Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-926/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Euroherc osiguranja d. d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić i Partneri d. o. o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6259/2024-14 od 26. veljače 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 08. srpnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6259/2024-14 od 26. veljače 2026. godine.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) odbijen je zahtjev tužitelja radi isplate na ime naknade štete svote od 5.887,67 eura, uz pripadajuću zateznu kamatu tekuću od 27. prosinca 2023. godine do isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

2. U točki II. izreke naloženo je tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2026. godine do isplate po godišnjoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

3. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana prvostupanjska presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine njegovom osiguraniku LĐ u razdoblju od 01. prosinca 2021. godine do 30. studenoga 2023. godine.

7. U vezi toga utvrđuje da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje broj 701128 od 03. srpnja 2009. godine utvrđeno da se osiguraniku LĐ, hrvatskom branitelju kod kojega je zbog ozljede izvan rada nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznaje počevši od 19. veljače 2009. godine invalidska mirovina u svoti od 278,30 kuna mjesečno, te da isplata ove mirovine ne pripada korisniku, a da će mirovinu isplaćivati Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje na teret sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske, i to mjesečno unatrag.

8. Nadalje utvrđuje da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje broj 701128 od 04. srpnja 2009. godine utvrđeno da se osiguraniku LĐ počevši od 16. travnja 2009. godine određuje invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad u svoti od 445,27 kuna mjesečno, te da se umjesto ove mirovine od 16. travnja 2009. godine određuje najniža mirovina u svoti od 1.864,08 kuna mjesečno, pri čemu isplata ove mirovine pripada korisniku počevši od 16. travnja 2009. godine od prvog idućeg dana, nakon prestanka radnog odnosa odnosno osiguranja, s time da će mirovinu isplaćivati Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje na teret sredstava državnog proračuna Republike Hrvatske, i to mjesečno unatrag, a da je potonjim rješenjem izmijenjeno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu broj 701128 od 03. srpnja 2009. godine, uz obračun isplaćenih svota mirovine prema tom rješenju.

9. Prvostupanjski sud utvrđuje kako je u sporovima koje pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata izdataka za isplate mirovine na temelju odredbe članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, u nastavku teksta: ZMO) mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, u nastavku teksta: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen, a ne ZMO, te da iz odredbe članka 27. stavak 1. ZOOP-a proizlazi da je društvo za osiguranje (tuženik) obavezno nadoknaditi zavodu (tužitelju) svaku stvarnu štetu koju zavod pretrpi bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika, a da tužitelj od tuženika kao društva za osiguranje ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu.

10. Utvrđujući da tužitelj na kojem je bio teret tog dokaza nije tijekom postupka predložio izvođenje dokaza na temelju kojeg bi sud nedvojbeno utvrdio postojanje štete u smislu odredbe članka 27. stavak 3. ZOOP-a, odnosno da nije predlagao dokaze na okolnost utvrđenja da li je obveza tuženika kao osiguratelja veća od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja, a pozivom na odredbe članaka 8., 219. i 221.a ZPP-a, odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

11. Odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, kao i na (u odnosu na dosuđene zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak) odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a, te odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

7. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda .

8. Pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je odbio tužbeni zahtjev, a to iz slijedećih razloga.

9. Naime, prema odredbi članka 161. stavak 1. ZMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Odredbom članka 164. ZMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti (izravno pravo na naknadu štete).

10. Nadalje, odredbom članka 27. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.); stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.); razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.); odredbe stavka 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (stavak 4.).

11. Dakle, iz odredbe članka 27. ZOOP proizlazi da je tuženik obvezan tužitelju naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svojeg osiguranika i u granicama obveze nastale ugovorom o osiguranju. Međutim, u slučaju kada je riječ o izdatku učinjenom na ime invalidske mirovine, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog bio ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran osiguranik tuženika, a zbog kojeg događaja je u konkretnom slučaju osiguraniku tužitelja i priznato pravo na invalidsku mirovinu.

12. U vezi spornog pitanja primjene propisa Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više svojih odluka (npr. poslovni broj Rev 5292/19 od 16. lipnja 2020. godine, poslovni broj Rev x-388/18 od 25. kolovoza 2020. godine i dr.) izrazio shvaćanje da se u situacijama kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP-a, primjenjuje taj Zakon.

13. Tužitelj u žalbi problematizira primjenu jednog od navedena dva posebna zakona koji uređuju obvezu osiguratelja motornog vozila za naknadu štete zavodu za mirovinsko osiguranje, s obzirom da kasniji zakon derogira raniji.

14. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju primjenjuje ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata invalidske mirovine.

14.1. Naime, ZOOP uređuje užu problematiku od one propisane ZMO, pa se stoga primjenjuje ZOOP kao posebniji propis (lex specialis), dok na navode tužitelja da je ZMO kasniji zakon valja odgovoriti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-90/2023 od 04. travnja 2023. godine zauzeo pravno shvaćanje da je činjenica da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon koji uređuje tu problematiku u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat priori, te da je intencija zakonodavca bila da donošenjem ZMO iz 2013. godine izmjeni odredbe ZOOP-a kojima je određena odgovornost osiguratelja i da nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP -a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.

15. Budući da tužitelj, na kojem je prema pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja, a protivno suprotnim tvrdnjama tuženika, bio teret tog dokaza, nije u smislu odredbe članka 219. stavak 1. ZPP-a dokazao da je utuženi novčani iznos utvrdio na način kako je propisano odredbom članka 27. ZOOP-a, dakle da isti nije dokazao postojanje stvarne štete koju trpi isplatom utuženog iznosa invalidske mirovine, u smislu odredbe članka 27. stavak 2. i 3. ZMO, to je pravilno odlučeno kao u izreci pobijane presude.

16. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi.

17. Stoga je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci, 08. srpnja 2026. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar