Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-1051/2026-3

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, dr.sc. Ivana Tironija, predsjednika vijeća, mr.sc. Ivane Erceg Ćurić, članice vijeća i izvjestiteljice i Lucije Lasić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice Croatia osiguranje d.d., Zagreb, V. Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćniku ČM, dipl.iur, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Belom Manastiru, poslovni broj Pn-152/2024-25 od 27. veljače 2026., dana 8. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj Pn-152/2024-25 od 27. veljače 2026. i to u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I/b izreke, na način da se sudi: „Nalaže se tuženici da isplati tužitelju iznos od 686,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

II Preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana u točki II. izreke presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, poslovni broj Pn - 152/2024-25 od 27. veljače 2026. na način da se sudi:

„Nalaže se tuženici da s osnove naknade parničnog troška isplati tužitelju ukupan iznos od 1.296,88 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 984,38 eura od 27. veljače 2026. do isplate,

- na iznos od 312,50 eura od 8. srpnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I/a izreke naloženo je tuženici da isplati tužitelju iznos od 1.130,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. srpnja 2024. do isplate.

U točki I/b izreke prvostupanjske presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da se naloži tuženici isplatiti mu, na ime naknade neimovinske štete, daljnji iznos od 686,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. srpnja 2024. do isplate.

U točki II. izreke prvostupanjske presude odlučeno je o parničnom trošku te je naloženo tuženici da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 533,75 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj i to baš u odbijajućem dijelu pod točkom I/b izreke te protiv točke II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu preostalog dijela parničnog troška, pored već dosuđenog iznosa od 533,75 eura. Žalba je podnesena iz svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP). Tužitelj se u žalbi posebno poziva na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a. Žalitelj predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se u točki I/b izreke naloži tuženici isplatiti mu daljnji iznos od 686,68 eura na ime naknade neimovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom od 20. srpnja 2024. do isplate, a u točki II. izreke dosudi i preostali zatraženi parnični trošak.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužitelja.

4. Žalba je djelomično osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatu daljnje pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje nastale uslijed ozljede na radu, za koju tuženica odgovara kao osiguratelj poslodavčeve odgovornosti prema djelatnicima na temelju police osiguranja odgovornosti zaključene između poslodavca tužitelja i tuženice.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP koju tužitelj ističe u žalbi.

8. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio sljedeće:

- da je tužitelj 29. studenoga 2022. tijekom rada kod poslodavca Belje Plus d.o.o. zadobio ozljedu na radu prilikom vraćanja teleta u boks tako što se tele iznenada trgnulo, zbog čega je tužitelj izgubio ravnotežu i pao te desnim koljenom udario u metalnu cijev ograde boksa;

- da je tom prilikom tužitelj zadobio sljedeću ozljedu: uganuće desnoga koljena, ozljedu medijalnog i lateralnog kolateralnog ligamenta, rupturu medijalnog meniska te ozljedu tetive patele;

- da je aktivno liječenje završeno te da su posljedice ozljede trajne;

- da je tužitelj kao posljedicu zadobivenih tjelesnih ozljeda trpio fizičke boli jakog intenziteta tri dana, srednjeg intenziteta deset dana te slabog intenziteta četrnaest dana, uz trajne povremene bolove;

- da je tužitelj nakon nesreće, a u uzročno posljedičnoj vezi s istom, pretrp io sekundarni strah srednjeg intenziteta deset dana i slabog intenziteta dvadeset dana;

- da je tužitelju zbog posljedica ozljeda zadobivenih u predmetnoj nesreći, bi la nakon iste potrebna tuđa nemedicinske njege i pomoći u trajanju od četrdeset sati;

- da je kod tužitelja u uzročno posljedičnoj vezi sa ozljedama koje je pretrp io u štetnom događaju, došlo do smanjenja životnih aktivnosti od 10% koje se očituje u trajnom ograničenju funkcije i pokretljivosti desnoga koljena nakon rupture medijalnog meniska i operacijskog odstranjenja meniska, biomehaničkim promjenama koljena, trajnim povremenim bolovima te povećanoj mogućnosti razvoja ubrzanih degenerativnih promjena koljena;

- da je odgovornost poslodavca za štetu prema djelatnicima u vrijeme štetnog događaja bila osigurana kod tuženice;

- da je tužitelj 19. srpnja 2024. podnio tuženici pisani odštetni zahtjev radi mirnog rješenja spora;

- da je tuženica 27. rujna 2024., nakon podnošenja tužbe od 28. kolovoza 2024., isplatila tužitelju iznos od 2.300,00 eura, od čega se 280,00 eura odnosi na naknadu tuđe pomoći i njege, a 2.020,00 eura na ime neimovinske štete .

9. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da je odgovornost tuženice za štetu nastalu tužitelju nesporna, da tužitelju pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iz članka 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje: ZOO), za koju tuženica odgovara kao osiguratelj odgovornosti poslodavca prema djelatnicima, kao i pravo na naknadu troškova tuđe njege i pomoći, slijedom čega je primjenom odredbi članaka 1045., 1046., 1085. i 1100. ZOO -a djelomično prihvatio tužbeni zahtjev te tužitelju dosudio daljnji iznos od 1.130,00 eura, dok je zahtjev preko tog iznosa odbio kao neosnovan. Odluku o parničnom trošku donio je primjenom odredbi članaka 154. stavka 2. i 155. ZPP-a.

10. Takva činjenična utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer proizlaze iz pravilne i savjesne ocjene svih provedenih dokaza u smislu članka 8. ZPP -a te žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju.

11. Međutim, osnovano tužitelj ističe da je prvostupanjski sud na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odmjeravanja visine pravične novčane naknade iz članka 1100. ZOO-a.

12. Prvostupanjski sud pravilno polazi od Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete prihvaćenih na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 2020. godine, ali ih je primijenio pri čemu nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir sve okolnosti koje postoje u vrijeme donošenja prvostupanjske presude.

13. Naime, prema članku 1100. stavku 2. ZOO-a visina pravične novčane naknade određuje se uzimajući u obzir jačinu i trajanje fizičkih i duševnih boli te straha, cilj kojem naknada služi, ali i sve okolnosti konkretnog slučaja koje utječu na ostvarenje pravične novčane satisfakcije.

14. Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete koje je prihvatio Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju sredstvo ujednačavanja sudske prakse te polazište pri odmjeravanju pravične novčane naknade. Međutim, oni ne predstavljaju matematičku formulu čijom bi se automatskom primjenom određivala visina naknade u svakom pojedinom slučaju, već je sud dužan, primjenom članka 1100. ZOO-a, voditi računa o svim okolnostima konkretnog slučaja.

15. Od donošenja navedenih Orijentacijskih kriterija 2020. godine do donošenja pobijane presude proteklo je gotovo šest godina, tijekom kojih su nastupile značajne promjene gospodarskih okolnosti, osobito kroz porast potrošačkih cijena i smanjenje kupovne moći novca. Iako inflacija sama po sebi ne predstavlja samostalan kriterij za odmjeravanje visine pravične novčane naknade, ona je jedna od okolnosti koju sud mora uzeti u obzir pri ocjeni predstavlja li dosuđena naknada u trenutku presuđenja stvarnu i pravičnu novčanu satisfakciju.

16. Takvo pravno shvaćanje prihvaćeno je i u novijoj sudskoj praksi prema kojoj se prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade, uz individualne okolnosti svakog konkretnog slučaja, uzimaju u obzir i promijenjene gospodarske okolnosti nastale nakon donošenja Orijentacijskih kriterija, kako bi se očuvala njihova svrha i osigurala primjerena zaštita prava osobnosti oštećenika.

17. U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sve okolnosti odlučne za odmjeravanje pravične novčane naknade, odnosno da je tužitelj zadobio ozljedu desnoga koljena koja je zahtijevala operacijsko liječenje i rehabilitaciju, da je trpio fizičke boli jakog, srednjeg i slabog intenziteta, sekundarni strah, da je kod njega zaostalo trajno smanjenje životne aktivnosti od 10 %, koje se očituje u trajnom ograničenju funkcije desnoga koljena, trajnim povremenim bolovima, biomehaničkim promjenama koljena te povećanoj mogućnosti razvoja degenerativnih promjena, kao i da navedene posljedice trajno utječu na kvalitetu njegova svakodnevnog života.

18. Međutim, unatoč pravilno utvrđenim odlučnim činjenicama, prvostupanjski sud nije dao odgovarajući značaj svim utvrđenim okolnostima prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade. Naime, pravilnom individualizacijom svih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja te uzimajući u obzir i promijenjene gospodarske okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja pobijane presude, ovaj sud ocjenjuje da dosuđena pravična novčana naknada ne predstavlja potpunu i primjerenu novčanu satisfakciju zbog povrede prava osobnosti koju je tužitelj pretrpio.

19. Stoga je osnovano žalbom osporena visina dosuđene pravične novčane naknade te ovaj sud ocjenjuje da tužitelju pripada i daljnji žalbom zahtijevani iznos od 686,68 eura.

20. Kako je tijekom postupka nesporno utvrđeno da je tuženica nakon podnošenja tužbe tužitelju isplatila iznos od 2.300,00 eura, od čega se iznos od 280,00 eura odnosi na naknadu tuđe pomoći i njege, a iznos od 2.020,00 eura na ime neimovinske štete, dok mu je pobijanom presudom dosuđen daljnji iznos od 1.130,00 eura, valjalo je, primjenom članka 373. točke 3. ZPP-a, djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu i to u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I/b izreke, na način da se naloži tuženici da isplati tužitelju daljnji iznos od 686,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 20. srpnja 2024. do isplate. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

21. Djelomično je osnovana žalba tužitelja u odnosu na odluku o parničnom trošku.

22. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio potrebne troškove tužitelja u ukupnom iznosu od 2.187,50 eura, i to na ime troška sastava tužbe, zastupanja na ročištima, sastava podnesaka, sastava odštetnog zahtjeva, pristupa na ročište za objavu presude, pripadajućeg PDV-a te troška medicinskog vještačenja. Navedeni obračun troškovnih stavki nije sporan u žalbenom postupku.

23. Međutim, prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio uspjeh stranaka u sporu kada je tužitelju priznao pravo na naknadu samo 24,4 % potrebnih troškova postupka, odnosno iznos od 533,75 eura.

24. Neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je u odnosu na osnov zahtjeva uspio u cijelosti, a u odnosu na visinu sa 62,20 %, odnosno ukupno sa 81,10 % (što bi od potrebnih troškova od 2.187,50 eura iznosilo 1.774,06 eura). Takav izračun uspjeha zanemaruje činjenicu da je tužitelj tijekom postupka smanjio tužbeni zahtjev, što također treba uzeti u obzir pri ocjeni njegova uspjeha u odnosu na visinu zahtjeva.

25. Naime, tužitelj je tužbom zahtijevao isplatu ukupnog iznosa od 7.500,00 eura. Nakon što je tuženica tijekom postupka isplatila iznos od 2.300,00 eura, taj se dio ima uzeti kao uspjeh tužitelja u sporu. Preostali dio prvotno postavljenog zahtjeva iznosio je 5.200,00 eura.

26. Tužitelj je potom smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 1.816,68 eura, slijedom čega proizlazi da za razliku između iznosa od 5.200,00 EUR i iznosa od 1.816,68 eura, odnosno za iznos od 3.383,32 eura, nije uspio u odnosu na visinu zahtjeva.

27. Imajući na umu da je tužitelj u odnosu na osnov zahtjeva uspio u cijelosti, dok je u odnosu na visinu zahtjeva, uzimajući u obzir prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, djelomično ispunjenje tijekom postupka i naknadno smanjenje tužbenog zahtjeva, ostvario uspjeh od 45 %, ukupni uspjeh tužitelja iznosi 72,5 %.

28. Budući da uspjeh tuženice iznosi 27,5 %, nakon međusobnog prijeboja uspjeha stranaka proizlazi da tužitelju pripada pravo na naknadu 45 % potrebnih troškova postupka.

29. Kako potrebni troškovi tužitelja iznose 2.187,50 eura, tužitelju pripada pravo na naknadu parničnog troška prvostupanjskog postupka u iznosu od 984,38 eura.

30. Nadalje, tužitelj zahtijeva naknadu troška žalbenog postupka. Primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika tužitelju pripada trošak sastava žalbe u iznosu od 125 bodova (Tbr. 10. t. 1. Tarife), što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54.) i uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46.) iznosi 312,50 eura. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na žalbu jer prema stanju spisa nije dokazao da je navedena pristojba plaćena. Budući je tužitelj u žalbenom postupku uspio u odnosu na glavni predmet spora, dok se njegov neuspjeh odnosi samo na odluku o parničnom trošku te je razmjerno neznatan, valjalo mu je, primjenom odredbe članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP -a, priznati cjelokupni trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura.

31. Kada se zbroje iznosi od 984,38 eura i 312,50 eura, dobije se iznos od 1.296,88 eura, koliko je naloženo tuženici da isplati tužitelju s osnove naknade parničnih troškova cijelog postupka.

32. Tužitelju pripadaju i zatražene zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. st. 1. i 2. ZOO-a koje teku na iznos od 984,38 eura o dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a na iznos od 312,50 eura od dana donošenja ove drugostupanjske odluke do isplate, a na temelju odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a.

33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. Izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 166. stavak 2., u vezi s člankom 154. stavak 2. i člankom 155. ZPP-a.

U Splitu, 30. lipnja 2026.

predsjednik vijeća:

dr.sc. Ivan Tironi