REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1912/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ANDRILOVEČKA d.o.o., Zagreb, Kašinska cesta 27b, OIB: 11061259585, zastupanog po punomoćniku Slavenu Vujoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika EE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davoru Drugoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Marić, Drugović & Sekovanić d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-708/2025-2 od 1. prosinca 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10785/2023-169 od 24. ožujka 2025., u sjednici održanoj 8. srpnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-708/2025-2 od 1. prosinca 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10785/2023-169 od 24. ožujka 2025.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj je naznačio pitanja koja smatra važnim pravnim pitanjima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koja glase:
"1.) Je li dokazana činjenica da treće osobe izvršavaju posjed na nekretnini i koriste nekretninu te tvrde da su stekle i pravo vlasništva nekretnine kroz dugogodišnji posjed i prakticiraju pravo na zaštitu posjeda (kroz samopomoć) predstavlja pravo koje umanjuje ili ograničuje kupčevo pravo sukladno članku 430. Zakona o obveznim odnosima, a temeljem čega kupac/tužitelj ostvaruje pravo na smanjenje cijene sukladno članku 432. Zakona o obveznim odnosima?
2.) Mora li sud, pri ocjeni postoji li ograničenje kupčevog prava iz čl. 430. Zakona o obveznim odnosima, uzeti u obzir da posjed uživa sudsku zaštitu neovisno o pravu (čl. 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), pa već sama ta zaštita može predstavljati relevantno ograničenje kupčevog izvršavanja vlasništva?
3.) Je li se za potrebe dokazivanja prava na smanjenje cijene sukladno odredbi 432. Zakona o obveznim odnosima u parničnom postupku mora dokazati postojanje „nekog“ prava trećega iz članka 430. Zakona o obveznim odnosima ili je nužno da postoji „očito osnovano“ pravo članka 434. Zakona o obveznim odnosima?
4.) Je li se za potrebe dokazivanja prava na smanjenje cijene sukladno odredbi 432. Zakona o obveznim odnosima u parničnom postupku postojanje „očito osnovanog“ prava mora dokazati sa istom izvjesnošću kao u parnici u kojoj se postojanje tog predmetnog prava (npr. prava vlasništva) zaista i utvrđuje?
5.) Je li od strane parnične stranke koja tvrdi da postoje prava trećih osoba na nekretnini dovoljno dokazati činjenice iz kojih proizlazi stvarno i pravno ograničenje kupčevih vlasničkih ovlasti (npr. dugotrajan posjed trećih uz mogućnost posjedovne zaštite po ZV) ili je predmetno postojanje prava trećih osoba potrebno dokazati pravomoćnom sudskom odlukom?
6.) Je li drugostupanjski sud ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku dužan u svojoj odluci obrazložiti svoj pravni stav i sve razloge koji se tiču pravnog merituma zbog kojih je ocijenio da pojedini istaknuti žalbeni razlozi nisu od odlučnog značaja, a odnose se na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava? (u konkretnom slučaju izostaje obrazloženje stava suda zašto smatra da nije dokazano da npr. VE ima „očito osnovano“ pravo na nekretnini s obzirom na provedena vještačenja, iskaze svjedoka i izjavu VE u postupku izvlaštenja)
7.) Je li sud može odbiti tužbeni zahtjev zauzimajući stav da tužitelj nije dokazao negativnu činjenicu - da ne može izvršavati vlasnička prava tj. jer nije dostavio dokaz da je izgubio vlasničku tužbu, te kako se u svezi s tim imaju primijeniti pravila o dokazivanju odnosno o teretu dokazivanja sadržana u čl. 8., 219. i 221.a ZPP-a?
8.) Je li s obzirom na stav Županijskog suda u Puli da je na tužitelju bio teret dokaza da na točno određenim dijelovima nekretnina tužitelja postoji očito osnovano pravo trećih osoba, a koje treće osobe bi bile protustranke tužitelju u eventualnom vlasničkom sporu, tužitelj protivno ustaljenoj sudskoj praksi stavljen u poziciju dokazivanja negativne činjenice koja je i suštinski protivna tužiteljevom pravnom interesu – tj. dokazivanja da isti nema prava na nekretnini?".
3. Nadalje, iz sadržaja prijedloga za dopuštenje revizije proizlazi da tužitelj isti temelji i na odredbi čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) uz tvrdnju da mu je neujednačenim i arbitrarnim tumačenjem zakonskih propisa od strane nižestupanjskih sudova povrijeđeno pravo na jednakost svih pred zakonom, zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav).
4. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik je predložio isti odbaciti kao nedopušten, podredno odbiti, a sve uz naknadu troška tuženiku.
5. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da se pravna pitanja naznačena u tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije ne mogu smatrati važnim pravnim pitanjima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. To već zbog toga jer je tužitelj propustio uz naznačena pitanja navesti određene razloge važnosti istih, a što je bio dužan učiniti u skladu s odredbom čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP. Prema tome, u odnosu na postavljena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju ovoga suda i dopuštenje revizije.
6. U odnosu na prijedlog za dopuštenje revizije, u dijelu koji je utemeljen na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, treba reći da prema ocjeni ovoga suda tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom, a kako to navodi u prijedlogu za dopuštenje revizije. To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da iznosi činjenice i predlaže dokaze, da se izjasni o svim navodima tuženika te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Nižestupanjske presude su dostatno obrazložene te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog pobijana presuda ne može se smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Prema tome, niti po ovoj osnovi (čl. 385.a st. 2. ZPP), nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju ovoga suda i dopuštenje revizije.
7. Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i 4. ZPP, riješeno je kao u st. I. izreke.
8. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije jer ta parnična radnja nije bila potrebna u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP (st. II. izreke).
Zagreb, 8. srpnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
