Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-126/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Boris Mimica član vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivica Parlov, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Grada Sinja, OIB: 03210055420, Dragašev Prolaz 24, koji je zastupan po punomoćniku Borisu Majiću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskoga suda u Splitu poslovni broj P-5777/2019-37 od 22. ožujka 2024., u sjednici održanoj 8. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika pa se preinačuje presuda Općinskoga suda u Splitu poslovni broj P-5777/2019-37 od 22. ožujka 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke, tako da se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom IV. izreke presude Općinskoga suda u Splitu poslovni broj P-5777/2019-37 od 22. ožujka 2024., tako da se odbija zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnične troškove u iznosu od 11.601,57 eura, dok se nalaže tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 48.267,59 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da postoji tužiteljevo potraživanje prema tuženiku u iznosu od 50.434,67 eura (točka I. izreke), kao i da postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 19.271,35 eura (točka II. izreke), pa su tom presudom prebijena tako utvrđena potraživanja i naloženo tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 31.163,32 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. ožujka 2002. pa do isplate (točka III. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u pobijanog presudi naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 11.601,57 eura (točka IV. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom daljnjih troškova postupka u iznosu od 15.546,40 eura, kao neosnovan (točka V. izreke).

2. Protiv te presude pod točkama I., II. i III. kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev i pod točkom IV. izreke, kojom je tuženik obvezan na snašanje troškova postupka žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev, podredno da se u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je osnovana.

3. Po ocjeni ovog suda osnovano tuženik ističe da je donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ukazuje u žalbi. Ovo stoga što su u obrazloženju navedeni proturječni razlozi o odlučnim činjenicama.

3.1. Međutim, iako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, ovaj sud smatra da su ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe članka 373.a stavka 3. ZPP-a budući se činjenice koje su bitne za donošenje odluke mogu, u smislu odredbe članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP-a, utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

4. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 50.434,67 eura na ime naknade štete koja mu je nastala zbog uloženih sredstava u predmetni objekt, a koji nisu amortizirani sukladno ugovoru o zakupu poslovnog prostora, kao i zahtjev tuženika, po prigovoru radi prijeboja, za isplatu iznosa od 19.271,35 eura sa zateznim kamatama po osnovi neplaćene zakupnine.

5. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:

- da je ugovor o zakupu od 1. ožujka 1988. sklopljen na deset godina između Zrakoplovnog saveza Hrvatske, Aero kluba "Split" i tužitelja TT,

- da je tim Ugovorom Aeroklub Split kao zakupodavac dao u zakup tužitelju kao zakupoprimcu deset prostorija s nus-prostorijama u površini od 220 m² na zapadnoj strani zgrade na čest. označenoj kao [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], s pripadajućim dvorištem i parking prostorom na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina],

- da su se stranke tim ugovorom usuglasile da će zakupoprimac isključivo o svom trošku obaviti sve građevinske radove oko uređenja uključujući i prostorije koje nisu dio ugovora, a sve prema projektnoj dokumentaciji građevinsko obrtnih radova za sanaciju predmetnog objekta, te da će to ulaganje predstavljati veći dio zakupnine koju bi zakupoprimac plaćao, a da će se cjelokupna investicija uložena od strane zakupoprimca amortizirati u roku trajanja ugovora o zakupu i to na način da stranke ugovaraju stopu amortizacije od 10% godišnje,

- da su stranke sklopile Aneksa ugovora o zakupu od 2. veljače 1990. kojim je tužitelju dana suglasnost za adaptaciju sjeverne ljetne bašte, u svrhu natkrivanja, preuređenja u novi objekt,

- da je Aneksom ugovora o zakupu od 14. veljače 1990. zakupni odnos na ime amortizacije uloženih sredstava produžen za daljnjih 10 godina, dakle do 2008.,

- da je rješenjem Općinskog suda u Sinju poslovni broj Z-528/98 od 2. listopada 1998. dopuštena uknjižba prava vlasništva za cijelo na čest. zem. [katastarska čestica] upisanu u Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i čest. zem. [katastarska čestica] – 1 zkt. upisanu u Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na ime Grada Sinja uz brisanje s imena ranijih vlasnika, odnosno korisnika,

- da je Grad Sinj pozvao tužitelja da do 1. srpnja 1998. isprazni od osoba i stvari predmetnu poslovnu prostoriju putem Obavijesti o ispražnjenu poslovne prostorije i predaje vlasniku od 24. lipnja 1998.,

- da je Zaključkom Grada Sinja od 29. siječnja 2002. utvrđeno je da se ne prihvaća zahtjev TTL radi obnavljanja Ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora, te da mu je određen rok do 31. ožujka 2002. da preda u posjed predmetni prostor Gradu Sinju,

- da je rješenjem Ur.broj: 556-13-12-01/00-02 od 4. travnja 2000. tužitelju zabranjeno obavljanje ugostiteljske djelatnosti u predmetom prostoru,

- da je troškovnikom iz travnja 2002. napravljena rekonstrukcija troškova izvedenih u drugoj fazi izgradnje zatvorene terase pristanišne zgrade aerodroma "T", koja su ulaganja u objekt uložena do 1992. a prema cijenama na tržištu 2002.,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da je u predmetnu nekretninu vršio zahvate u dvije faze, u prvoj fazi da je izgradio objekt, odnosno da je renovirao i potpuno obnovio zapušteni objekt bivše poslovno-pristanišne zgrade zračne luke Sinja, a da je u drugoj fazi dogradio ljetnu baštu do tog objekta, odnosno da je dogradio objekt; da je s ljudima iz Aeorkluba dogovorio naknadno da će plaćati i troškove vode, struje, da će vršiti potrebne popravke na njihovim prostorijama, a uz to da je išla i ugovorena amortizacija; da je u obje faze u objekt uložio 500.000,00 DEM, s tim da je u drugoj fazi obnove objekta utrošeno s njegove strane 200.000,00 DEM; nadalje, da je prema Ugovoru o zakupu ugovoreno da će on cjelokupna uložena sredstva amortizirati u roku od 10 godina i to po stopi od 10% godišnje te da je ukupna uložena sredstva trebao amortizirati u roku od 20 godina; da ga do 1998. nitko nije ometao u korištenju objekta, a da od 1998. u objektu nije ništa radio, a u dva navrata, nakon usmene dozvole gradonačelnika, da je otvorio lokal, ali da bi ga istu večer inspektori zatvorili,

- da je saslušani svjedok NT u svom iskazu naveo da je u vrijeme kada su sklopljeni Aneks i Dopuna aneksa bio upravitelj sportskog aerodroma u [adresa] te predsjednik Aero kluba Split, pa da je imao ovlasti za sklapanje ugovora i Aneksa ugovora u ime predsjedništva Aero kluba Split, a s Aneksom i Dopunom aneksa ugovora koji su sklopljeni s tužiteljem da je bilo upoznato predsjedništvo Aero kluba koje je za sklapanje Aneksa i Dopune aneksa dalo suglasnost,

- da je saslušani svjedok DT naveo da je bio predsjednik Aero kluba Split kada je s tužiteljem sklopljen ugovor o zakupu i da je on kao predsjednik Aero kluba, u njegovo ime, potpisao ugovor; da je tužitelj, nakon 1990., dogradio jedan dio objekta uz pristanišnu zgradu aerodroma i to na sjeverozapadnoj strani, kao i to da je tužitelj od Aero kluba Split zatražio suglasnost za dogradnju jednog ostakljenog vrta, te da je, uz suglasnost kluba, to i napravio, da su se tužitelj i Aero klub, vezano za nadogradnju, dogovorili kao i ranije u slučaju obnove pristanišne zgrade, kao i to da je tužitelj uredno ispunjavao svoje obveze iz sklopljenoga ugovora, a koje su se odnosile na plaćanje zakupnine i naknade komunalnih troškova za Aero klub Split,

- da je saslušani svjedok GT u svom iskazu naveo da je bio predsjednik Aero kluba Split od 1989. do 1990., a nakon toga da je ostao član kluba, pa da mu je poznato da je tužitelj s Aero klubom Split sklopio ugovor o zakupu pristanišne zgrade u [adresa], te mu je poznato da je tužitelj u obnavljanje i proširenje pristanišne zgrade uložio znatna sredstva; taj ugovor o zakupu da je sklopljen na rok od deset godina, da je tužiteljeva obveza bila plaćati Aero klubu Split minimalnu zakupninu i snositi troškove, struje, vode, telefona i komunalnih doprinosa, a što da je tužitelj redovito ispunjavao; da je tužitelj s Aero klubom Split sklopio i Aneks ugovora o zakupu, ali detalje o tome ne zna, a da obzirom na visinu ulaganja od strane tužitelja da bi rok amortizacije sredstava iznosio 15-20 godina,

- da je saslušana svjedokinja ST u svom iskazu navela da je suautor troškovnika građevinskih radova za sanaciju objekta iz 1987., da se radilo o prvoj i drugoj fazi izgradnje i to prvoj iz 1987., kojom fazom se uređivao predmetni prostor i privodio svrsi, a u drugoj fazi koja je rađena 1990. ili 1991. da je objekt dograđen i to terasom koja se sastoji od čvrstog dijela obodne konstrukcije i novih temelja; da se troškovnik iz svibnja 1987. odnosi samo na građevinske radove iz prve faze sanacije objekta, da je za instalacije bio izrađen poseban troškovnik koji je bio sastavni dio projekta za prvu fazu izgradnje, dakle da je iz 1987.,

- da su radovi završeni 1992.,

- da tužitelj nije u posjedu računa i građevinskih knjiga za drugu fazu postupka radova koja je nesporno izvršena do 1992., pa da sudski vještak za građevinu Kamenka Vojković izradila rekonstrukciju troškovnika radova koji su tada izvršeni ali po cijenama iz 2002.,

- da je tužitelj ulagao u predmetni prostor kroz I. i II. fazu ulaganja, u prvoj fazi da je izgrađen objekt, odnosno da je renoviran i potpuno obnovljen zapušteni objekt bivše poslovno pristanišne zgrade luke [adresa], a u drugoj fazi da je iz temelja dograđena ljetna terasa do tog objekta,

- da je ugovorni odnos stranaka prestao po sili zakona,

- da su radovi na izgradnji terase ocijenjeni kao korisni,

- da je sudski vještak Roko Mijanović u svom nalazu od 24. lipnja 2010. je iznio mišljenje da su navedeni radovi nadogradnje terase (prema rekonstruiranom troškovniku iz 2002.) procijenjeni u iznosu od 53.756,75 eura, da je tadašnja (2010.) amortizirana vrijednost 44.512,76 eura, a da je u dopunskom nalazu i mišljenju naveo da bi navedena ulaganja bila u cijelosti amortizirana do 2008. da je do tog razdoblja tužitelj koristio predmetni objekt.

7.1. Na temelju takvih utvrđenja prvostupanjski je sud smatrao da je pravni odnos među strankama prestao po sili zakona iz razloga što predmetni ugovor nije bio usklađen s odredbama o Zakona o zakupu poslovnoga prostora (»Narodne novine«, broj 91/96. i 124/97., dalje: ZZPP) u roku godine dana od njegova sklapanja, dakle do 5. studenoga 1997., zbog čega smatrao da je odnos stranaka trebalo procjenjivati kroz odnos posjednika, odnosno vlasnika predmetne nekretnine.

7.2. Nadalje je taj sud smatrao da se u konkretnom slučaju radi o korisnim troškovima, a kod činjenice da je tužitelju Aneksom Ugovora o zakupu dana suglasnost od tadašnjeg korisnika predmetnog prostora za adaptaciju sjeverne ljetne bašte, i da je isključivo tužitelj ulagao u predmetnu nekretninu, da tužitelj ima pravo na naknadu korisnih troškova učinjenih u predmetnom prostoru jer bi prema Ugovoru, koji je prestao po sili zakona, on u razdoblju do 2008. amortizirao svoje troškove, a što nije.

7.3. Isto tako je taj sud smatrao da su radovi nadogradnje terase (prema rekonstruiranom troškovniku iz 2002.) procijenjeni u iznosu od 53.756,75 eura, da je tadašnja (2010.) amortizirana vrijednost 44.512,76 eura, zbog čega je smatrao da je tuženik kao vlasnik nekretnine dužan naknaditi korisne troškove ulaganja u objekt drugoj fazi radova tužitelju, pa je na temelju odredbi članaka 164. stavaka 2., 6. i 7. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17., dalje: ZV), smatrao da tužitelj ima pravo na naknadu tih ulaganja, čiju vrijednost je prvostupanjski sud potom prebio s potraživanjem tuženika koje je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom.

7.4. Ujedno je prvostupanjski sud smatrao da je neosnovan tuženikov prigovor zastare kod činjenice da je tužitelj napustio predmetni objekt 2002., kada je i podnesena tužba u ovoj pravnoj stvari.

8. Takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda je pogrešno.

9. Iz stanja spisa i nedvojbenog utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi kako je u ovom slučaju ugovor o zakupu trebao isteći 2008. ali da je taj ugovor o zakupu prestao prije isteka ugovorenog roka 2008.

9.1. Isto tako, iz stanja spisa proizlazi da je pravomoćnom sudskom presudom i rješenjem Općinskog suda u Sinju poslovni broj P-573/10 od 5. srpnja 2012. koji se vodio po tužbi tužitelja Grada Sinja protiv tuženika TT, radi isplate, tuženik TT obvezan tužitelju Gradu Sinju isplatiti iznos od 145.200,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče na način kako je određeno u izreci te presude, i to od srpnja 2008. do svibnja 2010., te da je rješenjem povučena tužba u dijelu kojim je tužitelj Grad Sinj tražio iseljenje tuženika TT iz predmetnog prostora.

9.2. Dakle, iz navedene presude i rješenja proizlazi da je tuženik TT obvezan platiti tužitelju Gradu Sinju zakupninu za predmetni poslovni prostor sve do svibnja 2010., a u svezi čega je tuženik tijekom postupka istaknuo prigovor radi prijeboja, o kojem prigovoru je i odlučeno pobijanom presudom.

10. Po ocjeni ovog suda, u okolnostima takvih utvrđenja, pogrešno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj predmetni prostor napustio 2002. kada je i ustao ovom tužbom jer je takvo utvrđenje u suprotnosti s utvrđenjima pravomoćne sudske presude kojom je tužitelj dužan platiti zakupninu tog prostora sve do svibnja 2010. To posebno u okolnostima da u činjeničnim navodima svoje tužbe tužitelj i ne tvrdi da je napustio poslovni prostor.

10.1. Stoga, po ocijeni ovog suda, a pravilnom primjenom odredbe članka 8. ZPP-a, tužitelj je tuženiku predao poslovni prostor u svibnju 2011., kad je predao ključeve tuženiku, kao to i proizlazi iz utvrđenja pravomoćne sudske presude kojom je tužitelj obvezan na plaćanje zakupnine sve do svibnja 2010. To iz razloga jer je logično i objektivno da je tužitelj obvezan platiti zakupninu za vrijeme korištenja predmetnoga poslovnog prostora pa je tako obvezan platiti tu zakupninu sve do svibnja 2010. kako je to tuženik i tražio u tom predmetu.

10.2. Pri tome je za navesti da jednom kada je sud pravomoćno presudio da se zakupnina mora platiti (do svibnja 2010.), to rješenje prethodnog pitanja postaje poveznica (veza) za sve buduće sporove između tih istih stranaka koji izviru iz tog istog ugovora, pa donošenjem zaključka prvostupanjskog suda da bi tužitelj napustio predmetni prostor upravo 2002. nema uporište u izvedenim dokazima, kao ni navodi tužitelja u njegovom dopunskom saslušanju da ga je tuženik deložirao 2002., što bi bilo u kontradikciji s pravomoćnim utvrđenjem navedene sudske presude po kojoj je tužitelj dužna platiti zakupnicu sve do svibnja 2010. Doduše, tuženik je upravo zaključkom od 29. siječnja 2002. zatražio od tužitelja da mu preda prostor, a što tužitelj nije učinio, pa je tuženik i ustao tužbom pred nadležnim sudom za iseljenje.

11. Nadalje, tužitelj je ugovorom o zakupu ugovorio stopu amortizacije od 10% godišnje, a ugovor o zakupu zbog adaptaciju sjeverne ljetne bašte, u svrhu natkrivanja, preuređenja u novi objekt, produžen je za daljnjih 10 godina, dakle do 2008. Kako je sudski vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da bi vrijednost ulaganja koja su predmet ovog postupka bila u cijelosti amortizirana do 2008., to po shvaćanju ovog suda tužiteljevo ulaganje u predmetni prostor je u cijelosti amortizirano 2008.

11.1. Naime, po shvaćanju ovog suda tužitelj imao pravo na povrat sredstava uloženih u adaptaciju predmetnog prostora samo u slučaju da je ugovor o zakupu prestao prije isteka ugovorenog roka zakupodavac i to razmjerno vremenu za koje je ugovor ranije prestao, odnosno razmjerno vremenu za koje je zakupac ranije od ugovorenog napustio poslovni prostor, a dok se taj prostor nalazio u imovini zakupodavca, a što u konkretnom slučaju nije jer je tužitelj tuženiku predao ključeve tek u svibnju 2011.

12. Prema tome, kako je utvrđeno da je tužitelj koristio poslovni prostor duže od roka za koji je ugovor bio sklopljen, to nema pravo na naknadu s osnove ulaganja proporcionalno vremenu za koje je ugovor ranije prestao jer je prostor bio u njegovom posjedu, pa se ne radi o situaciji u kojoj bi tuženik kao vlasnik stekao bez osnove vrijednost izvršenih ulaganja jer su sva ulaganja amortizirana za vrijeme posjeda tužitelja.

13. Dakle, u konkretnoj situaciji ovaj je sud koristeći ovlaštenje iz članka 373.a ZPP- a, ocijenio dokaze sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, utvrđujući da je tužitelj predmetni prostor napustio tek u svibnju 2011., zbog čega ne prihvaća ocjenu dokaza izvedenu po prvostupanjskom sudu, koja je u suprotnosti s odredbama članka 12. i 333. ZPP-a.

14. Zbog svega navedenog trebalo je odbiti tužbeno potraživanje u cijelosti.

14.1. S obzirom na iznijeto, nije potrebno očitovati se na daljnje žalbene razloge kao ni na istaknuti prigovor zastare jer je žalba tuženika osnovana iz razloga koji su prethodno izneseni.

15. Kako je prvostupanjska presuda preinačena, to je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a trebalo preinačiti i odluku o troškovima postupka u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a. Ovaj sud je mišljenja da tuženiku pripada ukupni parnični trošak na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, dok je zahtjev tužitelja za troškovima ovog postupka trebalo odbiti kao neosnovan.

15.1. U ovom slučaju tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku pripada na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 138/23., dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja te radnje, sljedeći trošak:

- prema Tbr. 9.1. Tarife trošak pristupa na ročište od 18. travnja 2005., 6. srpnja 2005., 9. siječnja 2007., 29. svibnja 2007., 11. ožujka 2009., 28. listopada 2009., 1. ožujka 2010., 16. srpnja 2014., 2. listopada 2014., zatim prema Tbr. 8.1. Tarife trošak sastava obrazloženih podnesaka od 6. travnja 2011. i 19. prosinca 2013. sve po 948 bodova (11x948). Nadalje, prema Tbr. 9.5. Tarife tuženiku pripada trošak pristupa na ročišta i to 20. listopada 2005., 26. listopada 2026., 12. ožujka 2007., 26. listopada 2010., 25. siječnja 2011., 12. travnja 2011., 2. lipnja 2011., 1. rujna 2011., 12. rujna 2013., 11. studenog 2013., 23. siječnja 2014., kao i prema Tbr. 8.4. Tarife trošak za sastav podnesaka od 9. svibnja 2006., od 19. rujna 2007. i od 5. srpnja 2010. sve po 50 bodova (14x50). Potom je tuženiku priznat trošak pristupa ročištu za objavu presude od 50 bodova (Tbr. 9.3.), i trošak sastava žalbe od 1185 bodova (Tbr. 10.3.),

- prema Tbr. 9.1. Tarife trošak pristupa na ročišta od 7. srpnja 2015., 6. listopada 2015., 9. ožujka 2016., 16. lipnja 2016., 25. veljače 2020., 9. lipnja 2020., 30. lipnja 2022., 1. ožujka 2023., 14. studenog 2023. i 8. veljače 2024. sve po 500 bodova (10x500), zatim prema Tbr. 9.5. Tarife tuženiku pripada trošak pristupa na ročišta od 14. prosinca 2015., 17. rujna 2020., 4. studenog 2020., 17. veljače 2021., 21. listopada 2021., 26. siječnja 2022., 10. listopada 2022. i 13. prosinca 2022. sve po 50 bodova (8x50), potom trošak pristupa na ročište za objavu presude od 22. ožujka 2024. od 50 bodova (Tbr. 9.3.), kao i trošak sastava žalbe u iznosu od 625 bodova (Tbr. 10.3.) i trošak sastava revizije od 750 bodova (Tbr. 9.5.).

15.2. Tako priznate radnje daju ukupno 19188 bodova, koji bod pomnožen s vrijednošću od 2,00 eura daje iznos od 38.376,00 eura. Na tako priznati trošak tuženik je trebalo priznati i trošak PDV-a, pa sada trošak iznosi 47.970,00 eura. To trošku trebalo je dodati još i trošak sudskog dostavljača u iznosu od 15,56 eura i trošak vještačenja u iznosu od 116,13 eura, kao i trošak sudske pristojbe u iznosu od 165,90 eura, pa ukupni trošak iznosi 48.267,59 eura.

15.3. Tuženiku nije priznat trošak pristupa na ročišta od 11. rujna 2007., 6. svibnja 2021. i 20. srpnja 2021., te trošak pristupa na ročišta za objavu presude 27. listopada 2011. i 21. srpnja 2016. jer na ta ročišta nije ni pristupio. Nadalje, tuženiku nije priznat trošak sastava podnesaka od 12. listopada 2010., 3. kolovoza 2011., 15. rujna 2011., 18. rujna 2014. i 12. travnja 2016., kao i trošak sastava odgovora na žalbu od 22. prosinca 2014. jer ti podnesci nisu bili nužni za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, iz razloga što u njima tuženik ponavlja svoje navode iz odgovora na tužbu i već ranije iznesene tijekom postupka pa bi priznavanje tih troškova bilo suprotno načelu ekonomičnosti vođenja postupka u ovoj pravnoj stvari. Tuženiku nije priznat ni trošak sastava podneska od 19. listopada 2011. jer iz stanja spisa proizlazi da takav podneska nije ni priložen.

15.4. Tužitelj nije skrivio troškove tuženikovog prijedloga za povrat u prijašnje stanje pa u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a tužitelj nije dužan snositi te zatražene troškove, zbog čega ni troškovi nisu priznati tuženika.

15.5. Isto tako, tuženiku nije priznat ni trošak više zatražene sudske pristojbe jer iz stanja spis ne proizlazi da bi tuženiku tu pristojbu i platio.

16. Slijedom iznijetog trebalo je primjenom odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a prihvaćanjem žalbe tuženika preinačiti odluku o troškovima postupka pod točkom II. izreke i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi naznačeni trošak, dok mu više zatraženi trošak nije priznat u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

17. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 373. točke 3. ZPP- a, u vezi s odredbama članka 380. točke 3. ZPP-a i članka 381. ZPP-a, odlučiti kao u točkama I. i II. izreke, ove presude.

Split, 8. srpnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marija Šimičić