REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-526/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Klara Jandroković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grahovac i partneri d.o.o., Zagreb protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1312/2025-2 od 6. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini broj P-1380/2023-21 od 8. srpnja 2025., na sjednici održanoj 8. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-1312/2025-2 od 6. listopada 2025., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini broj P-1380/2023-21 od 8. srpnja 2025. postavljajući tri pitanja koja drži važnim za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koja glase:

„1. Je li pravilno primijenjeno materijalno pravo kada su sudovi odbili zahtjev potrošača za isplatu preplaćene glavnice, nastale kao posljedica primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana kada je preplata nastala, uzimajući u obzir da je razlika preplaćene glavnice utvrđena u trenutku sklapanja Dodatka ugovoru o konverziji kredita, u kojem trenutku potrošač nije znao niti je mogao znati za ništetnost i pravne posljedice ništetnosti valutne klauzule osnovnog ugovora?

2. Je li pravno valjan pristanak potrošača na visinu nove glavnice, utvrđene prema obračunu propisanom Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), u slučaju kada potrošač u trenutku davanja pristanka nije bio svjestan niti je mogao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ništetna?

3. Predstavlja li razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke, primjenom tečaja na dan konverzije, u odnosu na iznos preostale glavnice prema tečaju na dan isplate kredita (radi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli), posljedicu ništetnosti odredbi o valutnoj iz osnovnog ugovora o kreditu ili je ta razlika rezultat sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu i izračuna konverzije provedenog prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015)?“.

1.2. Kao razloge zbog kojeg pitanje smatra važnim za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, tužitelj se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, smatrajući da pobijana presuda odstupa od pravnih shvaćanja izraženima u tim odlukama, a navodi i kako o tom pitanju praksa drugostupanjskih sudova nije jedinstvena.

1.3. Tužitelj je naveo da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99-proč. tekst, 8/99- ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija) – pravo na pravično suđenje i u njemu sadržano pravno na obrazloženu sudsku odluku čl. 29. Ustava.

2. Tuženik u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije osporava navode iz prijedloga i predlaže prijedlog odbiti uz nadoknadu troškova sastava odgovora na prijedlog.

3.1. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja je tužitelj postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

3.2. Postavljena pitanja tužitelja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer pobijana odluka, u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja, ne odstupa od sudske prakse i pravnog shvaćanja izraženog u odlukama ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. i sl.

3.3. Nadalje, prema ocjeni ovog suda tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije (točka 1.3.). To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tužitelj nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje.

3.4. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnog pitanja koje tužitelji smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 8. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić