Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-1364/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu po sudcu tog suda Marku Pribisaliću kao sudcu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja TB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Mamula, odvjetnik u Karlovcu, protiv tuženika GB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Dinka Dobrović Legović, odvjetnica u Karlovcu, radi smetanja posjeda, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Psp-1/2025-20 od 29. siječnja 2026., dana 8. srpnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neutemeljena i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Psp-1/2025-20 od 29. siječnja 2026.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je kako slijedi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tuženik GB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], smetao tužitelja GB TB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u posljednjem mirom posjedu puta zvanog Korana kojim prometuje osobnim vozilom i traktorom do svojih njiva, na način što je dana 13.05.2024. god. prvo postavio grane i balu sijena na navedenom putu, da bi potom 23.05.2024. god. navedeni put zaorao, tako da je prema skici očevida od 04.07.2025. god. u točkama A, B, C, D postavio rolo bale sijena pa mu se zabranjuje svako takvo ili tome slično smetanje ubuduće, te mu se nalaže da tužitelju omogući prolaz navedenim putem, sve to u roku od 15 dna pod prijetnjom ovrhe."

II. Odbacuje se tužba u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje da ga je tuženik smetao u posljednjem mirom posjedu puta zvanog Korana kojim prometuje osobnim vozilom i traktorom do svojih njiva, tako što je taj dio ogradio žicom i na taj način ogradio predmetni put u dužini od 10 m od točke D do točke C i od točke A do točke B, te naknadno i dalje od točke C i B u daljnjoj dužini od 50 m do točaka A1 i D1, pa mu se zabranjuje svako takvo ili tome slično smetanje ubuduće, te mu se nalaže da tužitelju omogući prolaz navedenim putem, sve to u roku od 15 dna pod prijetnjom ovrhe"

III. Odbija se prijedlog za izdavanje privremene mjere koji glasi:

"Nalaže se tuženiku FB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužitelju TB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vrati oduzeti posjed dijela navedenog puta u dužini od 10 m x 2,5 m povratom u prijašnje stanje, odnosno da ga izravna i dovede u funkciju prijevoza."

IV. Nalaže se tužitelju TB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da tuženiku GB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove postupka u iznosu od 1.050,00 EUR sa zateznom kamatom od 29. siječnja 2026. do isplate, i to po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“

2.Protiv navedenoga prvostupanjskog rješenja žali se tužitelj, pobijajući odluku u cijelosti, iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje ZPP) predlažući rješenje „poništiti“ i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, odnosno odluku preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba nije utemeljena.

5.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je tužiteljev zahtjev za posjedovnom zaštitom posjeda prava služnosti prolaza i provoza dijelom tuženikovih nekretnina u KO [katastarska općina] (posjeda puta kojim tužitelj prometuje osobnim vozilom i traktorom „do svojih njiva“).

6.U postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske odluke u bitnom je utvrđeno:

-kako tužitelj u tužbi navodi da je u posljednjem minom posjedu puta zvanog „Korana“, kojim prometuje osobnim vozilom, traktorom do svojih njiva koje se nalaze pored rijeke Korane, kako je tuženik 13. svibnja 2024., prvo postavio grane i balu sijena na navedenom putu u dužini od 10 m x 2,5 m kolika je puna širina puta, da bi potom 23. svibnja 2024. navedeni put zaorao, a nakon toga 31. svibnja 2024. na taj izorani dio puta stavio rolo bale sijena,

-kako tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da nije tužitelj bio u posljednjem mirnom posjedu predmetnog puta niti tim putem prometuje osobnim vozilom i traktorom, već kako je tužitelj sve do mjeseca svibnja 2024. godine na svoje nekretnine (označene kao kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) pristupao planskim putem - kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a početkom svibnja 2024. godine na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kako je otvorio kamp ''Korana River '', predmetnim poljskim putem koji prolazi preko kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u posljednjem mirnom posjedu tuženika, odnosno kako je počeo prolaziti tek u svibnju 2024. godine, što mu je tuženik odmah i zabranio, a što proizlazi i iz potvrde MUP-a RH,

-kako tuženik navodi i da predmetni put nije javno dobro niti državni put, već poljski put kojeg je tuženik utabao koristeći ga preko 50 godina, sve do danas za pristup i obrađivanje nekretnina u svojem vlasništvu i posjedu, kako iz internetske objave tužitelja proizlazi da sam tužitelj navodi kako je kamp počeo s radom 3. svibnja 2024. pa je tada tužitelj i počeo prolaziti tim poljskim putem, kako je tuženik posljednji mirni posjednik kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao i brojnih drugih susjednih nekretnina koje nekretnine uživa temeljem ugovora o zakupu te ih obrađuje već dugi niz godina, posjeduje OPG te za obrađivanje i poljoprivrednu proizvodnju dobiva poticaje od RH, kako tužitelj živi i radi u Srbiji, povremeno dolazi u Hrvatsku te nikada nije koristio sporni put jer za to nije imao niti interesa, da je 13. svibnja 2024. počeo nasilno prolaziti poljskim putem koji se nalazi na kč. br. [katastarska čestica], a što mu je tuženik odmah zabranio jer je on posljednji mirni posjednik spornog dijela nekretnine i jer upravo tuženik već nekoliko desetaka godina uživa, posjeduje, obrađuje i prima poticaje kao vlasnik OPG-a za predmetnu nekretninu,

-kako je konačno postavljen tužbeni zahtjev dana 6. listopada 2025. i na glavnoj raspravi od 17. prosinca 2025., tako što je u odnosu na prvotni zahtjev u tužbi od 10. lipnja 2024. zahtjev uređen prema skici lica mjesta koju je sud sačinio nakon očevida na licu mjesta 4. srpnja 2025.,

-kako je 6. listopada 2025. tužitelj prvi put istakao zahtjev u odnosu na čin smetanja postavljanjem žičane ograde koji se dogodio nakon čina smetanja posjeda iz tužbe, koji usklađuje sa skicom očevida tražeći utvrđenje kako je tuženik "a potom taj dio ogradio žicom tako da je prema skici očevida od 04.07.2025. god. te je i ogradio predmetni put u dužini od 10 m od točke D do točke C i od točke A do točke B, te naknadno i dalje od točke C i B u daljnjoj dužini od 50 m do točaka A1 i D1",

-kako nije sporno da bi čin smetanja posjeda bio izvršen 13. svibnja 2024. (postavljanjem grana i bale sijena na put) i 23. svibnja 2024. (oranjem puta i postavljanjem bale sijena), dok je tužba radi smetanja posjeda podnesena u zakonskom roku dana 10. lipnja 2024.,

-kako je, u odnosu na ograđivanje predmetne nekretnine žicom, prema naknadno postavljenom zahtjevu, tužitelj dostavio fotografije lica mjesta koje prikazuju daljnje smetanje posjeda, dana 4. srpnja 2024., ne navodeći kada bi smetanje bilo počinjeno, a tek u iskazu navodi kako „misli da je ograda postavljena početkom 6. mjeseca 2024.“, iako je 4. srpnja 2024. izvijestio sud o daljnjem smetanju posjeda koje je počinjeno novim činom smetanja posjeda (postavljanjem ograde) i u odnosu na takav čin nije zatražio posjedovnu zaštitu, odnosno kako je zahtjev radi posjedovne zaštite u odnosu na čin smetanja posjeda koji je počinjen postavljanjem ograde tužitelj postavio tek u podnesku od 6. listopada 2025.,

-kako je očevidom utvrđeno i da se radi o novom činu smetanja posjeda (kao novom događaju) usporedbom fotografija lica mjesta koje je tužitelj dostavio uz tužbu i fotografija koje je dostavio uz podnesak od 4. srpnja 2024., odnosno kako se čin smetanja posjeda prema tužbi od 10. lipnja 2024. odnosi na radnje postavljanja grana, bala sijena i oranja na površini koju je sud na skici očevida označio slovima ABCD, površine oko 2m širine i oko 10 m dužine, a tada još nije počinjeno smetanje posjeda postavljanjem ograde,

-kako je u iskazu tužitelj tvrdio da se nalazio u posjedu predmetnog prava stvarne služnosti od kupovine svog zemljišta, što tuženik izričito osporava navodeći kako je tužitelj počeo s korištenjem njegovog zemljišta tek u svibnju 2024., kada mu je on to odmah i zabranio i to 13. svibnja 2024., postavljenim granama,

-kako iz snimki s Geoportala koje je dostavio tužitelj proizlazi stanje lica mjesta na dan 9. rujna 2024., poslije utuženih događaja iz svibnja 2024. pa one doprinose utvrđenju činjenica o posljednjem mirnom posjedu prava stvarne služnosti na tuženikovoj nekretnini,

-kako su u postupku saslušani svjedoci koji su nezainteresirani za ishod postupka, ZB, ČB i DB, a iz njihovih iskaza proizlazi da je tužitelj tek nedavno počeo dolaziti na svoje zemljište koje je kupio, a kada se počeo koristiti tuženikovim zemljištem, tuženik mu je to zabranio i u tu svrhu postavio bale sijena i podignuo ogradu, dok s druge strane, tuženik redovito godinama dolazi na predmetno i okolno zemljište koje obrađuje i koristi.

7.Polazeći od ovakvih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio kako iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužitelj sadržajno traži zaštitu posjeda prava stvarne služnosti provoza, dok u dijelu zahtjeva traži da sud naloži tuženiku "da tužitelju omogući prolaz navedenim putem", kao i kako tužitelj nije dokazao da bi mu se predmetni posjed prava prije prvog čina smetanja posjeda (13. svibnja 2024.) umirio, već proizlazi upravo suprotno i to kako mu je tuženik zabranio provoz postavljanjem fizičkih prepreka (grane, bale sijena i čin oranja), čim se tužitelj počeo provoziti predmetnim dijelom nekretnine. Kako tužitelj nije dokazao svoj posljednji mirni posjed prava stvarne služnosti to mu ne pripada posjedovna zaštita te je odbijen tužbeni zahtjev kako je taj zahtjev istaknut u tužbi od 10. lipnja 2024., a konačno uređen prema skici očevida dana 6. listopada 2025.

8.Pritom, obrazlažući odluku, prvostupanjski sud navodi i kako je, s obzirom na okolnost da je tužitelj kupio zemljišta označena kao kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], a u korist kojih tvrdi kako ima posjed prava stvarne služnosti, u postupku on trebao dokazati da se od dana kada je kupio zemljište (prije par godina) pa do utuženog smetanja posjeda nalazio u posljednjem mirnom posjedu prava stvarne služnosti na teret tuženikove nekretnine, odnosno trebao dokazati i kako se njegov prednik (prodavatelj KB) nalazio u posjedu prava te služnosti, no da tužitelj ni te činjenice nije dokazao. Nadalje prvostupanjski sud ističe i kako posjed prava stvarne služnosti mora postojati u korist povlasne nekretnine, što u konkretnom slučaju znači za korist kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], pa iskazi tužitelja i svjedoka koji su iskazali da su se predmetnim putem služili „drugi domaći ljudi“ koji imaju zemljište uz Koranu, a među njima i tužiteljev djed, nije relevantna okolnost jer su se te osobe, ako su prolazile ili provozile predmetnim zemljištem, koristili za korist svojih nekretnina, koje su različite od predmetnih tužiteljevih nekretnina. Ako su te osobe imale posjed prava stvarne služnosti preko nekretnine tužitelja u korist svojih nekretnina, ta okolnost sama za sebe, ne znači i da je postojao posjed stvarne služnosti u korist nekretnine u posjedu tužitelja (kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina]), a tužitelj je svoje nekretnine kupio od vlasnika UB, a sud je utvrdio kako je predmetno zemljište koje je tužitelj kupio ranije koristio tuženik, što djelomice ne osporava niti tužitelj (u odnosu na kčbr. [katastarska čestica] (uz Koranu), dok osporava u odnosu na kčbr. [katastarska čestica]).

9.Naposljetku, kako je čin smetanja posjeda postavljanjem žičane ograde, kako to tužitelj tvrdi, kao novi i naknadno počinjen čin smetanja posjeda prava služnosti, utužen dana 6. listopada 2025., a tužitelj je saznao za ovo smetanje posjeda dana 3. lipnja 2024., kako to proizlazi iz potvrde Policijske uprave Karlovačke, Policijske postaje Duga Resa. Naime, kako je tog dana tužiteljev otac ĐB prijavo policiji predmetni događaj pa i kako je tužba, koja je u odnosu na ovaj naknadno postavljeni zahtjev podnesena sudu 6. listopada 2025., podnesena izvan prekluzivnog roka od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja te je u tom dijelu tužba odbačena.

10.Suprotno navodima iz tuženikove žalbe, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja druga bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa se zakonitost i pravilnost prvostupanjskog rješenja može ispitati.

11.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je sud prvog stupnja u bitnom pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjsko rješenje sadrži prihvatljive razloge.

12.Člankom 21. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje ZVDSP) propisano je da koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda. Iz članka 22. stavak 1. ZVDSP-a proizlazi kako je posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kako je bilo u času smetanja te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. Iz stavka 2. i 3. tog članka proizlazi kako sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu, a pravo na poduzimanje posjedovnih čina smije se isticati i o njemu se smije raspravljati jedino u vezi s prigovorom da oduzimanje, odnosno smetanje posjeda nije bilo samovlasno.

13.Člankom 16. stavak 1. ZVDSP-a propisano je kako, kad posjednik jedne nekretnine jednostrano učini glede nekretnine koju drugi posjeduje nešto što taj ne bi trebao trpjeti, a taj to ipak otrpi, posjednik prve nekretnine je time u korist te nekretnine, kao povlasne, izvorno stekao posjed prava stvarne služnosti na drugoj nekretnini kao poslužnoj. U smislu članka 29. stavak 2. istog Zakona posjed prava ne prestaje samim neizvršavanjem sadržaja prava stvarne služnosti dok ga njegov posjednik može izvršavati ako to želi, ali prestaje kad posjednik poslužne nekretnine prestane činiti što je dotada činio, prestane trpjeti da se i dalje izvršava sadržaj prava služnosti na njegovoj nekretnini, odnosno prestane propuštati što je do tada propuštao, ako posjednik prava ne ostvari zaštitu svoga posjeda.

14.Člankom 441. ZPP-a propisano je:

Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

15.Dakle, čin smetanja posjeda je takav čin kojim se samovlasno mijenja postojeće posjedovno stanje, faktična vlast na stvari i to uznemiravanjem posjednika u posjedu ili oduzimanjem posjeda i samo u slučaju takvog smetanja posjednik ima pravo na posjedovnu zaštitu.

16.U konkretnom slučaju dakle, kako je već navedeno, prvostupanjski sud je iz rezultata dokaznog postupka u bitnom pravilno zaključio kako tužitelj zahtijeva posjedovnu zaštitu i to zaštitu posjeda prava stvarne služnosti provoza dotičnim nekretninama i kako tužitelj nije dokazao da bi mu se predmetni posjed prava prije 13. svibnja 2024., kada je tuženik izvršio navedene radnje, umirio. Naprotiv, prema rezultatima dokaznoga postupka proizlazi zaključak kako je tuženik tužitelju zabranio provoz postavljanjem fizičkih prepreka (grane, bale sijena i čin oranja), odmah kada se tužitelj počeo provoziti predmetnim dijelom nekretnine (očito koristeći dopuštenu samopomoć radi zaštite svog posjeda (članak 27. ZVDSP-a)) pa kako tužitelj nije dokazao svoj posljednji mirni posjed prava stvarne služnosti to mu i prema shvaćanju ovog suda ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu u smislu citiranih odredaba ZVDSP-a.

17.Također, pravilni su utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prema kojima je za čin postavljanja žičane ograde tužitelj saznao dana 3. lipnja 2024., kako to proizlazi iz potvrde PP Duga Resa, kada je tužiteljev otac prijavo policijskim službenicima predmetni događaj pa, s obzirom da je tužba u odnosu na ovaj čin naknadno podnesena sudu 6. listopada 2025., to je tužba u tom dijelu podnijeta nakon proteka prekluzivnog roka od trideset dana od dana kad je tužitelj saznao za čin smetanja i počinitelja (članak 21. stavak 3. ZVDSP-a) te je pravilno u tom dijelu tužba odbačena.

18.Glede navoda žalitelja koji se sadržajno dijelom svode na to da je tužitelj bio posljednji mirni posjednik predmetne nekretnine (odnosno posjednik prava služnosti) valja istaći kako je prvostupanjski sud iz rezultata dokaznog postupka pravilno utvrdio da je tuženik koristio predmetni dio nekretnine, dok tužitelj svoje navode nije dokazao, a pritom je taj sud naveo i razloge zbog kojih je prihvatio kao vjerodostojne iskaze spomenutih svjedoka. Koje će dokaze prihvatiti, odnosno koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje prvostupanjski sud prema svom uvjerenju sukladno članku 8. ZPP-a, a tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost navedenih zaključaka prvostupanjskog suda. Ne radi se o pogrješnoj ocjeni dokaza u okolnostima kada sud poklanja vjeru iskazu određenog svjedoka, a pritom pravilno dovodeći u svezu taj iskaz s ostalim rezultatima dokaznog postupka i u tom pogledu nije odlučno pitanje možebitnih različitih navoda određenih drugih svjedoka i to onih koji su u rodbinskom odnosu sa strankama i samim time zainteresirani za ishod postupka.

19.Glede žalbenih navoda treba ponovno odgovoriti i kako tužitelj u ovom žalbenom stadiju postupka, u bitnom osporavajući navedena činjenična utvrđenja, ali i pravne stavove prvostupanjskog suda, gubi iz vida kako je prvostupanjski sud sve odlučne činjenice pravilno utvrdio iz rezultata provedenoga dokaznog postupka. Tužitelj nije dokazao svoje navode, a teret dokaza tih odlučnih, a među strankama prijepornih činjenica leži na tužitelju.

20.Konačno, u pogledu žalbenih navoda koji se odnose na to kako dio tužbenog zahtjeva kojim se traži zabrana smetanja posjeda ubuduće ne bi bio „vezan uz zakonski predviđeni rok zaštite“, treba odgovoriti kako je sadržaj posjedovne zaštite propisan citiranom odredbom članka 22. ZVDSP-a, a zakonski rok za podnošenje tužbe od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja proizlazi iz odredbe članak 21. stavak 3. ZVDSP-a i odnosi se na pravo na posjedovnu zaštitu.

21.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev djelomice odbio, a djelomice odbacio tužbu.

22.U smislu članka 346. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, dalje u tekstu OZ), radi osiguranja nenovčane tražbine može se odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna kako bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

23.Pravilno je u bitnom prvostupanjski sud, uslijed navedenih utvrđenja, zaključio i kako tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine te je odbio prijedlog za osiguranje i takve zaključke prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a žalitelj nije doveo u sumnju njihovu utemeljenost i pravilnost.

24.Stoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. u svezi s člankom 368. stavak 1. ZPP-a, trebalo žalbu odbiti kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku odluku.

25.Prvostupanjska odluka o troškovima postupka donijeta je primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 158/23), a tužitelj u tom dijelu određeno i ne pobija prvostupanjsku odluku.

26.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ovog rješenja.

Split, 8. srpnja 2026.

Sudac

Marko Pribisalić