Poslovni broj: Usž-2769/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja IP (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa Vedran Jurašić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik iz Ogulina, Stara cesta 42, protiv tuženika Ministarstva obrane, OIB: 66486182714, Vojnostegovnog suda Zagreb, Ilica 256b, radi stegovne kazne, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1236/2024-10 od 7. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 9. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1236/2024-10 od 7. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika od 5. srpnja 2024. i zahtjev za naknadom troškova spora.

2. Rješenjem tuženika utvrđeno je da je tužitelj u svojstvu djelatne vojne osobe u činu desetnika raspoređen na dužnost dočasnika za KIS u Zapovjednom vodu 2. grupe specijalnih snaga zapovjedništva specijalnih snaga odgovoran što je dana 23. lipnja 2020. prijavio boravište na adresi [adresa], koje je još jednom produžio dana 5. srpnja 2021., a sve kako bi udovoljio uvjetima iz članka 133. stavak 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske za priznavanje prava na naknadu za stanovanje, iako na toj adresi nije nikad stanovao, niti imao povećane troškove života zbog najma stambenog prostora nego je svakodnevno s adrese prebivališta u [adresa] putovao na posao u Delnice te se vraćao s posla temeljem čega je 23. lipnja 2020. u zapovjedništvu specijalnih snaga podnio zahtjev za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje kojom je priložio potvrdu o prijavi boravišta na navedenoj adresi nakon čega mu je Središnjica za upravljanje osobljem odlukom od 9. srpnja 2020. priznala pravo na naknadu za stanovanje u mjesečnim iznosima od 172,54 eura počevši od 30. lipnja 2020. pa sve dok za to postoje uvjeti, a koja mu je isplaćivana do 30. travnja 2022. te je tako u navedenom razdoblju ostvario nepripadnu isplatu novčanih sredstava iz Državnog proračuna Republike Hrvatske u ukupnom iznosu od 3.795,87 eura, dakle postupao suprotno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske, čime je počinio stegovni prijestup iz članka 175. stavak 3. točka 45. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske pa mu je temeljem članka 42. stavka 2. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti i članka 181. stavka 1. točke 2. Zakona izrečena stegovna kazna zaustavljanja u promaknuću u činu u trajanju od dvije godine.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih Zakonom o upravnim sporovima („Narodne novine“ 36/24. i 39/26. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – u daljnjem tekstu: ZUS). Ističe da se sud u obrazloženju presude nije osvrnuo na ključni navod tužitelja da je u konkretnom predmetu riječ o dijelu koje predstavlja takozvani blanketni propis što je tijekom postupka priznao i sam tuženik. Djelo za koje je tužitelj proglašen odgovo rnim predstavlja blanketni propis koji upućuje na "druge propise iz područja obrane" koji moraju biti jasno prezentirani i konkretno naznačeni što tuženik nije učinio. Oni su već trebali biti istaknuti u stegovnoj prijavi. Tužitelju do danas nije jasno koji su to konkretno propisi iz područja obrane koje je navodno prekršio. Ovim je propustom sud povrijedio tužiteljevo pravo na pravično suđenje i na obrazloženu sudsku odluku. Isto tako tužitelj i nadalje smatra da je u konkretnom predmetu nastupila zastara za vođenje stegovnog postupka. Smatra da i sam tuženik priznao da su rokovi iz članka 186. stavak 2. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske protekli, ali ni tuženik ni sud ne tumače ispravno odredbe o zastari. Člankom 186. stavkom 3. navedenog Zakona kumulativno su propisani uvjeti za primjenu dužih rokova zastare – stegovni prijestup mora imati obilježja kaznenog djela i u povodu tog kaznenog djela mora se voditi postupak pred nadležnim državnim odvjetništvom ili sudom. Tuženik je imao mogućnost prije isteka rokova iz stavka 2. navedenog Zakona podnijeti kaznenu prijavu protiv tužitelja što nije učinio na vrijeme te je posljedično nastupila zastara. Ističe da su točni navodi suda da su Zakonom o službi u Oružanim snagama uređena dva različita prava na naknadu za stanovanje i naknadu troškova prijevoza koji se ostvaruju pod različitim uvjetima. Također se navodi da je tužitelj trebao podnijeti zahtjev za naknadu troškova prijevoza, a ne za stanovanje. Dakle, što je tužitelj umjesto da je prespavao u mjestu prijavljenog boravišta u [adresa] vlastitim vozilom i o vlastitom trošku produžio dalje do prebivališta u [adresa] ne znači da je time Republici Hrvatskoj pričinio štetu već je samo sebi stvorio dodatne troškove. Njemu je priznato pravo sukladno članku 133. stavak 3. Zakona na temelju prijavljenog boravišta u mjestu službe. Međutim, nigdje nije propisano vrijeme koje je tužitelj bio dužan provesti u mjestu prijavljenog boravišta. Proizlazi da ne bi bio stegovno odgovoran u situaciji da je nakon obavljanja službe u Delnicama stao u [adresa] na adresi boravišta i tamo prespavao. Ističe da ni sami pravilnici ne propisuju jasno uvjete za ostvarenje prava na naknadu za stanovanje pri čemu je predviđana samo obveza prijave boravišta bez obveze zaključenja ugovora o najmu i plaćanja najamnine, a ne postoji propisani kriterij minimalnog broja noćenja u mjestu prijavljenog boravišta. Stoga tužitelj ima pravo postupati u dobroj vjeri u skladu sa vlastitim razumijevanjem važećih propisa. Predlaže da se žalba uvaži, da se poništi presuda Up ravnog suda u Rijeci te osporeno rješenje te traži troškove za sastav žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje u cijelosti kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Ističe da je stegovna prijava od 5. prosinca 2023. podnesena Vojnostegovnom sudu 12. prosinca 2023. čime je pokrenut stegovni postupak. Prije podnošenja stegovne prijave i pokretanja stegovnog postupka voditeljica Odsjeka kriminalističke vojne policije Karlovac je Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci podnijela protiv tužitelja kaznenu prijavu od 2. kolovoza 2023. zbog kaznenog djela prijevare opisanog u članku 236. stavak 1. koja je zaprimljena kod tog Općinskog državnog odvjetništva 1. kolovoza 2023. pod poslovnim brojem:

Kp-Do-1300/2023. Nadalje, navodi da je kazneni predmet na nadležno postupanje pred Državnim odvjetništvom odnosno Općinskom sudom u Rijeci što proizlazi iz kaznenog naloga ODO u Rijeci, poslovni broj: K-978/2023 od 11. prosinca 2023., kojim je taj Sud prihvatio prijedlog ODO-a u Rijeci iz optužnice za izdavanje kaznenog naloga te proglasio krivim tužitelja za počinjenje predmetnog kaznenog djela i dosudio uvjetu osudu. Iz aplikacije e-predmeta koje vodi Ministarstvo pravosuđa i uprave proizlazi da je protiv kaznenog naloga tužitelj podnio prigovor nakon čega je rješenjem Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Ko-125/2023 od 23. veljače 2024. potvrđena optužnica ODO u Rijeci, poslovni broj: Ko-DO-1056/2023 od 7. prosinca 2023. podignuta protiv njega zbog kaznenog djela prijevare te je kazneni postupak u tijeku. Ističe da je predmet kaznene prijave i optužnice radnja kojom je istodobno počinio i stegovni prijestup o kojem se raspravljalo u ovom predmetu. Stoga nije nastupila zastara kako to pogrešno smatra tužitelj. U odnosu na obilježje stegovnog prijestupa utemeljenog na blanketnom i nedorečenom propisu čije je tumačenje, prema mišljenju tužitelja, provedeno na njegovu štetu ističe da protiv citiranih tvrdnji govori sam sadržaj stegovne prijave osporenog rješenja, a i pobijane presude prvostupanjskog suda. Netočan je navod iz žalbe da stegovna prijava te rješenje nisu naveli propis iz područja obrane protivno kojem je tužitelj postupio. Upravo temeljni propis kojeg je tužitelj povrijedio je odredba članka 133. stavak 1. Zakona o službi u Oružanim snagama i odredba članka 18. stavka 6. Pravilnika o stanovanju. Stoga predlaže da Visoki upravni sud odbije kao neosnovanu žalbu tužitelja.

5. Žalba nije osnovana.

6. U žalbenom postupku ostalo je sporno je li nastupila zastara vođenja stegovnog postupka te je li tužitelj proglašen odgovornim za djelo koje je propisano kao takvo odnosno je li razvidno koje druge propise iz područja obrane je tužitelj prekršio. Što se tiče prigovora zastare valja istaći da je odredbom članka 186. stavka 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ 73/13., 75/15., 50/16., 30/18., 125/19., 155/23., 158/23. i 14/24. – dalje: ZSOS) propisano da zastara pokretanja i vođenja stegovnog postupka zbog stegovnog prijestupa koji ima obilježje kaznenog djela za koje se postupak vodi po služenoj dužnosti te u povodu tog kaznenog djela u tijeku postupak pred nadležnim državnim odvjetništvom ili sudom ili je kazneni postupak već okončan pravomoćnom osuđujućom presudom nastupa istodobno kada i zastara progona zbog kaznenog djela. Stoga je pravilno prvostupanjski sud pozivajući se i na praksu ovoga Suda zauzeo shvaćanje da se stegovna prijava može podnijeti sve dok ne nastup i zastara progona zbog kaznenog djela. Stoga je suprotno žalbenim i tužbenim navodima stegovna prijava podnesena unutar zastarnog roka i nije nastupila zastara pokretanja i vođenja stegovnog postupka niti se u konkretnom slučaju primjenjuju opći zastarni rokovi na koje se tužitelj poziva. Što se tiče pozivanja tužitelja da je pogrešno utvrđeno da je odgovoran za stegovni prijestup iz članka 175. stavak 3. točka 45. ZSOS-a prema kojem stegovni prijestup je i drugo postupanje suprotno propisima iz područja obrane kojima se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske jer je u inkriminiranom razdoblju imao povećane troškove života zbog troškova prijevoza koje je imao na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa] i da je iznos naknade za troškove prijevoza veći od iznosa naknade za stanovanje koja mu je isplaćena u predmetnom razdoblju, valja istaći da se radi o dva različita prava na koja prema zakonu imaju pravo djelatne vojne osobe, jedno je pravo na naknadu za stanovanje, a drugo je pravo na naknadu troškova prijevoza. Riječ je o dva različita materijalna prava koja se ostvaruju po različitim uvjetima propisanim odredbama ZSOS-a. Dakle, naknada za stanovanje za koje pravo je tužitel j i podnio zahtjev koje pravo mu je priznato i po kojoj osnovi mu je isplaćena predmetna naknada je strogo namjensko materijalno pravo čija je svrha nadoknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora. Svrha tog prava nije nadoknada povećanih troškova života zbog troškova prijevoza koje je tužitelj u predmetnom razdoblju imao. Tužitelj nije niti sporio da na adresi prijavljenog boravišta nije imao troškove najma stambenog , prostora budući da na toj adresi nije niti boravio , niti noćio, niti plaćao najamninu. Dakle, tužitelj je podnošenjem zahtjeva za naknadu troškova stanovanja kojih nije imao u predmetnom razdoblju postupio protivno odredbama ZSOS-a te je pravilno utvrđeno da je tužitelj opisanim postupanjem suprotno propisima iz područja obrane ZSOS -a nanio štetu imovini Republike Hrvatske budući da se sredstava po osnovi naknade za stanovanje isplaćuju iz državnog proračuna Republike Hrvatske. Stoga je pravilno u provedenom postupku tužitelj oglašen odgovornim za počinjene stegovnog prijestupa iz članka 175. stavak 3. točka 45. ZSOS-a, a jasno je navedeno i u prijavi i u odluci te u sudskoj presudi koju odredbu Zakona o službi u Oružanim snagama je povrijedio, a to je odredba članka 133. stavka 1. ZSOS-a kojom je propisano da se naknada za stanovanje ostvaruje kao naknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora djelatnim vojnim osobama imenovanim ili raspoređenim u mjestu službe koje je udaljeno najmanje 50 kilometara od mjesta njihova prebivališta ili je prebivalište ili mjesto službe na otoku bez obzira na udaljenost te ako nemaju riješeno stambeno pitanje i nisu smješteni u vojnim lokacijama.

7. Stoga su prema ocjeni ovoga Suda žalbeni navodi u cijelosti neosnovani te tužitelj ničim nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude niti postoje razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

9. Odluka o troškovima utemeljena je na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a.

U Zagrebu 9. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sanja Štefan