Poslovni broj: Usž-1323/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Marijo Vuković, odvjetnik iz Splita, Put Brodarice 6/III , protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Službeničkog suda za državne službenike sustava izvršenja kazne zatvora u Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi lake povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1202/2024-10 od 30. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1202/2024-10 od 30. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-114-02/24-01/01, urbroj: 514-10- 02-03-02/01-24-02 od 5. ožujka 2024., kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 5. ožujka 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja upravitelja Uprave za zatvorski sustav i probaciju Zatvora u Splitu, klasa: UP/I-114-04/23-01/08, urbroj: 514-10-06-10-01/3-23-03 od 11. prosinca 2023., kojim je tužitelj proglašen krivim za počinjenje lake povrede službene dužnosti iz članka 98. stavka 1. točke 10. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12., 37/13., 38/13., 1/15., 138/15., 61/17., 70/19., 98/19. i 141/22. – dalje: ZDS), opisane kao "nesavjesno ili nemarno izvršenje službeničke zadaće ili izvršenje službeničke zadaće protivno pravilima struke" pa je tužitelju izrečena novčana kazna u visini do 10% plaće službenika isplaćene u mjesecu kada je kazna izrečena u smislu članka 110. stavka 1. točka d) ZDS-a.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih zakonom propisanih razloga, a osobito zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dalje u žalbi tužitelj navodi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku, pri čemu u bitnom navodi na koji način je valjalo tumačiti primijenjeni članak 18. stavak 2. Pravilnika o poslovima osiguranja u zatvorskom sustavu ("Narodne novine", 16/22.). Tužitelj smatra da se navedena odredba ne može na njega primijeniti, jer nije pravosudni policajac koji je u opisanoj prigodi primijenio sredstva prisile, a da se primijenjena odredba članka 67. stavka 1. navedenog Pravilnika odnosi i primjenjuje isključivo na službenika pravosudne policije koji je primijenio sredstva prisile pa smatra da se obveza dostave pisanog izvješća upravitelju ne može na njega odnositi. Zaključno, tužitelj smatra da mu se ne može na teret staviti obveza, odnosno da je bio dužan postupit na opisani način, jer se primijenjene odredbe na njega uopće ne odnose. Smatra da je uslijed pogrešne primjene propisa te paušalne ocjene tuženikovog rješenja, došlo do donošenja nezakonite odluke pa predlaže da ovaj Sud pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev i poništi tuženikovo rješenje te predmet vrati na ponovni postupak te tuženiku naloži da tužitelju naknadi troškove postupka, uvećano za sastav žalbe u pobliže naznačenom iznosu.

4. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući zakonitost pobijane presude, kao i postupka koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti u smislu članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda; dalje: ZUS), ovaj Sud je ocijenio da žalbeni razlozi kojima se presuda pobija nisu osnovani, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj u vrijeme opisanog događaja obavljao poslove voditelja III. odjela (dežurni službenik pravosudne policije), a nije sporno da je tom prilikom došlo do primjene sredstava prisile i ograničavanja kretanja koja su primijenjena prema zatvoreniku PZ, zatvoreniku Zatvora 1 u Splitu o čemu je tužitelj imao saznanja.

8. Prema članku 18. stavku 2. Pravilnika, službenik pravosudne policije je dužan izvijestiti neposredno nadređenog službenika o svim važnim zapažanjima za vrijeme provođenja unutarnjeg osiguranja, a daljnji članak 37. stavak 1. Pravilnika propisuje da će o razlozima i načinu primjene sredstava prisile službenik pravosudne policije dostaviti pisano izvješće upravitelju.

9. Stoga je, bez obzira što sredstva prisile i sredstvo ograničavanja kretanja nije neposredno primijenio tužitelj, već pravosudni policajci LZ i OZ, pravilna je ocjena suda da je u predmetnom slučaju osnovano utvrđena odgovornost tužitelja za počinjenje navedene lake povrede službene dužnosti, jer je kao voditelj III. odjela (dežurni službenik pravosudne policije) bio u obvezi dostaviti pisano izvješće upravitelju, tj. o svom zapažanju vezano za primjenu sredstva prisile izvijestiti neposrednog nadređenog službenika. Dakle, neovisno o postupanju pravosudnih policajaca i njihovoj obvezi u vezi primijenjenih sredstava prisile, tužitelj je također kao dežurni službenik pravosudne policije u vrijeme opisanog događaja, bio dužan o razlozima i načinu primjene sredstva prisile dostavit izvješće upravitelju, tj. nadređenom službeniku, jer je o primjeni sredstava prisile imao saznanje. Neosnovan je prigovor tužitelja da se navedene odredbe Pravilnika u okolnostima konkretnog slučaja na njega ne odnose, jer nije neposredno primijenio sredstva prisile. Naime, ovdje nije sporno da je u opisanoj prigodi tužitelj bio dežurni službenik pravosudne policije na navedenom Odjelu, kao i da je o primjeni sredstava prisile imao saznanje.

10. Slijedom navedenog, ovaj Sud ocjenjuje da obrazloženje pobijane presude sadrži valjane, dostatne i relevantne razloge na temelju kojih je sud odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 116. stavka 1. ZUS-a, ocijenivši da tužbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost tuženikovog rješenja.

11. Ovaj Sud je, ocijenivši da žalbeni navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili pravilnost i zakonitost pobijane presude, niti utječu na drugačiji ishod ovog postupka, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

12. Odluka o trošku žalbenog postupka je utemeljena na odredbi članka 147. ZUS- a.

U Zagrebu 9. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Ljiljana Karlovčan-Đurović