grubišića, odvjetnika u Solinu, Kralja Zvonimira 81, protiv tuženika Državnog sudbenog vijeća Republike Hrvatske, OIB: 66951444283, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi privremenog udaljenja od obavljanja sudačke dužnosti, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2060/2025-19 od 19. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 9. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2060/2025-19 od 19. veljače 2026.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja Državnog sudbenog vijeća Republike Hrvatske, klasa: 711-28/25-01/01, urbroj: 453-01/03-25-2 od 3. srpnja 2025. te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora. Navedenim rješenjem tuženika u točci I. izreke određeno je da se ZA, sutkinja Općinskog suda u Splitu, privremeno udaljuje od obavljanja sudačke dužnosti, na rok od tri mjeseca, računajući od 4. srpnja 2025., a točkom II. izreke tog rješenja određeno je da za vrijeme privremenog udaljenja s dužnosti tužiteljica ima pravo na 1/2 plaće.
2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih Zakonom o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske). U žalbi iznosi kronologiju postupka. U bitnome ističe da je podnijela tužbu Upravnom sudu u Splitu navodeći da nije bila upoznata sa sadržajem zahtjeva Državnog sudbenog vijeća, niti je imala priliku izjasniti se prije donošenja odluke, navodeći da osporena odluka prejudicira njezinu kaznenu odgovornost čime je povrijeđena presumpcija nevinosti, da obrazloženje iz rješenja Državnog sudbenog vijeća nije dostatno za procjenu stvarne opasnosti narušavanja ugleda suda i sudačke dužnosti te navodeći da udaljenje od dužnosti predstavlja neproporcionalnu i stigmatizirajuću mjeru s obzirom na vrstu kaznenih djela i činjenicu da su počinjena u privatnom, a ne službenom kontekstu. Ističe da je upravni sud odbio tužbeni zahtjev navodeći da je odluka Državnog sudbenog vijeća zakonita, a privremeno udaljenje opravdano radi zaštite ugleda suda primjenjujući članke 73., 74. i 75. Zakona o Državnom sudbenom vijeću ("Narodne novine", broj 116/10., 57/11., 130/11., 13/13., 28/13., 82/15., 67/18., 126/19., 80/12., 16/13., 83/23. i 155/23. – dalje: ZDSV). Prema stajalištu tužiteljice bitan dio obrazloženja razloga za donošenje pobijane odluke suda izraženi su u dijelu točke 14. – 18. obrazloženja presude te ih u žalbi citira. Ističe da u obrazloženju presude prvostupanjski sud nije dovoljno razjasnio zašto privremeno udaljenje predstavlja, nužnu, proporcionalnu i razmjernu mjeru u odnosu na kazneni postupak protiv tužiteljice. Navodi da prvostupanjski sud nije dovoljno kritički ocijenio diskrecijsku odluku Državnog sudbenog vijeća. Ističe da je u obrazloženju presude preuzeta argumentacija tuženika, bez ispitivanja opravdanosti mjere. Ukazuje da presuda ne sadrži jasnu analizu razmjernosti mjere u odnosu na ugled suda i sudačke dužnosti. Citira odredbe članka 73. ZDSV-a. Navodi da iz stavka 2. navedenog članka jasno proizlazi da se radi o diskrecijskoj ocjeni nadležnog tijela kod donošenja odluke o udaljenju temeljem dispozitivne norme, jer piše može biti udaljena, ali i ne mora. Nadalje, ističe kako je već u tužbi ukazala da joj nije bilo omogućeno aktivno sudjelovanje na sjednici Državnog sudbenog vijeća čime joj je narušeno pravo na obranu. Poziva se na praksu ESLJP-a te na stručne članke. Poziva se i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Smatra da je prvostupanjski sud u osporenoj presudi povrijedio ustavno i konvencijsko pravo na obrazloženu odluku. Ističe da je tuženo tijelo svoj odgovor na tužbu dostavilo preporučenom pošiljkom što je suprotno zakonu. Smatra da je propustom pozivanja ili obavještavanja o sjednici Državnog sudbenog vijeća na kojoj se raspravljalo i odlučivalo o zahtjevu predsjednika Općinskog suda u Splitu za donošenje odluke o suspenziji, povrijeđeno pravo na pošteno, pravično suđenje, pravo na pristup sudu i kontradiktorni postupak. Ističe da se sve opravdava hitnošću, a tužiteljica je nesporno obnašala sudačku dužnost još cijelu godinu nakon što je započeo kazneni postupak u odnosu na kojeg je isključena javnost, a Državno sudbeno vijeće ničim nije dokazalo da je tužiteljica svojim ponašanjem dovela u pitanje svoj ugled ili ugled suda te stoga potpuno neuvjerljivo tvrdi da postoji opasnost od daljnjeg nanošenja štete ugledu suda i sudačke dužnosti bez razumnog obrazloženja za navedeno. Niti Državno sudbeno vijeće niti upravni sud nisu u smislu legitimnosti cilja ničim opravdali, argumentirali, uskraćivanje prava tužiteljici obavijestiti je o sjednicama kako bi imala priliku odlučiti hoće li iskoristiti i zatražiti javnu sjednicu. S obzirom na sve navedeno tužiteljica smatra da presuda Upravnog suda u Splitu povrjeđuje pravo tužiteljice na obrazloženu odluku, učinkovitu pravnu zaštitu i presumpciju nevinosti, ne primjenjuje načelo proporcionalnosti i razmjernosti u skladu sa ZUS-om, praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda i Europskog suda za ljudska prava. Nadalje da zanemaruje pravo tužiteljice na izjašnjenje u postupku i načelo kontradiktornosti te ne sadrži dovoljno činjeničnih i pravnih obrazloženja za ocjenu stvarne opasnosti za ugled suda te predlaže da Visoki upravni sud usvoji žalbu tužiteljice, ukine presudu Upravnog suda u Splitu, predmet vrati Upravnom sudu u Splitu na ponovni postupak s naloženim pravilnim primjenama načela razmjernosti, kontradiktornosti i prava na obrazloženu odluku te da o troškovima postupka odluči prvostupanjski sud zajedno sa donošenjem nove odluke u ovoj pravnoj stvari.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu od 18. rujna 2025. vezane za navode tužiteljice koji nisu bili istaknuti u tužbi pa se tuženik u odgovoru na tužbu nije o njima očitovao. Navodi da je člankom 10. stavkom 4. Poslovnika o radu Državnog sudbenog vijeća (dalje: Poslovnik) propisano da je u postupku razrješenja sudaca, udaljenja sudaca od obavljanja dužnosti, davanja odobrenja za pokretanje kaznenog postupka, odobravanja lišenja slobode te u stegovnom postupku javnost isključena, a da na zahtjev suca protiv kojeg se vodi takav postupak Vijeće može održati javnu sjednicu. Ističe da mogućnost traženja javne sjednice predstavlja dodatnu procesnu mogućnost, a ne temeljno pravo bez kojeg se ne može odlučiti. Ističe da ZDSV, a niti Poslovnik ne propisuju obvezu prethodnog obavještavanja suca o održavanju sjednice kao uvjet za donošenje odluka o privremenom udaljenju. Isto tako, ističe da prigovor tužiteljice da odluka tuženika ne sadrži obrazloženje o razmatranju blažih mjera se temelji na pogrešnoj pretpostavci o postojanju više vrsta mjera. Međutim, institut udaljenja od obavljanja sudačke dužnosti, u situaciji kada je protiv suca započet kazneni postupak zbog kaznenog djela za koje je predviđena kazna zatvora do pet godina, kao u konkretnom slučaju, predviđa isključivo mogućnost donošenja odluke o privremenom udaljenju od obavljanja sudačke dužnosti ili odluku da se ta mjera ne primjeni, ovisno o utvrđenim okolnostima. Isto tako, prigovor tužiteljice o nepravilnom načinu dostave odgovora na tužbu putem pošte preporučenom pošiljkom nije od utjecaja na zakonitost odluke. Navedeni prigovor odnosi se na način komuniciranja u okviru upravnog spora, a ne na postupak donošenja odluke. Isto tako, ističe da je neosnovan navod tužiteljice da protek vremena od pokretanja kaznenog postupka do donošenja odluke ukazuje da je bez odgode izgubilo smisao te da se stvorio privid hitnosti koja nije postojala kao izgovor za uskraćivanje njenih procesnih prava. Navodi da činjenica da je proteklo određeno vrijeme od pokretanja kaznenog postupka do donošenja odluke proizlazi iz okolnosti što tuženik nije imao saznanja o pokretanju kaznenog postupka zbog čega nije mogao ranije odlučivati o njenom privremenom udaljenju od obavljanja sudačke dužnosti. Naime, zahtjev je zaprimljen 16. lipnja 2025., a odluka je donesena 3. srpnja 2025. Smatra da je odlučno da su u trenutku donošenja odluke postojale zakonske pretpostavke za donošenje te odluke. U odnosu na navode da je nakon pokretanja kaznenog postupka cijelu godinu obnašala sudačku dužnost, a da tuženik ničim nije dokazao da je tužiteljica svojim ponašanjem dovela u pitanje svoj ugled ili ugled suda te da je potpuno neuvjerljivo tvrditi da postoji opasnost od daljnjeg nanošenja štete ugledu suda ili sudačke dužnosti, ističe da za primjenu mjere nije potrebno dokazivati stvarnu štetu, već je dovoljno postojanje okolnosti koje objektivno mogu dovesti u pitanje ugled sudbene vlasti. Činjenica da je protiv tužiteljice pokrenut kazneni postupak za stjecaj kaznenog djela protiv osobne slobode prijetnjom iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona/11 i kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece povredom djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ-a/11, a uzevši u obzir činjenični opis kaznenog djela (kada joj je suprug rekao da ima novu vezu i da želi razvod, počela vikati, te u cilju da ga ustraši, iz kuhinje uzela kuhinjski nož dužine 12 -13 cm i krenula prema suprugu, te držeći u ruci nož rekla mu da će ubiti najprije njega pa onda sebe ako joj ne kaže ime osobe s kojom je u vezi, a potom stavila nož na svoju ruku i govorila da će si prerezati vene, sve to u prisutnosti kćerke, djeteta rođenog **.**.2007., koja se bacila na pod, plakala i molila je da prestane…) te spojivost obnašanja sudačke dužnosti s podizanjem optužnice za navedena kaznena djela razvidno je da je pokretanje kaznenog postupka za takva kaznena djela nespojivo, za vrijeme trajanja kaznenog postupka, s obnašanjem sudačke dužnosti. Sumnja u počinjenje navedenih kaznenih djela dovodi u pitanje profesionalni integritet tužiteljice, a time utječe i na ugled suda i povjerenje javnosti u pravosuđe. Protiv tužiteljice se ne vodi stegovni postupak pa je irelevantan njezin navod da nije bila obaviještena o pokretanju stegovnog postupka. S obzirom na sve navedeno predlaže da se žalba odbije.
4. Žalba nije osnovana.
5. Iz spisa predmeta proizlazi da je predsjednik Općinskog suda u Splitu tuženiku podnio zahtjev broj: 23 Su 1193/2025-1 od 16. lipnja 2025. za privremeno udaljenje tužiteljice od obavljanja sudačke dužnosti na rok od tri mjeseca pozivom na članak 73. stavak 2. alineja 1. i stavak 3. tog članka ZDSV-a navodeći da je protiv nje Općinski sud rješenjem 41 Kovm 23/2023 od 21. lipnja 2024. potvrdio optužnicu za kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ-a za koje je predviđena kazna zatvora od jedne do pet godina, a rješenjem tog suda iste oznake od 1. listopada 2024. potvrđena je optužnica za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ -a za koje je predviđena kazna od jedne do tri godine zatvora, a o kojim odlukama je sudska uprava obaviještena 13. lipnja 2025. Tuženik je osporenom odlukom privremeno udaljio tužiteljicu od obavljanja sudačke dužnosti na rok od tri mjeseca navodeći da je protiv nje pokrenut kazneni postupak i da je prije donošenja odluke razmatrao potrebu njezinog privremenog udaljenja od obavljanja dužnosti sutkinje te je, imajući na umu kaznena djela zbog kojih je potvrđena optužnica protiv tužiteljice, ocijenio da je potrebno i primjereno privremeno udaljenje od obavljanja dužnosti sutkinje s obzirom na kvalifikaciju kaznenih djela zaključivši da u navedenim okolnostima to kompromitira njeno obavljanje sudačke dužnosti, a radi otklanjanja daljnjeg nanošenja štete ugledu suda i sudačke dužnosti.
6. Odredbom članka 73. stavka 2. ZDSV-a propisano je da sudac može biti udaljen s dužnosti, između ostalog, ako je protiv njega započet kazneni postupak zbog kaznenog djela za koje je predviđena kazna zatvora do pet godina. U konkretnom slučaju, što nije sporno u postupku, protiv tužiteljice je započet kazneni postupak za dva kaznena djela i to za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 2. Kaznenog zakona te za kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 117. stavka 2. Kaznenog zakona, a za koje kazneno djelo je kao najviša propisana kazna kazna zatvora od jedne do pet godina. Stoga je, sukladno odredbi članka 73. stavka 2. i 4. ZDSV-a, donesena osporena odluka. Prema ocjeni ovoga Suda, prvostupanjski sud je odgovorio na sve prigovore tužiteljice te valjano obrazložio osporenu presudu s kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj Sud. Što se tiče prigovora tužiteljice da joj je onemogućeno sudjelovanje u postupku te da joj je narušeno pravo na obranu, valja istaći da je odredbom članka 10. stavka 4. Poslovnika o radu Državnog sudbenog vijeća propisano da je u postupku razrješenja sudaca, udaljenja sudaca od obavljanja dužnosti, davanja odobrenja za pokretanje kaznenog postupka, odobravanja lišenja slobode te stegovnom postupku javnost isključena, a da na zahtjev suca protiv kojeg se vodi takav postupak Vijeće može održati javnu sjednicu. Dakle, u konkretnom slučaju se uopće ne radi o narušavanju njenog prava na obranu, budući da se javnost sjednice ne odnosi na pravo suca na iznošenje obrane, već ima za c ilj kontrolu transparentnosti rada tuženika. Ovaj Sud prihvaća obrazloženje tuženika da je mogućnost traženja javne sjednice samo dodatna procesna mogućnost, a ne temeljno pravo bez kojeg se ne može odlučiti. Niti jednom odredbom zakona nije propisana obveza prethodnog obavještavanja suca o održavanju sjednice kao uvjet za donošenje odluke o privremenom udaljenju. Tajnost sjednice je omogućena upravo zbog zaštite privatnosti suca, o čijem se privremenom udaljenju odlučuje te se stoga ne radi o nikakvom pravu na obranu, budući da odlučivanje o privremenom udaljenju nije odlučivanje o njenoj odgovornosti, već se radi o hitnoj i preventivnoj mjeri sa svrhom zaštite ugleda sudbene vlasti. Isto tako, prigovor tužiteljice da je trebalo razmatrati neku blažu mjeru nije osnovan. Naime, ne postoji više vrsta mjera, već postoji mogućnost da se sudac udalji od obavljanja sudačke dužnosti u situaciji kada je protiv suca započet kazneni postupak zbog kaznenog djela za koje je predviđena kazna zatvora do pet godina, kako je u konkretnom slučaju. Isto tako je neosnovan navod tužiteljice da protek vremena od pokretanja kaznenog postupka do donošenja odluke ukazuje da je "bez odgode" izgubilo smisao te da se stvorio privid hitnosti koja nije postojala kao izgovor za uskraćivanje njenih procesnih prava. Točno je da je proteklo određeno vrijeme od pokretanja kaznenog postupka do donošenja odluke, međutim, navedeno proizlazi iz činjenice da je predsjednik Općinskog suda u Splitu podnio zahtjev 16. lipnja 2025. za privremeno udaljenje tužiteljice od obavljanja sudačke dužnosti na rok od tri mjeseca te da je o navedenom zahtjevu bez odgode odlučeno spornom odlukom 3. srpnja 2025. Dakle, tuženik je bez odgode nakon što je predsjednik suda podnio zahtjev vezan uz pokretanje kaznenog postupka, bez odgode odlučio. Protek vremena uopće ne otklanja razloge za izricanje mjere niti znači da je prestala potreba zaštite ugleda sudbene vlasti. U odnosu na navod da je nakon proteka kaznenog postupka cijelu godinu obnašala sudačku tužnost te da tužiteljica ničim nije dovela u pitanje svoj ili ugled suda te da se u presudi potpuno neuvjerljivo tvrdi da postoji opasnost od daljnjeg nanošenja štete ugledu suda ili sudačke dužnosti, valja istaći da u konkretnom slučaju nije potrebno dokazivati stvarnu štetu, već je dovoljno postojanje okolnosti koje objektivno mogu dovesti u pitanje ugled sudbene vlasti. Sama činjenica da je protiv tužiteljice pokrenut kazneni postupak za stjecaj kaznenog djela protiv osobne slobode prijetnjom i kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece povredom djetetovih prava, a uzevši u obzir opis kaznenih djela te spojivost obnašanja sudačke dužnosti s podizanjem optužnice za navedena kaznena djela, razvidno je da je pokretanje kaznenog postupka za takva kaznena djela nespojivo s obnašanjem sudačke dužnosti za vrijeme trajanja kaznenog postupka. Sumnja u počinjenje navedenih kaznenih djela dovodi u pitanje profesionalni integritet tužiteljice, a time utječe i na ugled suda i povjerenje javnosti u pravosuđe.
7. Što se tiče prigovora tužiteljice o nepravilnom načinu dostave odgovora na tužbu putem pošte preporučenom pošiljkom, navedeno nije od utjecaja na zakonitost odluke. Odgovor na tužbu je zaprimljen od strane Upravnog suda u Splitu te nije dovedeno u pitanje neko tužiteljičino pravo, već se radi o načinu komuniciranja u okviru upravnog spora.
8. Kako su, prema ocjeni ovoga Suda, žalbeni navodi u cijelosti neosnovani, jer ničim nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude niti postoje razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
U Zagrebu 9. srpnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Sanja Štefan
