REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-880/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A1 Hrvatska d.o.o., Zagreb, Vrtni put 1, OIB: 29524210204, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Ivić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Telemach Hrvatska d.o.o., Zagreb, Ulica Josipa Marohnića 1, OIB: 70133616033, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Bradvica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Wahl i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1499/2025-3 od 8. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1600/2019-84 od 17. siječnja 2025., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Povrv-1600/2019-91 od 3. veljače 2025., u sjednici održanoj 8. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1499/2025-3 od 8. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1600/2019-84 od 17. siječnja 2025., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Povrv- 1600/2019-91 od 3. veljače 2025., pozivom na čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.

1.1. Uz naznačena pitanja tuženik se poziva i na čl. 385.a st. 2. ZPP -a, te ističe i povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tužitelj predlaže odbiti prijedlog, uz naknadu troškova odgovora na prijedlog.

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. ZPP -a ovaj sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

4. Dijelom obrazloženja prijedloga za dopuštenje revizije tuženik iznosi neslaganje o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima. Naime, tuženik u prijedlogu dijelom pitanja i obrazloženjem prijedloga sadržajno ponavlja činjenice koje su bile predmetom utvrđivanja u postupku raspravljanja pred nižestupanjskim sudovima, te zapravo iznosi svoju ocjenu dokaza koji su izvedeni i posljedično tome, problematizira pitanje utvrđenja činjenica (a ovaj sud u ovom stupnju postupka ne ulazi u ocjenu činjeničnog stanja). Pri tomu valja ukazati da pitanja, koja se odnose (samo) na okolnosti konkretnog spora i shvaćanje tuženika o tome kako je sud trebao ocijeniti dokaze i primijeniti materijalno pravo, nemaju opći karakter (značenje, važnost) u smislu da bi shvaćanje koje ovaj sud izražava u odnosu na navedena pitanja moglo biti općenito i ubuduće primjenjivo u neograničenom broju slučajeva u primjeni norme na koju se odnosi.

5. S tim u vezi na treće pitanje kojim tuženik problematizira primjenu odredbe čl. 319. i 320. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO) valja odgovoriti da na postavljeno pitanje nije moguće dati jednoznačan odgovor, već odgovor ovisi o okolnostima i utvrđenim činjenicama svakog konkretnog slučaja. U odnosu na tvrdnje tuženika (iznesene u pitanju) da sud pravu volju stranaka prilikom sklapanja predmetnog ugovora i smisao nejasnih odredbi nije utvrdio temeljem ocjene svih okolnosti konkretnog slučaja, valja odgovoriti kako se takvo pitanje ne može cijeniti kao važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksu. Ovo stoga jer se pitanjem ne polazi od činjeničnih utvrđenja na kojima je utemeljena pobijana presuda i u određenom dijelu se odnosi na ispitivanje činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja, odnosno na ocjenu dokaza izvedenih u postupku kod utvrđivanja relevantnih činjenica od strane nižestupanjskog suda, a ovaj sud u ovom stupnju postupka ne može ulaziti u ocjenu činjeničnog stanja.

5.1. U takvom slučaju neodlučno je pozivanje tuženika na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1050/2021-2 od 28. rujna 2021., Rev-822/2023-2 od 28. studenoga 2023. i Revr-704/2008-2 od 13. siječnja 2009.

6. Prvim postavljenim pitanjem tuženik sadržajno problematizira način na koji su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 1111. ZOO-a obrazlažući u prijedlogu način na koji on smatra da je trebalo primijeniti materijalno pravo o stjecanju bez osnove u odnosu na usluge koje su pružene predniku tuženika nakon isteka Ugovora o poslovnoj suradnji. No, odluke koje je tuženik naveo kao razloge važnosti (Revt - 25/2004-2 od 9. ožujka 2006. i Rev-1129/2020-2 od 17. veljače 2021.) ne potvrđuju argumentaciju tuženika niti daju važnosti postavljenog pitanja jer nisu donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a slijedom toga ne koincidiraju ni pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena drugostupanjska presuda u predmetnom sporu da bi pitanje bilo važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

7. U odnosu na drugo postavljeno pitanje tuženik polazi od pogrešne pretpostavke jer u ovoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi odluku nisu utemeljili na činjeničnoj i/ili pravnoj osnovi drugačijoj od one na koju se poziva tužitelj i od one o kojoj se raspravljalo niti je presudom odlučeno o nečem drugom, a ne o onome što je traženo niti je dosuđeno više od onoga što je traženo te nije prekoračen tužbeni zahtjev, kako to tuženik postavljenim pitanjem sugerira.

7.1. Kako o odgovoru na pitanje u kojem se polazi od pogrešne pretpostavke ne ovisi odluka u sporu naznačeno pitanje nije važno za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

7.2. Odluke na koje se kao razloge važnosti tuženik pozvao (Rev-1000/2022-2 od 14. lipnja 2023., Rev-1984/2015 od 27. studenoga 2018., Rev-1119/2015 od 29. siječnja 2020. i Rev-4049/2019 od 12. veljače 2020.) nisu donesene u usporedivoj pravnoj situaciji.

8. Na četvrto pitanje kojim tuženik problematizira primjenu odredbe čl. 375. ZPP-a valja odgovoriti da pravo stranke na obrazloženu odluku o postavljenom zahtjevu istovremeno predstavlja obvezu suda da jasnim i neproturječnim razlozima obrazloži svoju odluku. U protivnom bi bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a. Međutim, obveza obrazlaganja odluke (niti u smislu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, niti Europskog suda za ljudska prava) ne znači obvezu podrobnog odgovora na svaku tvrdnju predočenu pred sudom već pretpostavlja pravo stranke u postupku da njezini navodi budu pažljivo ispitani. Kada je riječ o odlukama suda drugog stupnja kojima se odlučuje u povodu pravnog lijeka, sud (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) treba (i mora) ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, jer u protivnom čini povredu postupka (tako, primjerice, u presudi ovoga suda Revt-390/15-3 od 8. lipnja 2016. - u vezi s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/2097/2007 od 12. siječnja 2011. i U- III/2494/2008 od 30. ožujka 2011., te praksom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučajevima Ruiz Torija protiv Španjolske i Hiro Balani protiv Španjolske). No, u konkretnom slučaju radi se o pitanju o odgovoru na koje ne ovisi odluka u sporu jer je sud u pobijanoj presudi sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a obrazložio žalbene navode koji su od odlučnog značaja, stoga naznačeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

8.1. Iako već obzirom na navedeno nije odlučno, za napomenuti je da odluke na koje se kao razloge važnosti tuženik pozvao, nisu donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

9. Ocjenjujući postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a ocjena je ovog suda da tuženik navodima iz prijedloga nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava, bilo povrijeđeno neko temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom.

10. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tuženik u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom kojom je potvrđena prvostupanjska presuda. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije dijelom se svodi na prigovore na način na koji su niži sudovi ocijenili izvedene dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije, osim u izuzetno rijetkim slučajevima (a što ovaj slučaj nije).

11. Imajući na umu ono što je već izneseno u vezi u prijedlogu postavljenih pitanja, ovaj sud cijeni da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U pobijanoj odluci odgovoreno je na sve žalbene navode tuženika od odlučnog značenja, pobijana presuda je obrazložena i udovoljava zahtjevu prava na obrazloženu odluku te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi ne upućuju na zaključak da je tuženiku povrijeđeno pravo na pristup sudu, pravo na obrazloženu sudsku odluku niti je povrijeđeno načelo jednakosti oružja.

12. Pritom, treba naglasiti da revizijski sud ocjenjuje da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP - a, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnog ljudskog prava jer je funkcija prijedloga za dopuštenje revizije primarno vezana za donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Dakle, primjenjivo na okolnost konkretnog slučaja, revizijski sud u tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije doista ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede nekog temeljnog ljudskog prava jer neuspjeh u postupku, samo po sebi ne predstavlja onemogućavanja pristupa sudu.

13. Naime, činjenica da tuženik nije uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su mu ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencije, jer to što sudovi nižeg stupnja zauzimaju drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuju dokaze od tuženika ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.

14. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a odbiti i riješiti kao u točki I. izreke, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a odbaciti i riješiti kao u točki II. izreke.

15. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a) pa je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke.

Zagreb, 8. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić